 |
Sigurnosno
obavještajne službe u Bosni i Hercegovini
Ivica
Lučić
Zagreb, Hrvatska
SAŽETAK
Autor opisuje povijest
sigurnosno-obavještajnog sustava Bosne i Hercegovine.
Bavi se počecima djelovanja službi, zakonima i pravilnicima
koji su važili tijekom proteklih 55 godina, te ključnim
političkim procesima i događajima koji su utjecali na
razvoj sigurnosno-obavještajnog sustava i društva kao
cjeline. Također raspravlja i o uvjetima i pozadini urušavanja
socijalističkog sigurnosnog sustava u predvečerje rata
u Bosni i Hercegovini, te opisuje nastanak novih službi.
Autor raščlanjuje događaje koji su naštetili ugledu službe,
te kako su strah i nepovjerenje uzrokovani njihovim nerješavanjem
doveli do donošenja konačne pravne regulacije koja propisuje
njeno djelovanje.
Bosna i Hercegovina
je Daytonskim sporazumom podijeljena na Federaciju BiH
i Republiku Srpsku. U Federaciji BiH postoje dvije službe
(jedna je od njih hrvatska SNS, a druga bošnjačka AID).
U Republici Srpskoj postoji Služba državne sigurnosti.
Usprkos rastu kriminala i terorizma, između tih triju
službi ne postoji suradnja. Autor zaključuje da je nužno
što hitnije donijeti zakon o sigurnosno-obavještajnim
službama u Federaciji (prijedlog kojega postoji), te uspostaviti
bolju suradnju sa službom Republike Srpske. Cilj bi, kao
što je slučaj sa svim sličnim službama, trebao biti trajni
mir i stabilnost u regiji.
Uvod
Do
osamostaljenja i međunarodnog priznanja, 7. veljače 1992.,
Bosna i Hercegovina bila je jedna od šest republika Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije. Njezin obavještajno
sigurnosni sustav treba promatrati u sklopu jugoslavenskog
sustava, koji se počeo stvarati istovremeno sa stvaranjem
prvih partizanskih postrojbi na prostoru bivše kraljevine
Jugoslavije.1
Različiti oblici obavještajnog i protuobavještajnog, tj.
sigurnosnog djelovanja na području Bosne i Hercegovine
postojali su već tijekom 1941. i razvijali su se prilično
samostalno sve do svibnja 1942. kad Vrhovni štab Narodno
oslobodilačke partizanske vojske Jugoslavije izdaje prvo
"Uputstvo o organizaciji obavještajne i kontraobavještajne
službe u partizanskim jedinicama".2
Već u studenom iste godine Vrhovni komandant Narodnooslobodilačke
vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POJ) "Uputstvom
o organizacijskoj strukturi i osnovnim zadacima obavještajne
službe na oslobođenoj i neoslobođenoj teritoriji"
uspostavlja jedinstvo obavještajne organizacije, objedinjuje
obavještajne i protuobavještajne poslove, a cijelu organizaciju
potčinjava Drugom (obavještajnom) odsjeku Vrhovnog štaba.3
Prema
zapovjedi Vrhovnog zapovjednika NOV-a i POJ-a od 13. svibnja
1944. pri Povjereništvu za narodnu obranu Nacionalnog
komiteta oslobođenja Jugoslavije formirano je Odjeljenje
za zaštitu naroda (OZNA), čime OZNA postaje centralizirana
sigurnosno obavještajna organizacija s jedinstvenom organizacijskom
strukturom i metodama rada na čitavom teritoriju kasnije
Jugoslavije.4
OZNA je bila organizirana u četiri odsjeka. Prvi odsjek
bio je zadužen za rad u inozemstvu i na okupiranoj teritoriji.
Drugi odsjek radio je na oslobođenoj teritoriji. Treći
odsjek imao je protuobavještajne zadaće u NOV i POJ, dok
se Četvrti odsjek bavio statističko -tehničkim poslovima.5
Nedugo
nakon formiranja OZNE, 15. kolovoza 1944. odlukom Nacionalnog
komiteta oslobođenja Jugoslavije formiran je Korpus narodne
obrane Jugoslavije (KNOJ) kao svojevrsna vojna policija.6
Prema odluci KNOJ je bio podčinjen Povjereniku za narodnu
obranu koji je njime zapovijedao preko načelnika OZNE.
Krajem rata, u svibnju 1945. KNOJ je imao sedam divizija
i tri samostalne brigade. Ukinut je u siječnju 1953. kad
su njegove poslove preuzele granične jedinice i Narodna
milicija.7
Nakon
donošenja Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije
(FNRJ), 31. siječnja 1946., reorganiziraju se obavještajno
sigurnosne službe. U ožujku 1946. od Prvog i Drugog odsjeka
OZNE formira se pri Ministarstvu unutarnjih poslova Uprava
državne bezbjednosti (UDB-a), dok se od Trećeg odsjeka
OZNE pri Ministarstvu narodne obrane formira Kontraobavještajna
služba Jugoslavenske armije (KOS). Prema zapovjedi Vrhovnog
zapovjednika od 14. rujna 1955. KOS se preformirao u službu
sigurnosti Jugoslavenske Narodne Armije (JNA). Istovremeno
se formiraju i jedinice vojne policije.8
Ustavnim
zakonom iz 1953., Zakonom o uređenju općina i srezova
iz 1955. i Zakonom o organima unutarnjih poslova iz 1956.
poslovi državne sigurnosti bili su isključivo u nadležnosti
Federacije. Dok je Ustavom iz 1963. i Zakonom o unutarnjim
poslovima iz 1965. državna sigurnost i dalje zadržana
kao isključiva funkcija Federacije, nadležnost ostalih
organa unutarnjih poslova (javna sigurnost i milicija)
prešla je na općinske organe uprave.9
Uzimajući
u obzir navedeni razvoj sigurnosno obavještajnih službi
može se reći kako je jugoslavenski sigurnosni sustav početkom
šezdesetih obilježen centralizacijom državne sigurnosti
na razini federacije i djelomičnom decentralizacijom funkcija
javne sigurnosti. Zaostajanje razvoja sigurnosnog sustava
za ukupnim društvenim procesima, tj. nastojanja tog aparata
da ih spriječi, dovelo je do ključnog događaja koji je
stvorio potpuno nove odnose u bivšoj Jugoslaviji. Ključni
događaj za daljnji razvoj sigurnosnog sustava, ali i za
početak djelomične "demokratizacije" Jugoslavije
bio je tzv. Brijunski plenum, tj. Četvrta sjednica Centralnog
komiteta Saveza komunista Jugoslavije održana 01.07.1966.
Na sjednici je pročitano izvješće komisije Izvršnog komiteta
CK SKJ.10
Utvrđeno je da Služba državne sigurnosti ne radi u skladu
sa zakonom, da se zatvorila i deformirala.11
U svakom slučaju potrebno je istaći kako se parcijalna
"demokratizacija" Jugoslavije započeta brijunskim
plenumom odvijala isključivo unutar Komunističke partije,
i u značajnoj je mjeri utjecala na kasnija zbivanja u
SFRJ. Stoga bi se moglo ustvrditi kako je početak demokratizacije
Jugoslavije bio i početak njezinog kraja.
Da
bi se pravilno odredio karakter svih ovih službi, a time
i cijelog sustava, bilo bi potrebno analizirati i nacionalni
sastav vodstva i pripadnika službi. Isto tako trebalo
bi analizirati njihov politički i ideološki profil, a
to će biti predmet daljnjeg teksta sa sigurnosno obavještajnim
sustavom u Bosni i Hercegovini kao središnjom temom.
Početak
promjena i nastanak SDB RSUP BiH
Brijunski
plenum, tj. IV. sjednica CK SKJ bila je odlučujuća zbog
savladavanja otpora procesu decentralizacije tadašnje
države, a time i prenošenja određenih nadležnosti iz oblasti
državne sigurnosti sa saveznih na republičke i pokrajinske
organe. Ustavnim amandmanima iz 1967. i 1971., Osnovnim
zakonom o unutarnjim poslovima od 1. siječnja 1967. i
Ustavom od 21. veljače 1974. utvrđeno je da su pored Federacije,
za zaštitu Ustavom utvrđenog poretka, tj. državnu sigurnost,
odgovorne i Republike. Uz to preciznije su određeni djelokrug,
organizacija i metode rada Službe državne sigurnosti,
kao samostalne stručne službe u Saveznom sekretarijatu
za unutarnje poslove.12
Pored
preciznijeg određenja djelokruga, organizacije i metoda
rada još se ne može govoriti o samostalnim republičkim
službama jer dok tadašnji teoretičari sustava sigurnosti
s jedne strane lamentiraju o "ukidanju monopola države
i državnih organa na provođenje funkcije i poslova sigurnosti
i podruštvljavanja te funkcije stavljanjem u okvir društvene
samozaštite, čime se implicira novi karakter društvene
sigurnosti",13
istovremeno upozoravaju kako upravo savezni zakon određuje
koji organi u republikama i pokrajinama mogu obavljati
poslove državne sigurnosti i lociraju njihovu organizaciju
unutar tih organa.14
Novi
zakon o osnovama sistema državne sigurnosti15
u članku 8. daje mogućnost Predsjedništvu SFRJ da na vlastitu
inicijativu ili na prijedlog Saveznog Izvršnog Vijeća
(SIV), kad utvrdi da posebni razlozi sigurnosti to zahtijevaju,
angažira saveznu službu da neposredno (dakle, ignorirajući
republičke službe) organizira obavljanje ili obavlja određene
poslove zaštite državne sigurnosti na cijelom teritoriju
ili na dijelu teritorija SFRJ. Osim toga, postojao je
i usporedni vojni sustav sigurnosti u potpunoj nadležnosti
Federacije. On je bio postavljen čvrsto subordinacijski,
a djelomično je i prožimao civilni sustav.16
Postojala je i savezna obavještajna služba organizirana
1947. pod nazivom Služba za istraživanje i dokumentaciju
(SID) u sastavu Sekretarijata vanjskih poslova.17
Iz svega toga vidi se da je bilo vrlo malo onoga što bi
se moglo zvati republičkom službom, tj. onoga što je bilo
u nadležnosti Republike.
Političke
promjene izazvane IV. sjednicom CK SKJ, promjene koje
su prije svega rezultirale djelomičnom federalizacijom,
tj. decentralizacijom same partije (što se u početku manifestiralo
promjenom redoslijeda održavanja partijskih kongresa,
a zatim i uvođenjem načela pariteta prilikom konstituiranja
vodstva SKJ18)
i ustavne promjene putem amandmana, dovele su do većih
političkih pokreta rezultat kojih je bio Ustav SFRJ donesen
21. veljače 1974.19
Iako je donijeti Ustav bio "više vizija nego normiranje
novog stanja",20
stvorio je temelje za potpuno nove odnose u tadašnjoj
federaciji, a konačno su na osnovi toga ustava, pod pritiskom
agresivnog i hegemonističkog srpskog nacionalizma nastale
nove države od bivših republika SFRJ.
Samo
četiri dana nakon proglašenja Ustava SFRJ,21
25. veljače 1974.22
proglašen je i Ustav SR BiH. U uvodnom dijelu Ustava SR
BiH, dakle u osnovnim načelima stoji sljedeće: "U
toku revolucionarne borbe radničke klase i svih radnih
ljudi Jugoslavije, s Komunističkom partijom na čelu, u
narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji,
radnička klasa, radni ljudi i narodi Bosne i Hercegovine
Srbi, Muslimani i Hrvati i pripadnici drugih naroda i
narodnosti, zajedno s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije,
uspostavili su revolucionarnu, narodnu demokratsku vlast
i u okviru Federativne Republike Jugoslavije stvorili
Narodnu Republiku Bosnu i Hercegovinu."23
Ova tvrdnja dobro prikazuje političku i društvenu situaciju
u kojoj je djelovala tadašnja Služba državne sigurnosti.
U takvom totalitarnom, revolucionarnom i jednopartijskom
sustavu služba je bila istog karaktera.24
Za prikaz ideološke slike tadašnje službe (Služba državne
bezbjednosti SR BiH) koristit će se jedan od njezinih
uradaka nazvan "Teze".25
Ideološki
profil, način i metode djelovanja
"Teze"
su izrađene u Republičkom sekretarijatu unutarnjih poslova
(RSUP) u Sarajevu, a nadležni su organi, prije svega CK
SK BiH, dali svoju suglasnost. Takve su "Teze"
trebale pomoći "društveno-političkim radnicima"
oko pripremanja predavanja za stanovništvo radi podizanja
obavještajne kulture građana i njihovog pripremanja za
odgovorniji odnos prema sigurnosti zemlje. "Teze"
su podjeljene svim općinskim komunističkim komitetima
koji su predavanja održavali isključivo s članovima Saveza
komunista.
Na
prvoj stranici "Teza" govori se o ulozi SDB
u društvu, zaključcima Izvršnog komiteta CK SKJ o SDB-u
i o obvezi građana (komunista) na budnost i suprostavljanje
neprijatelju. Na drugoj stranici neprijatelj je već i
definiran. Radi se o "potencijalnom agresoru",
koji sve čini kako bi destabilizirao Jugoslaviju i koji
će "posegnuti na njezin suverenitet i integritet"
kad mu se ukaže prilika. Radi preciznosti i vjerodostojnosti
citirat će se drugi stavak druge stranice "Teza":
"Ko bi bio eventualni agresor nije nepoznanica. To
je Italija, Grčka uz podršku i podstrek, prije svega Anglo-amerikanaca
i još nekih članica NATO. U njihovim agresivnim planovima
(političkim i vojnim) obavještajne službe nesumljivo računaju
na angažovanje neprijateljskog dijela političke emigracije
i na izdajničku ulogu koja je namjenjena ekstremnijim
ostacima klasnog neprijatelja u zemlji."26
Služba
državne bezbjednosti SR BiH kao i Službe ostalih republika
bivše Jugoslavije, odnosno Savezna služba, bile su potpuno
pod kontrolom komunističke partije i u funkciji njezina
očuvanja i učvršćenja vlasti. Nitko nije mogao biti pripadnik
službe, a da nije bio član partije. Zanimljiva je i praksa
zavođenja operativne obrade od strane SDB BiH nad građanima
koji su članovi SK. Prije stavljanja pod operativni tretman
tražila se "određena verifikacija" u CK SK BiH27.
Praktički se tražila suglasnost partije. Kako bi se prikazao
način djelovanja SDB RSUP-a BiH, koristit će se 1986.28
Ta je godina dovoljno daleka od tzv. "olovnih vremena,"
a dovoljno je daleka i od novih vjetrova višestranačja
i demokracije. Zbog toga može dobro ilustrirati način
i metode rada službe u razdoblju od 1974, pa sve do 1990.
Služba
državne bezbjednosti BiH imala je 1986. 589 djelatnika
što je bilo 87,39% od ukupnih 674 sistematiziranih mjesta.
Od toga je 61,63% imalo visoku stručnu spremu. Služba
je pored djelatnog imala i pričuvni sastav, u kojem se
nalazilo najmanje 646 pripadnika koji su po ratnom rasporedu
bili smješteni u službu. Analizirajući izvješće o radu
za 1986. vidi se kako se Služba bavila sljedećim poslovima:
suprotstavljanjem djelatnosti stranih obavještajnih službi,
suprotstavljanjem djelatnosti neprijateljske emigracije,
suprotstavljanjem djelatnosti unutarnjeg neprijatelja,
sigurnosnom zaštitom nekih ličnosti i objekata i radom
na obrambenim pripremama. U izvješću se referiralo i o
korištenju operativne tehnike, analitičko informativnoj
djelatnosti, kadrovskoj problematici i suradnji službe
sa SDB SSUP-a, RSUP-a, Pokrajinskim sekretarijatima unutarnjih
poslova i ostalim službama sigurnosti, organima gonjenja,
inspekcijskim službama, kao i drugim subjektima za Općenarodnu
obranu i Društvenu samozaštitu.29
Samo tijekom 1986. SDB BiH otkrila je "neprijateljsko
djelovanje" 2645 građana Republike BiH, građana koji
prvi put "nastupaju s neprijateljskih pozicija".
Dakle, pronađeno je 2645 novih neprijatelja, što je za
95 otkrivenih neprijatelja više nego 1985. kad ih je bilo
"samo" 2550. Međutim, od tog broja pod operativnu
je obradu stavljeno tek 155 osoba, nakon što ih je brisano
140. Tako su se 1986. pod operativnom obradom nalazile
1052 osobe, od kojih su 123 osobe zahvaćene mjerama zbog
"protuobavještajne problematike", 499 zbog "neprijateljske
emigracije", a 430 ljudi vođeno je kao "unutarnji
neprijatelji".30
Kako bi se nosila sa svim tim neprijateljima, služba je
angažirala 176 novih suradnika i 127 operativnih veza.
Istovremeno je brisala 100 suradnika i 147 operativnih
veza. Tako je služba okončala 1986. s 1645 izvora, od
kojih 1049 suradnika i 596 operativnih veza. Iste godine
vođene su 94 operativne kombinacije, radi "ostvarivanja
neposrednijeg operativnog kontakta Službe s neprijateljem,
radi kvalitetnijeg praćenja njegove djelatnosti."
Obavljeno je 13123 informativnih razgovora s 9944 osobe
od kojih su 88 bili stranci. Izvršeni su pretresi stambenih
i drugih prostorija kod 134 građana. Od 83 građana oduzete
su putne isprave, a 21 strancu otkazan je boravak u zemlji.31
Za potrebe drugih službi i organa sigurnosti izvršeno
je 28505 potpunih i djelomičnih provjera.
Sljedeći
citat razjašnjava neke od metoda kojima se služba koristila.
I danas se vide posljedice primjene tih metoda, a neke
službe ili njihovi dijelovi i danas se njima koriste:
"Na osnovu pribavljenih saznanja o kretanjima i međusobnim
odnosima ekstremista u pojedinim grupacijama i organizacijama
neprijateljske emigracije, poduzete su određene operativno
preventivne mjere u cilju iniciranja novih i produbljivanja
postojećih sukoba i sumnjičenja, umanjivanja subverzivno-propangandnih
efekata nekih emigrantskih manifestacija i skupova itd.
Tako su prema 154 ekstremista planirane i realizirane
mjere kompromitacije u redovima emigracije i kod stranih
policija, zatim uznemiravanja i dezinformiranja, što je
pridonijelo njihovoj djelimičnoj ili potpunoj pasivizaciji.
Kroz kontrapropagandnu akciju, na 175 adresa plasirani
su različiti pisani materijali, što je pridonijelo razbijanju
homogenosti i onemogućavanju objedinjavanja nekih ekstremnih
grupacija fašističke i Informbiroovske emigracije".32
Tijekom
1986. Republička služba BiH je dostavila 2440 različitih
sigurnosno interesantnih podataka saveznoj službi i službama
drugih republičkih i pokrajinskih službi ili organima
sigurnosti JNA.33
Prisluškivano je 718 telefona, ozvučeno 488 stanova i
drugih prostora. To je bio dio operativnih mjera koje
je SDB BiH poduzela tijekom 1986. Sve je to rezultiralo
kaznenim prijavama protiv ukupno 7 osoba, a prekršajnim
protiv dviju osoba.34
Potpuno
je očigledno kako je intezitet operativnih mjera nesrazmjeran
rezultatima ili društvenoj opasnosti, čak i po ondašnjim
zakonima. Može se reći da je Služba državne bezbjednosti
BiH, kao dio Jugoslavenskog sustava sigurnosti bila represivna
i nedemokratska, ali prije svega zato što je takav bio
i ukupan politički sustav. Ovaj zaključak utemeljen je
na službenim podacima i stavovima same službe.
SDB
RSUP-a BiH izradio je tijekom 1976. takozvani "Pregled
ustaških ekstremista po zemljama boravka" u koji
je selekcijom izdvojeno 1560 osoba. Analizom podataka
iznesenih u ovom pregledu vidljivo je kako najbolje rezultate
u "otkrivanju ustaških ekstremista" od kojih
je polovica nepismena (a samo 111 ih je završilo neku
višu školu ili fakultet), ima mostarski sektor koji vodi
gotovo polovicu operativnih obrada (205 od 453). U svojem
radu u inozemstvu tijekom 1976. SDB je koristio 97 suradnika
i 178 operativnih veza, što je ukupno 275 izvora obavješćivanja.35
Mostarski sektor državne sigurnosti bio je mora Hrvata
Hercegovine koji su se se teško integrirali u jugoslavensko
komunističko društvo, nisu lako prihvaćali Jugoslaviju
kao državu, a još manje komunistički totalitarni režim.
Teror Kraljevine Jugoslavije, zatim ratni i poratni zločini
komunističkog revanšizma, zločini koji nisu zahvatili
samo poražene ustaše, nego gotovo sve Hrvate u Bosni i
Hercegovini, doveli su do brojne emigracije, dijelom političke,
a većim dijelom ekonomske, izazvane izrazito teškim uvjetima
života i potpunom bezperspektivnošću. Svako udruživanje
i djelovanje Hrvata u inozemstvu tretirano je neprijateljskim,
ekstremističkim, a najčešće i fašističkim. Zanimljivo
je spomenuti slučaj hrvatskog emigranta, za kojeg služba
navodi da je, prema podacima Jugoslavenskog konzulata,
član izvršnog odbora Društva za borbu protiv raka, a to
je forma djelovanja jedne od emigrantskih organizacija:
Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). Pretpostavlja
se kako je i on član te "terorističke" organizacije.36
Pored ovog, kao i brojnih drugih primjera teroriziranja
svojih državljana i kršenja temeljnih ljudskih prava,
Služba državne sigurnosti dovodi se u vezu i s brojnim
počinjenim zločinima u zemlji i inozemstvu počevši od
onih poratnih,37
sve do brojnih ubojstava u novije vrijeme. SDB bivše Jugoslavije
sumnjiči se između ostalog i za ubojstvo 68 i za nestanak
petero hrvatskih emigranata diljem svijeta. Sve se to
dogodilo u razdoblju od 1946. do 1990.38
Ove
optužbe tek su djelomično dokazane, prije svega zbog rata
i nemogućnosti profesionalne i objektivne istrage usljed
nedostatka dokumentacije i nedostupnosti ključnih ljudi
koji su djelovali na saveznoj razini pa su ostali živjeti
i raditi u Beogradu. Istraživanje otežava i nezakonito
i nestručno djelovanje "lovaca na udbaše". Oni
su iz različitih pobuda zakomplicirali i ispolitizirali
ovu uistinu veliku tragediju hrvatskog naroda. Ipak, može
se ustvrditi kako su Hrvati, ali i neki drugi narodi Jugoslavije,
bili žrtvama državnog terora bivšeg jugoslavenskog režima,
koji se provodio preko obavještajno sigurnosnog aparata.
Sredstva
i metode službe državne sigurnosti bile su propisane jedinstvenim
Pravilima o radu SDB-a na razini čitave Jugoslavije. Posljednja
pravila, koja su vrijedila za BiH i za ostale Republike,
donio je Savezni sekretar za unutarnje poslove 27. srpnja
1990.39
Ova pravila prilagođena su demokratskim promjenama i razlikuju
se znatno od prethodnih od 6. siječnja 1989.
Organizacija
SDB RSUP BiH
Republički
Sekretar (ministar) unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine
potpisao je "Pravilnik o unutarnjoj organizaciji
Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za
unutrašnje poslove Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine".
Pravilnik je stupio na snagu 1. ožujka 1990., nakon što
je dobio suglasnost Izvršnog vijeća Skupštine Socijalističke
Republike Bosne i Hercegovine (vlade) na njegovoj posebnoj
440 sjednici.40
Bio je to posljednji pravilnik o organizaciji SDB-a SR
BiH i s njime je ta služba dočekala prve slobodne i demokratske
izbore.
U
samom Rješenju o suglasnosti utvrđuje se broj od 735 djelatnika
službe.41
Prema ovom pravilniku službom "rukovodi" podsekretar
uz pomoć stručnog kolegija koji čine zamjenik podsekretara,
pomoćnici podsekretara, načelnici uprava, načelnik sektora
SDB u Centru službi bezbjednosti (CSB) Sarajevo i tajnik
stručnog kolegija. Stručni kolegij u širem smislu čine
još i načelnici sektora SDB u Centrima Službi sigurnosti.
Člankom 6 Pravilnika u Službi su utvrđeni sljedeći organizacijski
oblici: uprave, sektori, odjeljenja, odsjeci i detašmani.
U sjedištu se utvrđuju osnovne organizacijske jedinice
i to:
- Uprava
za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja djelatnosti
stranih obavještajnih službi - 01;
- Uprava
za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja neprijateljske
djelatnosti emigracije - 02;
- Uprava
za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja djelatnosti
unutarnjeg neprijatelja - 03;
- Uprava
za operativno-tehničke poslove i zadatke - 04;
-
Uprava za poslove i zadatke osiguranja određenih ličnosti
i objekata - 05;
-
Uprava za poslove i zadatke obrambenih priprema - 06;
-
Uprava za analitičko-informativne poslove i zadatke
- 07;
-
Odjeljenje za poslove i zadatke tajnog praćenja;
-
Odjeljenje za opće, pravne i kadrovske poslove i zadatke.
Za
obavljanje poslova iz nadležnosti državne sigurnosti izvan
sjedišta Republičkog sekretarijata utvrđuju se sektori
Službe državne sigurnosti u sklopu centara službi sigurnosti,
sa sjedištima u Banja Luci, Bihaću, Doboju, Goraždu, Livnu,
Mostaru, Sarajevu, Tuzli i Zenici.
Zbog
posebne uloge i značaja, koji je imao Centar službi bezbjednosti
(sigurnosti) Mostar, tj. njegov sektor državne bezbjednosti
(sigurnosti), prikazat će se njegova organizacija. Sektor
državne sigurnosti Mostar bio je nadležan za djelovanje
na teritoriju čitave Hercegovine, što znači na području
općina: Bileća, Čapljina, Čitluk, Gacko, Grude, Jablanica,
Konjic, Lištica (sada Široki Brijeg) Ljubinje, Ljubuški,
Mostar, Neum, Nevesinje, Posušje, Prozor, Stolac i Trebinje.
U Sektoru državne sigurnosti u Centru službi sigurnosti
Mostar utvrđene su unutarnje organizacijske jedinice:
- Odjeljenje
za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja djelatnosti
stranih obavještajnih službi - 01;
- Odjeljenje
za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja neprijateljske
djelatnosti emigracije - 02;
- Odjeljenje
za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja djelatnosti
unutarnjeg neprijatelja - 03;
- Odjeljenje
za operativno-tehničke poslove i zadatke - 04;
- Odsjek
za poslove i zadatke obrambenih priprema - 06.
U
sastavu sektora nalazila su se i tri Detašmana i to:
- Detašman
SDB Čapljina za područje općina: Čapljina, Grude, Ljubuški,
Neum i Stolac;
- Detašman
SDB Konjic za područje općina: Konjic, Jablanica i Prozor
(Rama);
- Detašman
SDB Trebinje za područje općina: Trebinje, Bileća, Gacko
i Ljubinje.
Ukupan
broj pripadnika Službe u sektoru državne sigurnosti, u
CSB Mostar predviđen sistematizacijom prema Pravilniku
iz ožujka 1990. bio je 84. Međutim, već u travnju 1990.
mijenja se vlast u Republici Hrvatskoj. Sve se više čini
kako bi se nešto slično moglo dogoditi i u BiH pa dolazi
do naznaka novih organizacijskih promjena u Službi. Ipak,
SDB reagira tek pred izbore u BiH i 1. listopada 1990.
svim upravama i sektorima SDB-a dostavlja materijal za
sastanak proširenog kolegija SDB-a.42
Bio je to prijedlog nove organizacije službe. Njemu su
prethodili "Polazni osnovi za transformaciju službe
državne bezbjednosti", koje je nešto prije usvojio
prošireni kolegij saveznog sekretara i republičkih i pokrajinskih
sekretara za unutarnje poslove. Navedene osnove polaze
od činjenice da Savez komunista gubi vlast i da je opstanak
partijske službe nemoguć. SDB se pokušava postaviti kao
profesionalna služba na koju ni jedna politička stranka
ne smije imati izravan utjecaj. U "osnovama"
se kaže kako služba treba biti instrument pravne države,
da se Služba "u buduće ne može baviti različitim
političkim opredjeljenjima građana", treba biti stručna
i tehnički suvremeno opremljena. Na čelu službe trebao
bi biti stručnjak za poslove sigurnosti, isto tako na
čelu svih organizacijskih jedinica treba postaviti iskusne
profesionalce.
Uz
"Polazne osnove za transformaciju službe državne
bezbjednosti" izrađen je i novi prijedlog organizacije,
koji predviđa određeno smanjenje broja radnika (24,16%)
u odnosu na dotadašnju sistematizaciju. Prema predloženoj
sistematizaciji služba bi imala 565 umjesto dotadašnjih
745 sistematiziranih djelatnika (popunjeno 631), osamostalili
bi se sektori SDB u okviru centara, smanjio broj organizacijskih
jedinica, pojedini detašmani ukinuli, a za polovicu bi
se smanjio broj tzv. rukovodnih radnika u službi.43
Demokratske
promjene i počeci rata u Bosni i Hercegovini
Sve
navedene mjere bile su pokušaj službe da nadživi političke
promjene. Ipak, nije to bila tek promjena stranke na vlasti,
bila je to eksplozija slobode obespravljenih naroda s
dubokim uvjerenjem svakoga od njih, da je upravo on najviše
propatio pod komunističkim režimom. Bila je to sloboda
unutar nacionalnog korpusa, sloboda, koja se sve više
pretvarala u svoju suprotnost i konačno postala anarhija
rata i nesloboda koja je, na žalost, dugoročno onemogućila
razvoj društva.
Na
izborima u Bosni i Hercegovini 18. studenog 1990. pobjedile
su nacionalne stranke Hrvatska demokratska zajednica,
Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka
(HDZ, SDA, SDS) udružene u koaliciju protiv "reformiranih
komunista".44
Nakon formiranja vlasti došlo je do smjene i vodstva SDB.
Stranke pobjednice dogovorile su se o raspodjeli čelnih
pozicija. Ipak, na gotovo sva vodeća mjesta ponovo dolaze
stari kadrovi SDB-a pa u djelomično novu organizaciju
unose stari način rada. Služba je bila jednako ispolitizirana
kao i prije, samo što je utjecaj na nju podjeljen na tri
stranke. Od profesionalizma nije mnogo ostalo, informacije
su curile na sve strane i umjesto državnim institucijama,
bilješke su kružile stranačkim kanalima. Sve to bilo je
tek posljedica činjenice da je rat bio pred vratima.
Nakon
izbora nije se odmah pristupilo ustavnim promjenama. BiH
je još neko vrijeme ostala Socijalistička Republika. Rješenjem
Vlade SR BiH od 8. srpnja 1991. dana je suglasnost na
Pravilnik o unutarnjoj organizaciji SDB Ministarstva za
unutarnje poslove SR BiH.45
Bio je to prvi pravilnik u novom višestranačkom političkom
sustavu. Očito je rađen na temelju prije spomenutih "Polaznih
osnova za transformaciju službe državne bezbjednosti".
Predviđao je 529 djelatnika službe. U sjedištu je imao
četiri Uprave i dva Odjeljenja. Izvan sjedišta pravilnik
je predviđao djelovanje devet Sektora, u okviru Centara
službi sigurnosti, kao osnovnih organizacijskih jedinica.
Prva
uprava nazvana je Upravom za kontraobavještajne i obavještajne
poslove i zadatke. Druga uprava se umjesto neprijateljske
emigracije bavi suprotstavljanjem nasilnom rušenju i ugrožavanju
ustavnog poretka i sigurnosti zemlje. Nema nekadašnje
Treće uprave koja se bavila unutarnjim neprijateljem.
To su bile najvažnije promjene u organizaciji službe.
Sjedišta sektora, odnosno Centara državne sigurnosti ostala
su ista kao i u predhodnom vremenu.
Rat
se nakon slovenskog uvoda zahuktavao u Hrvatskoj. Načelnik
Generalštaba jugoslavenske vojske pozivao je na opću mobilizaciju
na "dobrovoljnoj osnovi" i prijetio dezerterima.
Federalna se vojska povlačila iz Slovenije i prelazila
u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Uz vojnike i policajce
ginuli su civili i prvi novinari koji su pokušavali objektivno
informirati svijetsku javnost o zbivanjima na području
zahvaćenim ratom. Deklaracijom Ministarskog vijeća Europske
Zajednice objavljenoj na sastanku u Bruxellesu, održanom
28. kolovoza 1991. srpska politika proglašava se potpuno
krivom, a JNA se optužuje zbog otvorene podrške srpskoj
strani. Američki je Senat 13. rujna iste godine usvojio
rezoluciju kojom oštro kritizira agresivnu politiku Srbije
i JNA.46
U
drugoj polovici rujna u Hercegovinu pristižu i dva nova
korpusa srpskih i crnogorskih rezervista. Njihovim napadom
na Dubrovnik započinje napad i na hrvatska sela u Hercegovini.
Od 2. do 5. listopada napadnuto je i uništeno Ravno, a
zatim i Prhinje (tada je uništeno sedam hrvatskih sela
u južnoj Hercegovini). Na sjednici Vlade BiH 9. listopada
prevladava stav kako BiH mora ostati neutralna u ratu
koji se vodi na jugoslavenskim prostorima.47
Vlasti BiH bile su indiferentne prije svega zbog pasivnosti
i nesnalaženja, ali i zbog dvoličnosti muslimanskog političkog
vodstva, koje se s jedne strane zalagalo za neovisnu BiH,
a istovremeno kalkuliralo i priželjkivalo vojni udar radi
očuvanja Jugoslavije,48
što je bila prijetnja Hrvatskoj. Reakcija Hrvata organiziranje
je u nacionalne obrambene Zajednice. Najprije je 12. studenog
1991. osnovana u Bosanskom Brodu "Hrvatska zajednica
Bosanska Posavina"49,
a već 18. studenog osnovana je "Hrvatska zajednica
Herceg Bosna"50.
Srbi
su se već od samog početka stavili u funkciju agresije.
Mjesec dana prije napada na Ravno, 3. rujna 1991. Općinski
odbor Srpske demokratske stranke iz Mostara zajedno sa
Savezom Komunista Pokret za Jugoslaviju i SDP (socijal-demokratska
partija) organiziraju "Miting podrške JNA i Federativnoj
Jugoslaviji".51
Miting se trebao održati u centru Mostara. Bio je to tek
jedan u nizu sličnih mitinga s istom porukom i s istim
ili sličnim organizatorima jugoslavenske ili velikosrpske
orjentacije, nerijetko s podrškom izvana. Tu je i najperfidniji
slučaj pokušaja rušenja tadašnje demokratski izabrane
vlasti. Za tu je prigodu formiran "klub intelektualaca"
sastavljen od osoba koje su se predstavljale kao "građani
Mostara". Oni su 10. ožujka 1992. organizirali protestni
skup sa zahtjevima za smjenom općinske i regionalne vlasti
i smjenom čelništva policije52,
što je značilo gotovo potpunu pasivizaciju legalne obrane
Mostara i Hercegovine. Uz ovakvu političku, tj. nacionalnu
podjelu nije bilo nikakve šanse da Služba ostane jedinstvena
pa je došlo do pucanja, a eskalacijom rata i do raspada
sustava.
Srbi
okupljeni oko SDS-a 9. siječnja 1992. u Sarajevu proglasili
su Republiku srpskog naroda BiH. U Skupštini BiH zastupnici
HDZ-a i SDA, uz zastupnike još nekih manjih stranaka donose
odluku o raspisivanju referenduma za nezavisnu Bosnu i
Hercegovinu koji je uspješno održan od 29. veljače do
1.ožujka 1992.53
Europska
zajednica priznaje BiH 7. travnja 1992. Isti dan priznaje
je i Republika Hrvatska. Tog dana u selu Mehurići kod
Travnika započelo je dvodnevno "vojno" savjetovanje
Glavnog stožera Patriotske lige BiH i Regionalnih stožera.
Na savjetovanju je donesena "Direktiva za obranu
suvereniteta R BiH."54
Izvršena je procjena snaga neprijatelja od 6 korpusa jugoslavenske
vojske i oko 120 000 pripadnika SDS. Već tada se neprijateljem
smatraju i "ekstremne snage HDZ-a" jačine jedne
do dviju brigada.55
Muslimanska Patriotska liga osnovana je 2. svibnja 1991.
radi zaštite i osiguranja interesa muslimanskog naroda,
a zatim je u Domu milicije u Sarajevu 10. lipnja 1991.
pod okriljem SDA osnovano Vijeće nacionalne obrane muslimanskog
naroda s Patriotskom ligom kao vojnim krilom. U radu Vijeća
sudjelovali su svi muslimanski dužnosnici MUP-a BiH što
ujedno znači i dužnosnici SDB-a.56
Protuobavještajna
služba JNA počela je akciju kontroliranog terora. Po cijeloj
BiH, a posebno u Mostaru odjekuju eksplozije. SDS i federalna
vojska, djeluju potpuno koordinirano. Jedina snaga, koja
je u to vrijeme bila organizirana i sposobna pružiti otpor,
bila je policija, odnosno njezin hrvatski i muslimanski
dio. Na jednome od zadnjih pregovora policije i vojske,
pregovorima koji su se održavali pod pokroviteljstvom
regionalnih ili republičkih vlasti, načelnik Centra službi
sigurnosti Mostar u nazočnosti novinara iznosi sve srpske
planove i agresivne namjere u Hercegovini. Navodi vrijeme
i mjesta sastanaka na kojima su srpski generali i političari
donijeli odluke o izlasku na Neretvu, neprihvaćanju neovisne
BiH i početka napada.57
U
to je vrijeme veći dio bosansko hercegovačkih političara
i novinara uporno izbjegavao reći što se stvarno događa
(često su zavaravali narod izjavama kako pucaju "oni
sa brda", kako su "papci napali raju",
kako su nekakve "ruralne snage napale urbane"
i slično)58.
Time su im uskraćene izuzetno važne informacije na temelju
kojih su brže mogli shvatiti što im se sprema. Te su informacije
prikupili djelatnici Sektora državne sigurnosti iz Mostara
tako što su držali pod mjerama jednoga "novinara",
kojeme je SDS namjenio ulogu koordinatora za promidžbu
između njih i federalne, tada već nedvojbeno srpske vojske.
Srpske su snage nakon blokade započele rat za Sarajevo.
Istovremeno počinju sukobi na Kupresu i u Mostaru.
Hrvatska
Zajednica Herceg-Bosna 8. travnja 1992. formirala je vrhovno
tijelo obrane hrvatskog naroda, "Hrvatsko vijeće
obrane" (HVO).59
Bio je to naziv za vojne postrojbe, u kojima se tijekom
1992. i u prvoj polovici 1993. nalazio i veliki broj Muslimana,
a u su nekim postrojbama čak bili i većina.
Dok
je situacija u Sarajevu bila potpuno kaotična, u Mostaru
je formiran Krizni štab općine Mostar. On je na sastanku
29. travnja 1992. donio Odluku, u kojoj je JNA i sve paravojne
postrojbe, koje djeluju skupa s njom, proglasio neprijateljskim
i okupatorskim, a zaštitu i obranu Mostara povjerava Hrvatskom
vijeću obrane i pripadnicima MUP-a centra Mostar. Odluku
su potpisali članovi kriznog štaba, hrvatske i muslimanske
nacionalnosti.60
Pripadnici
službe i ostali pripadnici ministarstva unutarnjih poslova
srpske nacionalnosti odlaze u tzv. MUP Republike srpskog
naroda u BiH (poslije Republika Srpska.). U sastavu tog
MUP-a ostala je i Služba državne bezbjednosti, tako da
se organizacija i način djelovanja Sigurnosno obavještajnih
službi, civilnih i vojnih, u Republici Srpskoj nije znatno
mijenjao u odnosu na ranije stanje.
Načelniku
Centra službi sigurnosti Mostar stigla je 3. travnja 1991.
brzojavka dotadašnjeg načelnika Stanice javne sigurnosti
Nevesinje. On je u tom službenom dokumentu naveo da se
prema ovlasti Ministra za unutarnje poslove Srpske Republike
BiH prozvao Načelnikom CSB Trebinje. U brzojavci je predložio
suradnju, ali i podjelu imovine.61
Hrvatski,
ali i neki muslimanski dužnosnici službe iziritirani pasivnošću
bosansko-hercegovačkih vlasti na već otvorenu agresiju
napuštaju Sarajevo i dolaze u Mostar gdje se priključuju
mostarskom centru odnosno ulaze u Hrvatsko vijeće obrane.
Istovremeno, neki muslimanski radnici procjenjujući kako
je sigurnosna situacija i opasnost od rata znatno manja
u Sarajevu. Odlaze tamo gdje ih stiže rat u svojem najgorem
izdanju.62
(Tadašnji Predsjednik Predsjedništva BiH u skladu sa svojim
stavom kako "Ovo nije naš rat" poručivao je
tih dana građanima putem sarajevske televizije: "Prošetajte,
ne osvrćite se na glasine, družite se".63)
Služba
se stavila u funkciju obrane, iako je teško odrediti što
je tada, u prvim mjesecima rata, ona doista bila u formalnom
smislu. Ipak, sigurno je kako su hrvatski i muslimanski
radnici formalno djelovali zajedno sve do 21. listopada
1992. kada se mostarski centar još jedanput dijeli. Toga
dana veći broj djelatnika Centra muslimanske nacionalnosti
prelazi u prostorije hotela Mostar i stavljaju se pod
zapovjedništvo IV. korpusa Armije BiH, a drugi dio ostaje
zajedno sa Hrvatima u sastavu MUP-a HZ H-B.
Nastavak
formalnog raspada službe
Nakon
odluke o formiranju HVO-a Predsjedništvo Hrvatske Zajednice
Herceg-Bosna (HZ H-B) donosi brojne odluke radi stvaranja
privremenih organa vlasti. Između ostaloga 15. svibnja
1992. donosi odluku o imenovanju Predstojnika Odjela obrane
i Predstojnika Odjela unutarnjih poslova.64
Prva im je zadaća bila pristupiti izradi normativnih akata
kojim bi regulirali rad svojih odjela (kasnije Ministarstva).
Već 3. srpnja 1992. donesena je Uredba o oružanim snagama
HZ H-B65,
a 24. srpnja 1992. predsjednik Predsjedništva HZ H-B donio
je Odluku o imenovanju "Pomoćnika predstojnika Odjela
obrane za sigurnosno informativnu službu HZ H-B"
sa zadaćom ustrojavanja Sigurnosno informativne službe
Odjela obrane HVO.66
Nakon predloženog ustroja Sigurnosno informativne službe
(SIS), na prijedlog Predstojnika Odjela obrane HVO HZ
H-B (vlada) na sjednici od 14. listopada 1992. donosi
Odluku o imenovanju pomoćnika Predstojnika Odjela obrane
HZ H-B za sigurnost.67
Eskalacijom
sukoba Hrvata i Muslimana, pod stalnim političkim i vojnim
pritiskom Predsjedništvo HZ H-B i zastupnici hrvatskog
naroda u Vijeću općina Skupštine Republike BiH donose
28. kolovoza 1993. Odluku o konstituiranju Zastupničkog
doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne koji isti dan donosi
"Temeljnu odluku" o uspostavi i proglašenju
Hrvatske Republike Herceg-Bosne.68
Ratna
1993. bila je obilježena žestokim ratnim sukobima Hrvata
i Muslimana. Iscrpljeni žestokim borbama, pod snažnim
političkim pritiscima okončali su međusobne sukobe potpisivanjem
sporazuma o prekidu borbi 23. veljače 1994. Sporazum su
potpisali generali Ante Roso i Rasim Delić.69
Obavještajno sigurnosni sustav u to je vrijeme bio potpuno
podijeljen po nacionalnoj crti i to i vojni i civilni
dio.
Unutar
Hrvatske Republike Herceg-Bosna službe su bile smještene
u dva Ministarstva, obrane i unutarnjih poslova. U Ministarstvu
obrane nalazio se Sektor sigurnosti na čelu kojeg se nalazio
pomoćnik Ministra obrane za sigurnost. U sklopu sektora
nalazile su se dvije uprave, Uprava sigurnosno informativne
službe (SIS) i Uprava Vojne policije. Sektor je postojao
tek u formalnom smislu. U stvarnosti su djelovale dvije
uprave gotovo potpuno samostalno. Načelnik uprave vojne
policije bio je član Kolegija ministra obrane i svoja
je izvješća o radu podnosio njemu i Predsjedniku Predsjedništva
HZ H-B. Razlog je tomu u činjenici što je uprava vojne
policije formirana 10. travnja 1992. pa je vrlo brzo okupila
veliki broj kadrova i materijalno tehničkih sredstava
dostigavši snagu od par tisuća policajaca. Uprava SIS-a
formirana je tri i pol mjeseca poslije, a stvarno počela
raditi tek u listopadu 1992. U netom formiranoj organizaciji
privremene vlasti, kakva je bila HZ H-B, odnos snaga bio
je važniji od formalnog ustroja, koji je postavljen temeljem
Odluke o unutarnjem ustroju odjela obrane, donešene 17.
listopada 1992.70
tj. 20. svibnja 1993.71
Sigurnosno
informativna služba djelovala je u Odjelu, odnosno Ministarstvu
obrane. Prema prvom ustroju iz listopada 1992. SIS je
u sjedištu imao samo dva odjela, Operativni i Analitički
te Odsjek za administrativno tehničke poslove. Služba
je imala Centre po operativnim zonama, poslije zbornim
područjima HVO-a organiziranim na regionalnom principu:
Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina, Srednja
Bosna i Bosanska Posavina. Sjedišta centara bila su u
Mostaru, Tomislavgradu, Travniku i Derventi. Radnike u
operativnim zonama i po postrojbama već su postavili njihovi
zapovjednici, a radnika službe uopće nije bilo u Glavnom
stožeru HVO-a. U prosincu 1993. izrađen je novi ustroj72
i donesen Pravilnik o radu Sigurnosno informativne službe.73
Prema tom ustroju na čelu Uprave SIS-a nalazi se načelnik
Uprave. On je imao i zamjenika, koji je ujedno bio i načelnik
Operativnog odjela. Pored Operativnog postojali su još
i Analitički, Administrativni i Tehnički odjel. Izvan
sjedišta utemeljeni su centri SIS-a i to u Mostaru, Tomislavgradu,
Orašju i Vitezu. Mostarski centar imao je i podcentar
u Čapljini, a tomislavgradski u Rami. Kraće vrijeme podcentri
su bili centri, a bio je ustrojen i centar SIS-a u Kiseljaku.
Predviđeni su i Odsjeci sigurnosti u Zbornim područjima
i pomoćnici zapovjednika do razine brigade ili samostalne
bojne kao i časnik službe u Glavnom stožeru. Ovaj ustroj
predviđao je i pripadnike službe u Upravama i uredima
obrane. Bio je to vrlo ambiciozan ustroj koji je osim
kontrole Vojne policije omogućavao Sektoru sigurnosti
zauzimanje jake uloge u oružanim snagama HR HB. Ovakav
ustroj počeo je na neki način funkcionirati u proljeće
1994. nastupanjem novih političkih odnosa u BiH nastalih
nakon prekida rata između Hrvata i Muslimana i potpisivanjem
Washingtonskih sporazuma 18. ožujka 1994.74
Pored SIS-a na prostoru HR HB postojala je još jedna vojna
služba. Ona je ujedno na hrvatskoj strani i najranije
formirana organizacija u obavještajno sigurnosnom smislu.
Riječ je o Obavještajnom odjelu utemeljenom 1. veljače
1990. u sastavu Teritorijalne obrane Zapadne Hercegovine
(tj. Glavnog stožera HVO HB).75
Bio je sastavljen od obavještajnih skupina spontano nastalih
pri općinskim stožerima tadašnje teritorijalne obrane,
bez ikakve prethodne organizacije na kojoj bi se utemeljila.
U sastavu obavještajnog odjela nalazile su se izvidničke
postrojbe i postrojbe elektroničkog djelovanja koje su
također nastale spontanim prisluškivanjem neprijateljskih
snaga u ljeto 1991. Prva organizirana postrojba ove vrste
ustrojena je u sastavu Obavještajnog odjela GS HZ H-B.
8. ožujka 1992. Početkom 1994. dolazi do preustroja HVO-a.
Vojna obavještajna služba prerasta iz Obavještajnog odjela
u Obavještajnu upravu, a postrojbe elektronskog djelovanja
transformiraju se u 88. središnjicu elektronskog djelovanja
kao podstožernu postrojbu HVO-a funkcionalno podčinjenu
Načelniku obavještajne uprave GS HVO-a. Izvan sjedišta
Odjela, odnosno Uprave služba je imala koordinatore, a
poslije načelnike obavještajnih poslova po Operativnim
zonama, odnosno Zbornim područjima.
Pored
vojnih, u HZ H-B djelovala je i civilna Obavještajno sigurnosna
služba na ostacima SDB MUP-a BiH, odnosno mostarskog sektora.
Predsjedništvo HZ H-B donosi 14. kolovoza 1992. Uredbu
o unutarnjim poslovima za vrijeme ratnog stanja ili neposredne
ratne opasnosti na teritoriju HZ H-B. U njoj je navedeno
da će se primjenjivati odredbe Zakona o unutarnjim poslovima
Republike BiH.76
U članku 13. istog Zakona rečeno je kako će se djelokrug
i organizacija državne sigurnosti regulirati posebnim
aktom. Na prijedlog predstojnika Odjela unutarnjih poslova
privremena vlada (HVO) na svojoj šestoj sjednici od 6.
siječnja 1993. donijela je odluku o imenovanju "Rukovoditelja
državne sigurnosti Odjela unutarnjih poslova Hrvatskog
vijeća obrane, Hrvatske zajednice Herceg-Bosna".77
Odlukom
HVO HZ H-B formiran je 26. veljače 1993. Ured nacionalne
sigurnosti (UNS) u okviru Odjela unutarnjih poslova.78
U Odluci je navedeno da su u nadležnosti Ureda poslovi
obavještajnog i protuobavještajnog karaktera. U ratnom
vremenu UNS je bio inferioran u odnosu na vojne službe.
Zapravo, prvo ozbiljnije nastojanje zaživljavanja ove
službe bilo je donošenje Zakona o unutarnjim poslovima
HR H-B od 26. ožujka 1994.79
Prema tom Zakonu u sastavu MUP-a ustrojava se "Služba
nacionalne sigurnosti" (SNS) i to temeljem članaka
od 14. do 25. Ministar unutarnjih poslova HR H-B donio
je 25. srpnja 1994. Pravilnik o unutarnjem ustroju Službe
nacionalne sigurnosti MUP-a HR H-B.80
Pravilnik
se pokazao nefunkcionalnim, pa je 7. studenog 1995. donesen
novi Pravilnik o unutarnjem ustroju i sistematizaciji
radnih mjesta Službe nacionalne sigurnosti MUP-a HR H-B.
Prema ovom je pravilniku na čelu SNS-a bio rukovoditelj
službe, a sjedište je bilo u Mostaru. U sjedištu su utemeljena
četiri odjela i to Odjel operativnih poslova, Odjel za
analitičko-informativne poslove i dokumentaciju, Odjel
operativne tehnike i Odjel za poslove osiguranja. U sklopu
odjela bilo je više odsjeka. Izvan sjedišta pravilnikom
su utemeljena četiri centra i to u Mostaru, Livnu, Travniku
i Derventi.
Predsjedničko
vijeće HR H-B, koje je formirano nakon povlačenja s funkcije
Predsjednika HR H-B, na izvanrednom zasjedanju Zastupničkog
doma HR H-B u Livnu 8. veljače 1994.81
donijelo je odluku o osnutku Ureda za nacionalnu sigurnost
pri Predsjedničkom vijeću HR H-B. 8. lipnja 1995. imenovalo
je privremenog rukovoditelja Ureda, i dalo mu zadaću ustrojavanja
Ureda i pripreme potrebnih akata.82
Nadležna tijela te akte nikada nisu usvojila. Imenovani
je rukovoditelj Ureda za nacionalnu sigurnost imao savjetodavnu
funkciju i zadaću suradnje sa stranim službama. Pored
brojnih kontakta i suradnje s gotovo svim važnijim svjetskim
službama zanimljiv je susret održan u Splitu 22. srpnja
1995. između Ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS),
koji je predstavljao Republiku Hrvatsku, Voditelja SDB-a
MUP-a BiH i voditelja Ureda za nacionalnu sigurnost HR
H-B. Bio je to prvi susret ovih službi i prvi pokušaj
suradnje radi efikasnije borbe protiv srpskog neprijatelja.83
Izaslanstva su imala mandat političkih vrhova da zastupaju
rješenja sukladna Washingtonskom sporazumu što je na samom
početku sastanka i naglašeno.
Isti
dan, 22.srpnja1995. potpisana je između Predsjednika Republike
Hrvatske, Predsjednika Predsjedništva R BiH i Predsjednika
Federacije BiH "Splitska deklaracija"84
prema kojoj je, između ostalog, dogovoreno proširenje
i jačanje vojne suradnje RH i R BiH na temelju sporazuma
od 21. srpnja 1992. U tom smislu R BiH uputila je Republici
Hrvatskoj poziv za hitnom vojnom i drugom pomoći u obrani
od agresije, što je RH i prihvatila. Ovaj sporazum omogućio
je Hrvatskoj vojsci ulazak na teritorij BiH gdje je uz
pomoć HVO-a i Armije BiH porazila srpske snage i stvorila
pretpostavke za potpuno slamanje srpske pobune i oslobađanje
okupiranih djelova Republike Hrvatske. Bile su to akcije
koje su promijenile odnos snaga u regiji i omogućile mirovne
pregovore. Oni su doveli do potpisivanja niza međusobno
povezanih međunarodno pravnih akata, koji se pojednostavljeno
nazivaju Daytonskim sporazumom, a potpisivani su tijekom
studenog i prosinca 1995.85
Sve to vrijeme postojala je i bliska suradnja obavještajnih
službi RH i HR H-B. One su sudjelovale u pripremi i zaštiti
akcija te skrbile o sigurnosti postrojbi. Suradnja sa
SDB MUP-a BiH nije dostigla zadovoljavajuću razinu.
Neposredno
nakon ratnih operacija i potpisanog mirovnog sporazuma,
20. 12. 1995. u Sarajevu je održan sastanak između Pomoćnika
ministra UP za SDB i rukovoditelja Ureda za nacionalnu
sigurnost pri Predsjedničkom vijeću HR H-B.86
Na tom sastanku po prvi se put spomenula mogućnost stvaranja
zajedničke službe, čak je spomenut i naziv službe: Bosansko
Hercegovačka informativna služba. (BHIS), istovremeno
je od HIS-a Republike Hrvatske u Sarajevo stigao poziv
SDB-u za susret na vrhu. Izgledalo je kako se suradnja
napokon uspostavila, ali onda je pred samo ukidanje Predsjedništvo
Daytonske Republike BiH, 12. siječnja 1996. donijelo Odluku
o osnivanju Agencije za istraživanje i dokumentaciju Bosne
i Hercegovine (AID).87
AID preuzima poslove, imovinu i djelatnike Službe državne
bezbjednosti i centralnog nacionalnog biroa INTERPOL-a
BiH.88 Ubrzo
je i skupština R BiH na sjednici od 27. i 28. svibnja
1996. donijela Zakon o Agenciji za istraživanje i dokumentaciju.89
Na
čelu AID-a nalazi se ravnatelj, agencija je organizirana
tako da u sjedištu ima osam odjeljenja na čelu kojih su
pomoćnici ravnatelja. Izvan sjedišta AID je utemeljio
osam sektora i to u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Zenici, Doboju,
Goraždu, Mostaru i Banja Luci. U sklopu sektora djeluju
i brojni detašmani (Travnik, Bugojno, Gradačac, Zvornik,
Brčko, Bjeljina, Fojnica, Tarčin, Visoko…). Sjedište je
Dobojskog sektora u Tešnju, a Banjalučkog u Sanskom Mostu.
Pored
SDB-a odnosno AID-a kao civilne službe na muslimanskoj,
tj. bošnjačkoj strani90
funkcionirale su i dvije vojne službe. Prva je Služba
vojne bezbjednosti (sigurnosti) rad koje je bio propisan
"Pravilom za rad službe vojne bezbjednosti u oružanim
snagama Republike Bosne i Hercegovine".91
Služba je bila nositelj poslova državne sigurnosti u oružanim
snagama BiH. Na čelu službe nalazio se načelnik Uprave
sigurnosti koji je imao i zamjenika. Uprava je bila smještena
u Ministarstvu obrane R BiH. U sjedištu je služba imala
sedam odjela i to: Odjel za kadrovske i pravne poslove,
Odjel tehnike, Odjel za protuobavještajne poslove, Odjel
za štabno-bezbjednosne i vojnopolicijske poslove, Odjel
za protuobavještajnu zaštitu Generalštaba i prištabskih
jedinica, Odjel za specijalne protuobavještajne poslove
i Odjel analitike. Pored Odjela formirana su i dva odsjeka,
Odsjek za protuobavještajnu zaštitu vojnih atašea i Odsjek
za istraživanje i dokumentaciju ratnih zločina. Izvan
sjedišta služba je djelovala po zapovjedništvima.
Pored
sigurnosne službe na muslimansko-bošnjačkoj strani utemeljena
je i obavještajna služba. Najprije je u sastavu Štaba
Vrhovne komande Armije R. BiH formirana Obavještajna uprava
koja je poslije nazvana Obavještajnom upravom Glavnog
Štaba Armije BiH. Na čelu uprave nalazio se načelnik koji
je imao i zamjenika. U sjedištu služba je imala sedam
odjela i to: odjel analitike, odjel za obavještajno operativni
rad, odjel elektronskog djelovanja, odjel za odnose sa
stranim armijama, odjel za kadrove i informatiku, odjel
za specijalna djelovanja i obuku i odjel obavještajnog
osiguranja borbenih djelovanja. Izvan sjedišta služba
je djelovala preko Obavještajnih centara, smještenih u
sjedištima korpusa Armije R.BiH i preko obavještajnih
podcentara i punktova. Obavještajna uprava GŠ Armije BiH
nije djelovala samo prema vojsci, vrlo rado ubacivala
se u civilne, političke sfere. Jedna od boljih ilustracija
načina njenog djelovanja jest Operativna akcija "Kamp
22"92
i akcija s dokumentom pod naslovom "Federalna politika
i hrvatski elementi odgovorni za subverzivne aktivnosti
u jugozapadnoj Hercegovini".93
Bile su to akcije kompromitacije hrvatske politike u BiH
i to pomoću lažnih "dokumenata" SFOR-a odnosno
OESS-a. Hrvatske službe raskrinkale su ove akcije i utvrdile
povezanost mostarskog obavještajnog centra i trećeg odjeljenja
OU GŠ ARBiH s ovim dokumentima. U medijima su objavljeni
i originalni dokumenti službe.94
Radi provaljene akcije uskoro je smjenjen načelnik mostarskog
operativnog centra, ali i šef regionalnog centra OSCE
Mostar.
Na
osnivanje AID-a reagirao je Predsjednik Federacije BiH
otvorenim pismom najvišim dužnosnicima R BiH i Federacije
ustvrdivši kako je ta odluka grubo kršenje Ustava Federacije
BiH, te spriječavanje uspostave pravne države.95
U pismu je također upozoreno kako sporna odluka u znatnoj
mjeri derogira ovlasti federalnog Ministarstva unutarnjih
poslova i onemogućava rad na provedbi Zakona o unutarnjim
poslovima. Prva velika afera koja je uzdrmala AID rezultat
je akcije međunarodnih snaga (IFOR) izvedene u bivšem
skijaškom odmaralištu Pogorelica, nedaleko Fojnice. Postrojbe
IFOR-a otkrile su 15. Veljače 1996. kako je navedeno odmaralište
pretvoreno u kamp za obuku AID-ovih operativaca.96
Instruktori su bili iranski obavještajci, pripadnici MOIS-a,
od kojih su trojica i uhićeni tijekom akcije. Uz njih
uhićeno je i osam bošnjaka-muslimana, pripadnika AID-a.
U kampu se pored obavještajne izvodila i teroristička
obuka. Pod pritiskom međunarodne zajednice, a prije svih
SAD-a, Predsjedništvo RBiH smijenilo je Ravnatelja AID-a
16. 03. 1996.,97
samo mjesec dana nakon akcije IFOR-a, a samo dan nakon
njegove tvrdnje "Washington postu", kako neće
podnijeti ostavku.98
U izjavi za tjednik blizak vladajućoj SDA predsjedavajući
Predsjedništva BiH izjavio je između ostaloga: "Ono
u Pogorelici kod Fojnice bila je naša krupna greška".99
U
lipnju iste godine dvojica djelatnika AID-a100
zajedno s dvojicom pripadnika specijalne policije (jedinica
Bosna) MUP-a R BiH oteli su, ispitivali, mučili, a zatim
i ustrijelili svojeg kolegu, također pripadnika AID-a,
te ga bacili u šaht. Čovjek je preživio,101
i danas se po svemu sudeći nalazi u Nizozemskoj u ulozi
zaštićenog svjedoka Haškog tribunala u vezi s istragom
oko navodnih zločina koje su počinili specijalne policijske
postrojbe zvane "Ševe".102
Bivši načelnik štaba Vrhovne komande, tj. Glavnog štaba
armije BiH, podnio je protiv tog "zaštićenog svjedoka"
i grupe visokih policijskih i vojnih dužnosnika kaznenu
prijavu Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu zbog
niza teških kaznenih djela, između ostalog za neuspio
atentat na njega. U atentatu su smrtno stradali njegova
supruga i njezin brat.103
Prvi
čovjek koji je posjetio ranjenog djelatnika AID-a u bolnici,
gdje je bio smješten nakon ranjavanja i čuvan pod jakom
stražom, bio je bivši šef službe, još iz vremena kad se
zvala SDB. On je poslije bio pomoćnik ravnatelja AID-a.
Obavio je s ranjenikom duži razgovor i snimio ga na audio-vrpcu.
Nedugo zatim i on je ubijen. Bilo je to 28. rujna 1996.
ispred zgrade u centru Sarajeva kamo je pošao u privatni
posjet prethodno se najavivši telefonom.104
Njegove ubojice još nisu otkrivene unatoč činjenici što
je ubijeni neposredno prije smrti razgovarao s predsjedavajućim
Predsjedništva BiH i u tom razgovoru nagovjestio mu kako
će biti ubijen rekavši svakako i od koga mu prijeti opasnost.105
Početkom
1997. AID ponovno trese afera. Radnik AID-a na dužnosti
šefa detašmana u srednjoj Bosni nestao je 6. veljače 1997.
sa ženom i tri kćeri.106
Nakon dužih nagađanja o tome što se s njim dogodilo pojavio
se u hrvatskom tjedniku, sa svojom pričom.107
Pobjegao je u strahu da će biti ubijen. Ustvrdio je kako
je AID čista muslimanska služba, i to stranačka služba
SDA. U njoj postoje dvije struje koje se međusobno obračunavaju.
I on je osobno radio po nalogu svojih šefova na konstruiranju
"dokaza" i pripremanju lažnih svjedoka protiv
pojedinih hrvatskih časnika radi optužbi za ratne zločine.108
S
hrvatske strane dugo vremena u javnost nije dolazilo gotovo
ništa. Službe su djelovale tiho. Preddaytonska Republika
BiH i HR H-B prestajale su funkcionirati, a njihove su
ovlasti prenošene postupno na Daytonsku Bosnu i Hercegovinu.
Član Predsjedništva BiH iz redova Hrvata 6. siječnja 1997.
odlukom je imenovao savjetnika za unutarnju politiku u
Uredu člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda.109
Savjetnik je imao sličnu ulogu koju je prije imao Voditelj
Ureda za nacionalnu sigurnost pri Predsjedničkom vijeću
HR H-B. Dakle, radilo se o savjetničkoj ulozi, nekoj vrsti
koordinacije hrvatskih službi u BiH i suradnji sa stranim
službama. Nakon uhićenja više osoba hrvatske nacionalnosti
u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj osumnjičenih za više
različitih kaznenih dijela, započeli su medijski napadi
na čelnike hrvatskih službi u BiH, ali i Republici Hrvatskoj.
Uz pravu medijsku hajku protiv njih su podignute i kaznene
prijave,110
koje su poslije odbačene kao potpuno neutemeljene, ali
su medijski uspješno iskorištene. Kriza oko hrvatskih
službi u BiH kulminirala je 24. prosinca 1998. upadom
Policije Ministarstva unutarnjih poslova županije Hercegovačko-Neretvanske
i djelatnika SNS-a u urede, koji su pripadali Savjetniku
člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, koji
je na svoj zahtjev razriješen te funkcije 24. rujna 1998.111
odmah nakon što su objavljeni rezultati općih izbora u
BiH, održanih 12. i 13. rujna temeljem kojih je došlo
do promjene na mjestu Člana Predsjedništva BiH iz reda
hrvatskog naroda.
SNS
je nakon izbora kadrovski značajno osiromašen, na čelo
su došli nekompetentni ljudi, koji nisu shvaćali situaciju
u kojoj rade, nisu uspjeli održati visok rejting službe
stečen dugogodišnjom profesionalnom suradnjom sa svim
važnijim službama nazočnim u BiH. Kao dio potpore mirovnog
procesa ili sigurnosti mirovnih snaga, naročito u početku
njihova dolaska, dok su još bili malobrojni i na nepoznatom
terenu. Zbog toga su, između ostalog, zaveli operativne
akcije protiv radnika nekih međunarodnih organizacija
koje su djelovale u BiH. Sve se to u danom trenutku poklopilo
s interesima dijela međunarodne zajednice za rušenje vladajućeg
HDZ-a u Republici Hrvatskoj, ali i s povrijeđenom sujetom
tadašnjeg zapovjednika SFOR-a što je rezultiralo upadom
snaga SFOR-a 14. listopada 1999.112
Ta je akcija izjednačila SNS sa AID-om pa je bilo potrebno
promijeniti vodeću strukturu Službe, što je i učinjeno.
Sada je pred SNS-om ponovo vrijeme dokazivanja, vrijeme
u kojem vodeći ljudi službe moraju jasno dati do znanja
kako su dio međunarodnog sigurnosnog sustava i učiniti
sve kako bi taj sustav bio što funkcionalniji. Jedan je
od najboljih načina svakako što žurnije donošenje Zakona
o Obavještajno sigurnosnoj službi Federacije BiH.
Reintegracija
sigurnosno obavještajnog sustava F BiH nakon Daytona
Vojna
obavještajno sigurnosna služba (VOSS) Federacije Bosne
i Hercegovine određena je Ustavom BiH, aneksom 4. Općeg
okvirnog sporazuma za mir u BiH iz 1995., zatim Ustavom
Federacije BiH,113
Zakonom o obrani Federacije BiH iz 1996.114
i Privremenim pravilnikom o radu Vojne obavještajno-sigurnosne
službe Federacije BiH iz 1998. VOSS F BiH definirana je
kao specijalizirana vojno-stručna komponenta sustava obrane
Federacije BiH koja obavlja obavještajne i sigurnosne
poslove iz djelokruga obrane. Službu u Federalnom Ministarstvu
obrane organizacijski čine Sektor sigurnosti i obavještajnih
poslova, na čelu kojih je pomoćnik Ministra za obavještajni
rad i sigurnost. On ima i zamjenika. Sektor je podjeljen
na pet odjeljenja, a izvan sjedišta uspostavljeni su obavještajno-sigurnosni
organi područnih organizacijskih jedinica. U Vojsci federacije,
tj. njezinom Zajedničkom zapovjedništvu, utemeljena je
Uprava za obavještajni rad i sigurnost. Na njezinom je
čelu Pomoćnik načelnika stožera Zajedničkog zapovjedništva
koji također ima zamjenika. U Upravi funkcioniraju četiri
odjeljenja i tri odsjeka, a u zborovima (korpusima), brigadama
i ostalim ustrojbenim jedinicama odjeljenja, odsjeci i
niži organizacijski djelovi službe. Kontrolu zakonitosti
rada službe obavlja Komisija za obranu, sigurnost i kontrolu
zakonitosti rada službi za zaštitu ustavnog poretka Federacije
Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.115
Civilne
službe u F BiH funkcionirale su odvojeno. Nakon formiranja
AID-a i ubojstva nekadašnjeg šefa SDB-a s kojim je hrvatska
strana započela razgovore oko suradnje i ujedinjenja službi
zamrla je svaka inicijativa, a učestale su svađe i sumnjičenja.
Problem službi ispolitizirao se do krajnjih granica da
bi nakon sastanka i dogovora Predsjednika Republike Hrvatske
i Predsjednika Predsjedništva BiH od 6. kolovoza 1997.
član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda odredio
već 20. kolovoza iste godine dvojicu članova radne grupe,
koja bi uz pomoć eksperata iz SAD-a i uz sudjelovanje
bošnjačkih stručnjaka izradili odgovarajuće prijedloge
novog ustroja Sigurnosno obavještajnog sustava FBiH.116
Bošnjačka je strana još neko vrijeme odugovlačila kršeći
time sporazum. Ipak 27. siječnja 1998. u Sarajevu su dvojica
članova Predsjedništva (Hrvat i Bošnjak) donijela zajedničko
rješenje, kojim formiraju radnu grupu od četiri člana
radi pripreme prijedloga organizacije i vođenja federalne
službe, koja će obavljati poslove iz sadašnje nadležnosti
AID-a.117
Bila je to svojevrsna obostrana legalizacija, i hrvatska
legalizacija AID-a, ali i bošnjačka legalizacija SNS-a.
Obje su strane jedna drugoj osporavale legitimitet službi
pa je to bio način da se nadvlada dotadašnje stanje. Nakon
više sastanaka i usuglašavanja u zadanom roku od sedam
dana radna grupa izradila je i 3. veljače 1998. predala
"Prijedlog Organizacije i rukovođenja Federalne službe
koja će obavljati sigurnosne i obavještajne poslove".
Bila su to praktična načela na temelju kojih bi se nastavilo
s izradom nacrta Zakona. Cijeli posao obavljen je, prema
dogovoru, uz pomoć dvojice stručnjaka iz SAD.118
Nakon
toga ista radna skupina dobila je zadaću izraditi Radni
projekat za donošenje Zakona o uspostavljanju obavještajno
sigurnosne službe. Radna skupina bila vrlo marljiva pa
je uz otvoren i korektan, krajnje profesionalan odnos
završila posao. Tako su 4. ožujka 1998. izrađeni dokument
potpisala sva šestorica članova radne grupe. Nakon toga
materijal je predan na usuglašavanje i potpis članovima
predsjedništva BiH iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda.
Oni su ga prihvatili i potpisali 6. ožujka,119
dakle samo dva dana nakon što im je predat. Ovim je cijeli
posao prebačen s područja struke na područje politike
koja nije uvijek bila voljna prihvatiti jednu jaku i profesionalnu
službu. Još za vrijeme izrade prijedloga pojedinci iz
političkih krugova davali su izjave protiv sporazuma120.
Također, po medijima su plasirani članci koji su imali
svrhu stvoriti zabunu i nepovjerenje.121
Neke od njih je demantirao i predsjedavajući Predsjedništva
BiH.122
Ravnatelj AID-a uputio je Federalnom Ministarstvu pravde
12. lipnja 1996. tekst prednacrta Zakona o uspostavljanju
obavještajno sigurnosne službe radi davanja mišljenja
temeljem članka 21. Poslovnika o radu vlade FBiH.123
Ovo ministarstvo odgovorilo je 30. lipnja iste godine124
ustvrdivši kako postoji niz odredbi koje nisu u skladu
sa Ustavom BiH, tj. nisu do kraja precizno određene nadležnosti
službe pa je nejasno je li služba federalna ustanova ili
je pak na razini BiH. I ured za zakonodavstvo Vlade FBiH
dao je svoje mišljenje koje je bilo slično onome Ministarstva
Pravde.125
Sve
se to odvijalo neposredno prije općih izbora u BiH pa
je osim minimalnih opravdanih primjedbi većina osporavanja
bila politička kalkulacija. Na hrvatskoj se strani promijenio
sastav radne skupine. Najprije je iz nje istupio Savjetnik
člana predsjedništva, koji je dao ostavku na to mjesto
nakon izbora, a onda je drugi član radne skupine, zamjenik
ministra unutarnjih poslova FBiH stradao u atentatu izvršenim
podmetanjem eksplozivne naprave 16. ožujka 1999. Eksplozija
je odjeknula ujutro, nešto prije 8 sati, dok je njegovo
službeno vozilo prolazilo Alipašinom ulicom u centru Sarajeva,
nedaleko od veleposlanstva SAD.126
Eksplozivna naprava bila je postavljena ispod vozila i
teško je ozljedila zamjenika ministra koji je umro nekoliko
dana poslije. Nitko drugi nije stradao. Nakon atentata
usljedio je niz optužbi. Hrvatski član Predsjedništva
optužio je bošnjački državni vrh i vrh SDA.127
Reagirao je predsjednik Predsjedništva BiH izjavom da
su te optužbe neozbiljne i da odgovornost za terorizam
snose ili "naše budale" (muslimansko-bošnjačke
op.a.) ili hrvatski ekstremisti. Dalje je rekao kako su
ostale nepoznate ubojice Johna Kennedyja, Olafa Palmea
i Alda Mora, dajući do znanja da će i ovo ubojstvo vjerojatno
ostati neriješeno što se, na žalost, pokazalo točnim.
Do danas se ne zna tko je odgovoran za smrt zamjenika
ministra unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine.
Glavni urednik sarajevskog tjednika ustvrdio je u svojoj
redovitoj kolumni 3. srpnja 1999. kako u federalnom MUP-u
znaju da je svaka akcija u tom smjeru uzaludan posao sve
dok nisu u stanju dotaći se ključnih ljudi tajne bošnjačko-muslimanske
policije, MOS-a, skrbnika problematičnih stranih državljana
(iz arapskih zemalja), a njih ne mogu dotaći jer upravo
čelni ljudi MOS-a i biraju bošnjačko-muslimanske kadrove
federalnog MUP-a.128
Isto tako, još se ne zna ni tko je ubio pomoćnika ravnatelja
AID-a 28. rujna 1996. Ne zna se ni tko je odgovoran za
nestanak generala HVO u noći između 8. i 9. ožujka 1995.
On je bez traga nestao nakon svađe sa zapovjednikom V.
korpusa ABiH u Bihaću, gdje je HVO činio zanemarivu manjinu
i borio se zajedno s ABiH protiv srpskih napadača.129
Uopće,
otkriven je vrlo mali broj počinitelja od 172 kaznena
djela s obilježjima terorizma, koliko ih je bilo evidentirano
od prestanka rata u prosincu 1997., što je predstavljeno
Parlamentu F BiH preko Komisije za obranu i sigurnost.130
Tu se uključuju i ona najteža djela terorizma koja su
svojevremeno značajno uznemirila bosansku i hercegovačku
javnost; npr. auto-bomba u Mostaru podmetnuta 18. rujna
1997. u Splitskoj ulici uz stambeni blok. Prema prvoj
informaciji tom prilikom teže je ranjeno 25 osoba i još
toliko ih je lakše ranjeno.131
Naknadno su utvrđena i oštećenja na 94 stana, 13 poslovnih
prostora i 96 automobila. Jedna je osoba je ubrzo i umrla.132
U ovome je slučaju ipak uhićena veća grupa od oko 40 Arapa,
bivših pripadnika mudžahedinskih postrojbi, ali su u zatvoru
zadržana samo petorica. Optuženi su mjenjali iskaze i
cijeli slučaj još nije potpuno jasan.133
Još su nepoznate osobe koje su 28. rujna eksplozivnom
napravom napali oporbenog političara u zapadnom dijelu
Mostara, a dva dana poslije lakše ga ranili pucnjavom
iz automatskog oružja po njegovom stanu.134
Nepoznati su ostali i napadači na brojne crkve i džamije
diljem BiH.
Sve
to ukazuje na potrebu za jakom profesionalnom službom
kakva i jest bila zamišljena u Nacrtu Zakona o službi
za obavještajno-sigurnosne poslove Federacije BiH. Zaključkom
Vlade FBiH donesenim na 37. sjednici održanoj 15. ožujka
2000. Federalno ministarstvo pravde zaduženo je da na
temelju rasprave o Nacrtu zakona o službi uskladi tekst
zakona s Ustavom i pravnim sustavom FBiH. Ministarstvo
pravde pripremilo je nov tekst Nacrta zakona i o njemu
28. ožujka 2000. obavijestilo predstavnike AID-a BiH i
SNS-a. Oni su istakli da i dalje ostaju kod rješenja iz
teksta Prijedloga zakona koji je već razmatran u oba Doma
Parlamenta BiH i na koji nije bilo primjedbi. Federalno
ministarstvo pravde uputilo je zatim 31. ožujka 2000.
Vladi FBiH nov tekst Nacrta zakona koji je usuglašen s
Ustavom FBiH.135
Ravnatelj AID-a uputio je premijeru Vlade FBiH i njegovom
zamjeniku dopis,136
u kojem naglašava da i SNS i AID BiH odlučno podržavaju
Nacrt zakona, koji je razmatran na 37. Sjednici Vlade
Federacije, jer je taj tekst maksimalno usuglašen pa traži
da se Nacrt zakona uvrsti na prvu narednu sjednicu Vlade
kako bi što prije došao Parlamentu Federacije BiH na razmatranje.137
Prema
ovom Nacrtu zakona osnovala bi se Služba za obavještajno-sigurnosne
poslove Federacije BiH (OSS FBiH).138
Bila bi to samostalna federalna služba, sa sjedištem u
Sarajevu, bavila bi se obavještajnim radom radi zaštite
ustavnog uređenja Federacije BiH i obavljala protuobavještajne
poslove. Služba ne bi imala policijske ovlasti. Na čelu
bi joj bio ravnatelj, koji bi imao zamjenika iz drugog
konstitutivnog naroda. Služba bi imala potreban broj organizacijskih
jedinica izvan svojeg sjedišta. Danom stupanja na snagu
ovog zakona prestale bi s radom AID i SNS, službe koje
su do tada obavljale sigurnosne i obavještajne poslove
na prostoru FBiH.139
Ovaj Nacrt zakona u biti se uopće ne razlikuje od svoje
prve verzije izrađene dvije godine prije. Razlika je samo
u tome tko će biti korisnik informacija, članovi Predsjedništva
ili predsjednik i dopredsjednik FBiH, tj. tko će imati
vlast nad službom. Kako god bilo, Federaciji Bosni i Hercegovini
žurno treba jaka profesionalna služba, a cijeloj Bosni
i Hercegovini funkcionalan sigurnosno obavještajni sustav
postavljen na mladom, obrazovanom i neopterećenom kadru,
pod kontrolom demokratske vlasti, sigurnosni sustav koji
će biti dio europskog i svjetskog sustava sigurnosti.
BILJEŠKE
|
|
 |
|

Naslovna stranica: Kninska tvrđava - snimio Goran Pavelić-Pipo
|