Marko Radoš, Miloš Judaš i Ivan Bagarić*
Center for Crisis Management, School of Medicine, Zagreb, Republic of Croatia
* Ministarstvo zdravstva Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

 

SAŽETAK

Agresija posrbljene jugoslavenske vojske uzrokovala je 1992. raspad bosanskohercegovačkog sustava zdravstvene zaštite. On se nije mogao održati bez pomoći izvana. Ta je pomoć 1992. i početkom 1993. bila gotovo isključivo hrvatska, dok je uključivanje međunarodne zajednice počelo tek krajem 1993. Herojskim naporima lokalnih zajednica Hrvatska je zajedno s međunarodnom zajednicom osigurala najosnovniju razinu zdravstvene njege za stanovništvo iz dijelova Bosne i Hercegovine pod srpskom okupacijom. Ipak, očuvanje i poboljšanje tog sustava zdravstvene zaštite do kraja je rata gotovo potpuno ovisio o pomoći međunarodne zajednice. Zemlja ne može osigurati svoju vlastitu budućnost ako nije u stanju organizirati i održavati osnovni socijalni sustav kao što je sustav zdravstvene zaštite. Zbog toga, ako se sadašnja rješenja ozbiljno ne razmotre, mogu propasti i međunarodni napori za očuvanjem nezavisne države Bosne i Hercegovine.

Uvod

Jedna od republika bivše Jugoslavije, Bosna i Hercegovina (BiH) bila je relativno nerazvijena, etnički miješana i opterećena velikim gospodarskim, etničkim i vjerskim problemima koji su karakterizirali cijelu bivšu Jugoslaviju. Vladajuća snaga bivše Jugoslavije bila je komunistička partija koja je strogo kontrolirala sve segmente društvenog i gospodarskog života i na najnižoj lokalnoj razini. To nije bilo obećavajuće polazište za uspješan razvoj i demokratizaciju pojedinih republika kad se Jugoslavija raspala. Uz to, stanovništvo je BiH u cjelini bilo loše obrazovano, a etničke i vjerske napetosti bile su velike. Svaku šansu za normalnu i mirnu transformaciju BiH uništili su pokušaji nacionalističke srpske komunističke partije da stvore "Veliku Srbiju" uz pomoć Jugoslavenske narodne armije kojom su dominirali Srbi. Osim toga, u desetljeću, koje je prethodilo izbijanju rata, srpska etnička zajednica imala je neproporcionalno veliku i utjecajnu ulogu u bosanskohercegovačkim institucijama9.

Sustav zdravstvene zaštite BiH bio je dio većeg, unificiranog sustava zdravstvene zaštite bivše Jugoslavije. Zbog toga su središnja administrativna tijela i najsloženije i specijalizirane (tercijarne) zdravstvene službe bili smještene najvećim dijelom u glavnom gradu, Beogradu20. Budući da su civilne i vojne sastavnice sustava zdravstvene zaštite u bivšoj Jugoslaviji bile odvojene, u slučaju vojne zdravstvene službe situacija je bila još gora. Središnja je administracija i najvažnija infrastruktura (npr. Vojno-medicinska akademija) bila u Beogradu3. Bilo je nekoliko vojnih bolnica u većim jugoslavenskim gradovima (Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu i Skoplju), ali same te bolnice nisu mogle organizirati i izvoditi ratne medicinske zadaće.

Sustav zdravstvene zaštite tijekom rata

Nakon potpuna povlačenja iz Slovenije i Hrvatske tijekom 1990/91. i djelomičnog povlačenja iz Sarajeva u proljeće 1992. JNA je konfiscirala većinu medicinske opreme i materijala. Budući da je većina zaposlenih u vojnim bolnicama (liječnici, medicinski tehničari i sestre) bila u aktivnoj službi JNA, povukli su se zajedno s vojskom. Posljedice su bile teške: medicinske su institucije ostale bez materijala, zaliha i profesionalnog osoblja6.

Stanje u BiH dodatno je otežavala činjenica da je početkom 1990-tih civilni sustav zdravstvene zaštite u BiH trpio ozbiljne nestašice sofisticirane medicinske opreme; zalihe lijekova i drugog medicinskog materijala bile su gotovo iscrpljene; bilo je vrlo malo visoko obrazovanih medicinskih profesionalaca. Ovo opisuje stanje samo u većim bosanskohercegovačkim gradovima (npr. Sarajevo, Tuzla, Zenica, Mostar, Foča, Bihać). U drugim, manjim gradovima i velikim ruralnim dijelovima BiH stanje je bilo katastrofalno.1, 17

U travnju 1992. JNA je počela "puzajuću" okupaciju BiH. Prve čarke u Sarajevu i veće operacije JNA protiv zajedničkih hrvatsko-bošnjačkih snaga na području Kupresa u središnjoj BiH i u Brčkom i Bijeljini na sjeveroistoku BiH dovele su do potpunog sloma civilnog sustava zdravstvene zaštite u BiH. Zbog toga civilno stanovništvo i slabo naoružane hrvatske i bošnjačke vojne snage nisu imale organiziranu i djelotvornu zdravstvenu zaštitu2.

S druge strane, zapadna Hercegovina, dio bosanskohercegovačkog teritorija duž južne granice s Hrvatskom nastanjen pretežno Hrvatima, imao je malu, ali značajnu prednost: hrvatski je sustav zdravstvene zaštite bio na svaki način spreman pomoći tom dijelu bosanskohercegovačkog stanovništva. Tijekom travnja i svibnja 1992. novoformirane obrambene strane hrvatsko-bošnjačke koalicije u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni imale su prve sanitetske čete zahvaljujući logističkoj pomoći iz Hrvatske15. Te sanitetske čete zbrinjavale su ranjene vojnike, ali i oboljele građane i velik broj raseljenih osoba i izbjeglica koji su se smjestili u taj dio BiH ili su čekali prijevoz u susjednu Hrvatsku. Dalje, hrvatska bolnica u Splitu služila je od početka agresije kao centar za tercijarnu zdravstvenu zaštitu za civile i vojnike iz BiH6.

U sljedećim mjesecima i godinama to se pokazalo bitnim za zdravstvenu zaštitu, a time čak i opstanak velikog dijela bošnjačkog stanovništva BiH. Stanje se odmah popravilo u susjednim dijelovima BiH koji su bili nastanjeni pretežno Bošnjacima-muslimanima, npr. na području Konjica, Jablanice i srednje Bosne. Ista je stvar i s Posavinom. Za to područje hrvatska je bolnica u Slavonskom Brodu odigrala istu ulogu koju je na jugu igrala bolnica u Splitu18.

S druge strane, oni dijelovi BiH, koji su bili nastanjeni pretežno Bošnjacima-muslimanima, a koji su bili potpuno okruženi Srbima i snagama JNA, nisu imali takvu pomoć. Tamo se sustav zdravstvene zaštite raspao. Bio je izložen stalnim napadima srpske JNA i paravojnih snaga. Osim nekoliko izoliranih enklava (Goražde i Srebrenica) bošnjačko-muslimansko stanovništvo tih je područja bilo etnički očišćeno, tj. istjerano iz svojih naselja i/ili zatočeno u koncentracijske logore.

Tijekom lipnja i srpnja 1992. hrvatske snage (HVO) potpomognute bošnjačko-muslimanskima (snagama TO, Teritorijalne obrane BiH) pokušale su uspostaviti osnovni sustav zdravstvene zaštite u preostalim dijelovima srednje Bosne i na području sjeverno od Sarajeva. Najveći je problem bio taj što je velik broj medicinskog osoblja napustio svoje medicinske ustanove u Jajcu, Travniku, Zenici, Žepču, Fojnici i Sarajevu i pokušao pobjeći iz BiH u neku sigurnu zemlju. Naporima vojnih snaga na kraju je ustanovljena barem vojna sastavnica medicinske njege u tom dijelu BiH.19, 16

Tijekom cijelog tog razdoblja, koje je karakterizirala okrutna srpska agresija i velike patnje civilnog stanovništva, Hrvati i Bošnjaci-muslimani bili su potpuno prepušteni samima sebi. Pomoć međunarodne zajednice uočljivo je izostala, iako su snage UN i druge međunarodne humanitarne institucije (npr. UNHCR, Međunarodni crveni križ) već bile u susjednim dijelovima Hrvatske odakle su promatrale situaciju u BiH.

Poboljšanje sustava zdravstvene zaštite nastavilo se i u drugoj polovini 1992. i u 1993., iako su se u tom razdoblju već dogodili prvi sukobi između HVO-a i bošnjačko-muslimanskih snaga TO.13, 12 Ipak, vojni sukobi nisu spriječili suradnju u oblasti zdravstvene njege koja je bila nužna za opstanak obiju strana, a ovisila je o pomoći civilnog i vojnog sustava zdravstvene zaštite Republike Hrvatske14. Aktivnosti je koordiniralo Zapovjedništvo saniteta u Zagrebu, a uspješno je djelovalo sve do kraja rata 1995. Usprkos hrvatsko-bošnjačkom vojnom sukobu, obje su strane nastavile sa suradnjom u evakuaciji raseljenih osoba i izbjeglica, a hrvatski je zdravstveni sustav nastavio pružati medicinsku njegu za oboljele bošnjačko-muslimanske civile, ali i ranjene bošnjačko-muslimanske vojnike (za detalje o tom pitanju v. Kostović i Henigsberg, Hrvatska uloga u rješavanju humanitarne krize u BiH). Najveći su teret podnijele bolnice u Splitu, Slavonskom Brodu, Osijeku, Županji i Zagrebu. Iako potpuni i točni podatci još nisu dostupni, prvi podatci pokazuju da se najmanje 10.000 ranjenih vojnika i civila samo iz Bosanske posavine liječilo u bolnicama u Slavonskom Brodu, Osijeku, Županji i Zagrebu. To je bilo dodatno breme za hrvatski sustav zdravstvene zaštite koji je već bio razoren u srpskoj agresiji u ratu u Hrvatskoj 1991.-1992.4 Iako su u tom razdoblju SAD i europske zemlje slale lijekove i drugi medicinski materijal, količine su bile minimalne, a pošiljke su se najvećim dijelom upućivale u opkoljeno Sarajevo.

Uloga međunarodne zajednice

Glavne međunarodne humanitarne ustanove, npr. UNHCR, Međunarodni crveni križ, Liječnici bez granica i dr. uključile su se u rješavanje krize u BiH tek početkom 1993. Do tada su Srbi i snage JNA već preuzele kontrolu nad više od 70% ukupnog bosanskohercegovačkog teritorija, a milijun je Bošnjaka-muslimana i Hrvata bilo protjerano na preostalu četvrtinu teritorija BiH. Najveće breme za njegu o toj velikoj i očajnoj populaciji sastavljenoj uglavnom od raseljenih ljudi i izbjeglica ponovno je palo na Republiku Hrvatsku (za detalje v. spomenuti članak Kostovića i Henigsberga).

U proljeće 1993. međunarodna je zajednica pokušala uspostaviti nekoliko centara primarne zdravstvene zaštite u većim i relativno sigurnim gradovima kao što su Zenica i Tuzla kako bi ojačali bivši sustav zdravstvene zaštite medicinskim materijalom i manjim brojem medicinskog osoblja11. Nisu bili uspješni u Zenici i Tuzli budući da su pomagali gotovo isključivo bošnjačko-muslimansko stanovništvo jer su u to vrijeme humanitarni napori međunarodne zajednice bili usmjereni na Bošnjake-muslimane koje su smatrali najslabijom stranom u ratu. S druge strane, posljedica rastućeg sukoba između Hrvata i Bošnjaka-muslimana bilo je primanje samo ranjenih hrvatskih vojnika u jedinu preostalu bolnicu u zapadnom dijelu Mostara (civili su se primali bez obzira na nacionalnost).

Preostalo medicinsko osoblje nastavilo je napuštati BiH. Do kraja 1995. ostala je samo trećina. Na nesreću, predstavnici međunarodne zajednice nisu učinili ništa da spriječe taj proces, nego su, u stvari, liječnicima i medicinskim sestrama aktivno pomagali u bijegu, čak i iz onih dijelova BiH koji su bili relativno sigurni, tj. koji nisu bili izravno izloženi vojnim aktivnostima14.

Tijekom prve polovine 1994. stanje je u BiH bilo sljedeće: veliki broj Bošnjaka- muslimana bio je potpuno opkoljen srpskim snagama u nekoliko enklava u zapadnoj BiH (bihaćko područje) i u istočnoj BiH (Srebrenica i Goražde), dok je oko 200.000 Hrvata bilo potpuno opkoljeno bošnjačko-muslimanskim snagama u srednjoj Bosni. Sve su te enklave bile potpuno odsječene od sustava zdravstvene zaštite u zapadnoj Hercegovini i Republici Hrvatskoj. Zbog toga su predstavnici međunarodne zajednice i njihove institucije bile jedini preostali izvor moguće pomoći stanovništvu enklava, posebno zbog toga što su Međunarodni crveni križ i nevladine organizacije usmjerene na medicinsku pomoć imali relativno siguran pristup tim područjima. Ipak je međunarodni napor bio usmjeren na Sarajevo, dok su pokušaji da se popravi stanje u drugim opkoljenim enklavama bili političke prirode i na kraju su doveli do pregovora koji su u ožujku 1994. završili Washingtonskim sporazumom.

Iako su predstavnici nekih humanitarnih organizacija i medicinski dobrovoljci uspjeli ući ne neka od opkoljenih područja pod zaštitom snaga UN, njihove su aktivnosti bile loše koordinirane i nedjelotvorne. Katkada su na njih utjecale politike zemalja iz kojih su ti ljudi dolazili13.

Usprkos svemu, tijekom druge polovine 1994. i u prvoj polovini 1995. neke međunarodne humanitarne organizacije pokušale su osnovati neku vrstu sustava zdravstvene zaštite na dijelovima BiH koje su kontrolirale hrvatske ili bošnjačko-muslimanske snage. Pokušaji su se sastojali uglavnom u uspostavljanju modela modernih "zapadnih" organizacija zdravstvene zaštite u malom7. Ti su pokušaji uglavnom bili loše pripremljeni i temeljili su se na standardima ili postupcima koji su bili prikladni bogatim zapadnim društvima, ali su bili nedjelotvorni u tadašnjoj BiH pa su doveli do lažnih i nerealnih očekivanja. Neki se međunarodni pokušaji mogu opisati kao skupi i nekorisni terenski pokusi koje su vodili strani stručnjaci i/ili institucije.

Predstavnici lokalnih zajednica imali su malu ulogu u planiranju i izvršenju tih međunarodnih humanitarnih akcija.8 Razlog za to bilo je kaotično vojno i političko stanje koje je proizašlo iz sukoba različitih lokalnih interesnih grupa. Osim toga, takvo su stanje koristile neke paravojne ili zločinačke grupe koje su nastojale steći kontrolu nad dostavom i raspodjelom roba. Čak su i članovi i/ili male grupe u međunarodnim humanitarnim organizacijama i snagama UN bile optužene za sudjelovanje u takvim nečasnim aktivnostima, a u nekim su slučajevima i proglašeni krivima5.

Te su humanitarne krize konačno riješene na sljedeći način: u srpnju 1995. srpska vojska i paravojne snage zauzele su srebreničku i goraždansku enklavu; Bošnjaci-muslimani tog kraja postali su žrtve masovnih ubojstava i etničkog silovanja, preživjeli su zatočeni u koncentracijske logore ili protjerani. Postojala je neposredna opasnost da Bihać snađe ista sudbina. Taj je ishod spriječila velika vojna operacija Hrvatske vojske "Oluja", primarni cilj koje je bilo oslobađanje dijelova zemlje koji su još uvijek bili pod srpskom okupacijom. Ipak, jedan je od najvažnijih ciljeva to operacije bilo sprečavanje humanitarne katastrofe na bihaćkom području21. Produženje operacije na teritorij zapadne BiH, što je dovelo do oslobađanja značajnih dijelova okupiranog područja BiH, imalo je punu podršku hrvatskih vojnih i civilnih medicinskih ustanova. Posljedica svega toga hrvatsko i bošnjačko-muslimansko stanovništvo u Bihaću i srednjoj Bosni ponovno je dobilo pristup već postojećim službama zdravstvene zaštite u drugim dijelovima bosanskohercegovačkog teritorija koji je bio pod kontrolom Hrvata ili Bošnjaka-muslimana.

Zaključci

Nakon izbijanja rata i agresije posrbljene jugoslavenske vojske na Bosnu i Hercegovinu 1992. društvena se i gospodarska struktura te multietničke zajednice počela brzo raspadati. Budući da je to jedan od najranjivijih socijalnih sustava, bosanskohercegovački sustav zdravstvene zaštite bio je naročito ugrožen. Srpske su snage okupirale gotovo tri četvrtine teritorija BiH i stjerale hrvatsko i bošnjačko-muslimansko stanovništvo u preostalu četvrtinu zemlje. Sustav zdravstvene zaštite nije se mogao održati bez pomoći susjedne Republike Hrvatske i međunarodne zajednice. Hrvatska je sama podnijela breme pomoći 1992. i 1993., dok se međunarodna zajednica uključila tek krajem 1993. Ipak, zajednički, hrvatske i bošnjačko-muslimanske snage bile su u stanju osigurati medicinsku njegu na područjima pod svojom kontrolom. Međunarodni su napori bili usmjereni na opkoljeno Sarajevo. Zbog toga su se tijekom 1994. i 1995. velike i izolirane enklave u zapadnim, središnjim i istočnim dijelovima BiH morale boriti za opstanak bez bilo kakvog organiziranog sustava zdravstvene zaštite. Nakon pada Srebrenice i velikih vojnih operacija u ljeto 1995. vojna se ravnoteža u BiH značajno promijenila u korist hrvatskih i bošnjačko-muslimanskih snaga koje su mogle uspješno okončati rat Daytonskim sporazumom.

Nakon dolaska tisuća vojnika NATO (od siječnja 1996.) Sanitet NATO počeo je osnivati centre zdravstvene zaštite radi podrške vlastitim trupama. Takvi su centri, na primjer, osnovani tijekom 1996. i 1997. u Sarajevu, Tuzli, Zenici, ali i na zagrebačkoj zračnoj luci "Pleso". Ipak, civilno stanovništvo BiH nije imalo koristi od tih centara i još uvijek je nema budući da se Sanitet NATO izravno ne brine o zdravstvenoj zaštiti lokalnog stanovništva, iako nastoje pomoći neizravno, potpomažući razne nevladine organizacije ili obrazujući lokalno medicinsko osoblje. Tehnološki i organizacijski jaz između Saniteta NATO i lokalnog medicinskog osoblja bio je toliko velik da su pokušaji da se on prebrodi bili samo simbolični. Broj je dobro obučenih i potpuno kvalificiranih liječnika i medicinskih sestara u BiH i dalje nedovoljan, a postojeći sustav zdravstvene zaštite i dalje potpuno ovisi o vanjskoj pomoći i vodstvu. Usprkos velikim ulaganjima u poboljšanje sustava, međunarodna se zajednica i dalje suočava s mnogim i teškim problemima. Najvažnije je pitanje: koliko će dugo međunarodna zajednica potpomagati odsutstvo napretka u primjeni suvremenih standarda zdravstvene zaštite?

Može li analiza sustava zdravstvene zaštite u ratom razorenoj zemlji pružiti korisne i važne pouke u pogledu operativnih metoda međunarodnih mirotvornih snaga tijekom humanitarnih kriza koje prouzrokuju lokalni vojni sukobi? Na temelju prikazanih svjedočanstava, odgovor je afirmativan.

Očito, postoje zemlje koje suočene s okrutnom i neočekivanom agresijom nisu u stanju organizirati čak i najosnovnije sustave važne za opstanak nacije (npr. sustav zdravstvene zaštite) bez vanjske pomoći. U takvom slučaju, kad međunarodna zajednica odluči pomoći takvim zemljama, mora biti jasno da su rutinski pristupi i postupci osuđeni na neuspjeh. Potrebna su nova rješenja razvijena i smišljena za lokalno stanovništvo i okolinu. Međunarodni napori moraju se temeljiti na običajima i izvorima lokalnog stanovništva, a službenici moraju priznati činjenicu da bez suradnje susjednih zemalja ne mogu uspjeti ni najbolje namjere i planovi.

BILJEŠKE