Svijet
je samo nešto više od deset godina u najdalekosežnijim,
višedimenzionalnim i revolucionarnim promjenama od Prvog
svjetskog rata i njegova poraća. Nakon stoljeća rata,
koje je donijelo smrt starih carstava i pobjedu demokracije
i tržišnog gospodarstva nad nacističkim i komunističkim
totalitarizmima i njihovim državnim ideologijama, svijet
se promijenio i njegova budućnost s njim.
Kao
rezultat događaju se strašno ohrabrujući razvoji po cijelom
svijetu - od Rusije i Kine do Indije, Srednjeg istoka
i drugdje. Međutim, postoji i paralelna stvarnost: svijet
je sve nestabilniji, nepredvidljiviji, turbulentniji i
- u mnogim aspektima - nasilniji od svijeta koji smo s
krajem Hladnog rata i raspadom Sovjetskog saveza ostavili
iza sebe. Ta paralelna stvarnost privlači pozornost obavještajnih
službi i časnika.
Za
razliku od većine političara, koji nastoje misliti sretne
misli i grabiti mogućnosti, obećavati usredotočiti se
na razvoj i postignuća, obavještajni časnik zbog svoje
zadaće i prirode posla mora paziti na prijetnje i izazove.
On prijetnju može potcijeniti ili je naglasiti, može je
jednostavno smjestiti u veći kontekst, ali tamna strana
ljudskog (i vladinog) ponašanja uvijek će ostati u središtu
njegove pozornosti. Zbog toga se obavještajnom časniku
političar rijetko raduje. Mi smo taman oblak koji mu prečesto
pomrači paradu.
U
očima političara za vrijeme Hladnog rata bili smo nužno
zlo. Prijetnja je bila tako kozmička, a opasnosti tako
goleme da su se naši napori da se opiše ta prijetnja shvaćali
vrlo ozbiljno. Tako je obavještajnom časniku uvijek bilo
mjesto za stolom i uvijek ga se saslušalo. Zaista, donosioci
odluka osvrtali su se na naše analize i oslanjali se na
naše podatke kao na najcjelovitije i najpouzdanije, naročito
kad se radilo o vojnom planiranju i kontroli naoružanja.
Naša su se upozorenja shvaćala ozbiljno.
Tada
je Hladni rat završio. Na cijelom Zapadu, baš kao i 1918.
i 1945. političari su i građani odahnuli pretpostavivši
da u posthladnoratovskom "novom svjetskom poretku"
nema važnih sigurnosnih prijetnji i izazova. Mnoge su
se zemlje požurile smanjiti resurse za nacionalnu sigurnost
- vojne, diplomatske i obavještajne instrumente koji su
u Hladnom ratu igrali ključnu ulogu.
Na
nesreću, takvi potezi - utemeljeni na stvarnim transformacijama
i pozitivnim razvojima - blaženo su ignorirali paralelnu
stvarnost: nastavak prijetnji miru, demokraciji i stabilnosti
u cijelom svijetu. Za razliku od Hladnog rata nove se
prijetnje mnogo teže uočavaju, mjere i opisuju i mnogo
se teže s njima izlazi na kraj, nego s protivnicima iz
Hladnog rata.
Popis
je prijetnji poznat. Tu je proliferacija oružja za masovno
uništavanje s više od dva tuceta država koje imaju kemijsko
i biološko oružje i više od 40 zemalja s balističkim raketama.
Tu je i globalni organizirani kriminal s resursima i tehnologijom
daleko ispred one, koju imaju mnoge vlade, dok nacionalne
i regionalne kriminalne strukture surađuju po svijetu,
a ne natječu se međusobno. Tu je i terorizam, kojeg više
ne podržavaju toliko države, koliko snažne vjerske, etničke
i političke sile koje se protežu preko granica. Tu su
i etnički sukobi koji dobivaju genocidne mjere na Balkanu,
u Africi i drugdje. Tu su regionalni agresori, kao što
smo vidjeli u Perzijskom zaljevu, a nedavno i u Africi.
Zabrinjavaju i napetosti između Indije i Pakistana, zemalja
koje su sada naoružane nuklearnim oružjem i balističkim
raketama. Popis se nastavlja.
U
malobrojnim su zemljama politički vođe ove izazove shvatili
ozbiljno, a mnogi drugi rijetko gledaju preko svojih vlastitih
granica, iako te granice dnevno prelaze mnogi pojedinci
ili grupe uključene u jednu ili više gore opisanih opakih
aktivnosti. Čak i u zemljama, u kojima se izazovi shvaćaju
ozbiljno, previše je vođa, koji odbijaju dati odgovarajuća
sredstva potrebna obavještajnim službama da dođu do kvalitetnih
informacija koje su potrebne za valjane odluke. Sredstva
su previše raspršena pa rastu šanse za ozbiljan obavještajni
propust, propust koji može stajati mnogih života.
Uistinu,
dok su hladnoratovske prijetnje bile toliko strašne da
su vođe obično mogli brzo galvanizirati podršku za instrumente
nacionalne sigurnosti, sigurnosni izazovi i prijetnje
ranog 21. stoljeća tako su raznolike, naigled udaljene
i, za sada, neizvježbanom oku tako neraspoznatljive, da
malo političara čak i pokušava osigurati sredstva potrebna
za uspješno suprotstavljanje.
Ukratko,
ozbiljne sigurnosne prijetnje i izazovi na početku 21.
stoljeća i dalje postoje i rastu. Budući da izgledaju
udaljene, raspršene, nezabrinjavajuće, kad ih se gleda
pojedinačno, i tako umjerene u usporedbi s opasnostima
nuklearne konfrontacije supersila ili rata između zemalja
NATO i Varšavskog pakta, te opasnosti ne potiču onu brigu
koja je potrebna da bi se osigurala potrebna sredstva.
To može biti konačna tragedija sigurnosnih prijetnji 21.
stoljeća: danas se te opasnosti uglavnom mogu savladati,
ograničiti ili riješiti. Sutra to možda neće biti tako.
Prečesto se čini da su obavještajni časnici - usredotočeni
na tamnu stranu - među rijetkima koji razumiju prijetnje,
priliku da im se sada stane na kraj i cijenu koja će u
budućnosti biti daleko veća nego danas. Na nesreću, čini
se da nitko ne sluša.
