 |
Rat
u Bosni i Hercegovini ili nepodnošljiva lakoća "povjesničarenja"
Davor
Marijan
Vojni muzej
Zagreb, Republika Hrvatska
SAŽETAK
Autor u ovom radu
nema namjeru dati cjelovit opis rata u Bosni i Hercegovini,
između ostalog i zbog toga što današnja razina istraženosti
to i ne omogućava. Put, koji vodi spoznaji ovog rata,
jesu činjenice, a ne predrasude. One su pogotovo jaka
značajka su muslimansko-bošnjačkih autora. Svode se na
tvrdnju kojom se razbijačima Bosne i Hercegovine imenuju
Srbi i Hrvati između kojih se stavlja znak jednakosti.
Oslanjajući se na uglavnom neobjavljene i nenavođene dokumente
svih triju konstitutivnih bosanskohercegovačkih naroda,
dokumente koje dijelom i navodi, autor činjenično osporava
neke od uobičajenih i općeprihvaćenih tvrdnji. Za neke
tvrdnje nudi drugačije odgovore i skreće pozornost na
kompleksnost rata u BiH, koji se uglavnom tumači crno-bijelo.
Drži da se u razmatranju karaktera rata prelazi preko
rata u Hrvatskoj i njihovog međusobnog odnosa. Težište
je rada na 1992. i muslimansko-hrvatskim suprotnostima
koje početkom 1993. prerastaju u otvoreni rat. Također,
postavlja pitanje u kojoj je mjeri Međunarodna zajednica
sudjelovala u ratu i putu u podjelu Bosne i Hercegovine.
Kraju XX. stoljeća u Europi, uz silazak komunizma sa svjetske
političke scene, trajan biljeg dao je i raspad Jugoslavije
u nekoliko ratova koje nije lako opisati. Tako je po drugi
put u posljednih pedeset godina nestala država Jugoslavija,
ovaj put, čini se, trajno ili na duže vrijeme. Prvi od
tih ratova, onaj u Sloveniji prema ratu u Hrvatskoj, a
još više prema onom u Bosni i Hercegovini (BiH), doimao
se kao ozbiljniji manevar, a ne sukob naroda i ideologija.
Upravo je rat u BiH po intenzitetu i surovosti skrenuo
na sebe svjetsku pozornost čemu je nesebično pripomogla
činjenica da je riječ o ratu u visokociviliziranoj Evropi.
Još
dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini pojavili su se
pokušaji njegova tumačenja. Oni su ga vulgarizirali na
crno bijelu sliku dobra i zla primjereniju nekom lošem
literarnom predložku ili filmu B produkcije. Agresija
na Bosnu i Hercegovinu je organizirano i planski pripremljena
i izvedena u proljeće 1992. od strane Srbije i Crne Gore
(tzv. Jugoslavije), uz vrlo aktivnu pomoć bosanskih i
hercegovačkih četnika. Njima se krajem 1992. i početkom
1993. kao agresor pridružila i Hrvatska uz oslonac na
ustaški dio Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Ove rečenice
Mustafe Imamovića, profesora Pravnog fakulteta u Sarajevu
daju bit muslimansko-bošnjačke publicistike na temu rata
za Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995., bit koja je u mnogo
čemu upitna. Značajka tog tumačenja, prvenstveno u onom
"najosjetljivijem" dijelu, muslimansko-hrvatskom
sukobu, jest težnja da se na cijeli rat proširi "slika"
iz druge polovine 1993.
Rat
se 1991/92.-1995. u mnogočemu doimao kao nastavak ništa
manje mračnog Drugog svjetskog rata rezultatima kojeg
je detreminirana povijest socijalističke Bosne i Hercegovine.
Tijekom tog rata sva tri konstitutivna naroda nalazila
su se na dvije suprostavljene strane, a Bošnjaci-muslimani
na tri, odnosno četiri što u posljednje vrijeme pokušavaju
dokazati. Sličnost s II. svjetskim ratom vidi se i u pristupu
s kojim se on tumači. Kao što je nekada 1941. bila "nulta"
godina, s kojom je sve počinjalo i prije koje nije bilo
gotovo ništa vrijedno proučavanja, osim "mučne"
sudbine pobjednika, tako se sada za početak uzima 1991.,
odnosno 1992. Vrijeme prije toga bilo je "teško i
neravnopravno" doba za svakog od triju bosanskohercegovačkih
konstitutivnih naroda, što je neodrživa konstrukcija.
Srbi
su II. svjetski rat proveli podjeljeni na četnike i partizane
s tim da je udio drugih konstantno rastao primicanjem
kraja rata, koji su završili kao većina u bosanskohercegovačkom
partizanskom kontingentu. Muslimani su rat proveli zastupljeni
poglavito u regularnim domobranskim i stranačkim ustaškim
postrojbama Nezavisne Države Hrvatske, a dobrim dijelom
i u lokalnim milicijskim skupinama koje se "danas"
žele "osamostaliti", iako se radilo o postrojbama
osnivanim uz blagoslov nadređenih vojnih instanci NDH.
Udio u partizanima Josipa Broza Tita bio je znatno manji
i počeo je rasti krajem 1942., ali većinskih postrojbi
bilo je svega nekoliko, tako da se poštujući partizansku
terminologiju može govoriti o snagama ekvivalenta "divizije",
ili pješačke brigade, da zbog preciznosti uporabimo jezik
regularne vojske. Doista, mali broj Muslimana nalazio
se i u redovima srpskih nacionalista - četnika, što je
paradoks s obzirom da su tijekom rata najviše stradali
upravo od njih.
Bosanskohercegovački
su Hrvati kao najmalobrojniji narod tijekom čitavog rata
ostali nakloneni radikalnom hrvatstvu i njihov je udio
u partizanima do masovnih partizanskih mobilizacija pred
sam kraj rata ostao simboličan. Tijekom rata imali su
većinu u jednoj "brigadi", odnosno pješačkoj
bojni, koja je kao i većina muslimanskih postrojbi nosila
nacionalno odnosno vjersko ime, što sa postrojbama sastavljenim
od bosanskih Srba nije bio slučaj.
Nakon
rata zadaću čuvanja bratstva i jedinstva u Bosni i Hercegovini
dobili su zaslužni Srbi, ali i Muslimani. U kontekstu
tih nastojanja postupno je "zaboravljana" njihova
uloga i opredjeljenje u ratu 1941.-1945. To su u potpunosti
"baštinili" Hrvati koji se dugo nakon rata nalaze
pod sustavnom represijom zbog strane na kojoj su ratovali.
Rat između Hrvata i Muslimana u BiH tijekom 1993. pokazat
će svu snagu tog zaborava. Budući da povijest socijalističke
Jugoslavije tek postaje historiografski problem, djelomičan
uvid u međunacionalne odnose i stupanj "ravnopravnosti"
konstitutivnih naroda daju popisi stanovništa. Iz njih
se vidi da je postotak Hrvata nakon II. svjetskog rata
konstantno opadao pa se s 25% sveo na 17,5%, što mnogo
govori o raskoraku između verbalnog i stvarnog. Tom korpusu
problema pripada i kulturni položaj, gospodarsko zapostavljanje
i slično. Sve je to nužno za razumijevanje bosanskohercegovačke
ratne drame, no to bi trebalo biti tema većeg historiografskog
rada.
Posljednje
desetljeće socijalizma u BiH značajno je i zbog procesa
izraženog nacionalnog "osvještavanja" Muslimana.
Taj je proces prečesto u humanističkim znanostima poprimao
vulgarne značajke. Proces se nastavlja i danas, a njegovi
nosioci potječu iz onog malog "elitnog" dijela
pučanstva koje se osobno drži intelektualcima. Eini se
da je suvremeni kamen temeljac ovog procesa položen u
Enciklopediji Jugoslavije rečenicom: Po tome izgleda da
se jedno dosta jako pleme Bosna nakon seobe naselilo u
centralnoj Bosni, dijelu rimske provincije Dalmacije.
Iako je ta rečenicu izazvala manji skandal u akademskim
krugovima, ostala je postojano u Enciklopediji i na njoj
se danas temelji najranija povijest Muslimana. Bio je
to jedan od najdalekosežnijh poteza na ovim područjima
pa tako u knjizi Historija Bošnjaka možemo pročitati da
u literaturi postoje mišljenja da su Slaveni, koji su
se doselili na područje središnje ili matične Bosne, donijeli
to ime sa sobom, kao što su učinila i neka druga staroslavenska
plemena, u prvom redu Hrvati i Srbi. Po tome je u slavenskoj
pradomovini, negdje iza Karpata, živjelo pleme Bosna ili
plemenski starješina po imenu Bosna. Iako se ove i slične
rečenice smiješne krugovima, kojima je poznata problematika
srednjovjekovne Bosne, radi se o iznimno tiražnoj i prodavanoj
knjizi, tj. o "kapitalnom intelektualnom proizvodu"
koji već stječe status koji kod Hrvata ima Povijest Hrvata
Vjekoslava Klaića.
Prevedeno
na politički jezik današnjice to znači da je za BiH kao
zemlju isključivo Muslimana-Bošnjaka bila potrebna njihova
"nazočnost" na području BiH od ranog srednjeg
vijeka. Na tom je pravcu iskonstruiran kronološki slijed
Bosni (rani srednji vijek) - bogumili (razvijeni srednji
vijek) -muslimani (osmanska epoha) - Bošnjaci (od Austro-Ugarske
do danas), a sve radi hvatanja koraka s Hrvatima i Srbima,
nazočnost kojih je potvrđena u povijesnim izvorima, tj.
jedinim južnoslavenskim plemenskim skupinama koje su na
ove prostore došle s određenim stupnjem preddržavne organizacije
i svijesti o sebi kao zajednici. Tako je srednjovjekovna
Bosna postala nužan temeljni kamen u muslimansko-bošnjačkom
povijesnom mozaiku koji se brzo slagao. Samo vremensko
razdoblje interesa za ovu problematiku u zadnjih petnaestak
godina jasno govori o kakvim je motivima riječ. Do tada
ova problematika u principu je bila nezanimljiva za Bošnjake-Muslimane,
čiji je znanstveni interes za povijest BiH donju granicu
imao u 15. stoljeću, a to je vrijeme dolaska osmanskih
Turaka i nestanka srednjovjekovne Bosne. Inače je na polju
ove problematike u vremenu socijalističke Jugoslavije
dominirala historiografija iz pera srpskih povjesničara
s obiju strana rijeke Drine, a sve radi produžene ruke
državnih interesa koji su stavljali znak jednakosti između
Srbije i Bosne. Hrvatska mediavelistika nakon 1945. usmjerila
se na vjersku i kulturnu problematiku što je bila izravna
posljedica političkih promjena po svršetku Drugog svjetskog
rata, nakon kojeg nije bilo zahvalno baviti se političkom
problematikom srednjovjekovne Bosne. Rijedak ulaz u ovu
problematiku, bilo s crte historiografije ili izvan nje,
bio je isključivo na crti avnojevske Jugoslavije, odnosno
na jasnoj crti republičkih granica.
Kraj
"idile"
Pobjeda
nacionalnih stranaka na prvim višestranačkim izvorima
jasno govori da je komunističko internacionalno jugoslavenstvo
bilo surogat koji nije uspio trajno otupiti nacionalizme,
tj, preciznije, šovinizme, nego ih je samo umrtvilo do
prve povoljne prilike. Muslimanska Stranka demokratske
akcije (SDA) okupila je oko sebe većinu najbrojnijeg stanovništva
usmjerivši se na očuvanje BiH kao zasebne političke zajednice,
bez obzira na to hoće li ona i na koji način, biti inkorporirana
u neku širu državno-pravnu tvorbu i što je moguće veću
islamizaciju svih pora života, s krajnjim ciljem stvaranja
potpuno islamskog društva. Srpska demokratska stranka
(SDS), stranka bosanskih Srba nosila je isto ime kao ona
hrvatskih Srba u Hrvatskoj, ali je imala veću težinu od
nje, ideološki i brojčano u odnosu na ostala dva naroda
u BiH. Obije su bile dio jedinstvenog srpskog pokreta
centar kojeg je bio u Beogradu. Njezin cilj može se svesti
na poznatu krilaticu o svim Srbima u jednoj državi, što
govori o nepriznavanju republičkih i stavljanje u prvi
plan etničkih granica. Stranka bosanskohercegovačkih Hrvata,
Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) nosila je isto ime
kao stranka u Hrvatskoj i bila je očekivani odgovor na
tezu o jedinstvu srpstva. Za razliku od dijela najvišeg
vodstva stranke u u prvoj, doratnoj fazi postojanja, njezini
birači stavili su jasno do znanja da su im pogledi upućeni
prema Zagrebu i hrvatskom predsjedniku. Stranka se zalagala
za decentralizaciju vlasti u Jugoslaviji putem transformacije
zemlje u konfederaciju, uz očuvanje nutarnjih republičkih
granica; u slučaju neuspjeha stvaranja konfederacije u
obzir je dolazilo samo istupanje iz Jugoslavije, kao i
ravnopravnost triju konstitutivnih naroda. Stranke pobjednice
ustrojile su vlast po modelu trojne podjele, za koju su
već tada ozbiljni analitičari uočavali da je neprirodna,
inkompatibilna s demokratskim uzusima, nefunkcionalna.
Tako su već s prvim istupom na povijesnu scenu nacionalne
stranke obznanile su da im se pogledi na budućnost Bosne
i Hercegovine ne poklapaju, što ne treba čuditi jer je
isti slučaj bio i s pogledom na prošlost i sadašnjost.
Rat
prije "rata"
Rat
u Hrvatskoj 1991.-1992., na bosanskohercegovačke Hrvate
psihološki se odrazio isto kao i na one u matici. Napad
na Hrvatsku shvaćen je kao napad na Hrvate u cjelini,
a na se isti način shvaćalo napadače; to su Srbi, bez
obzira na njihovo republičko podrijetlo. Dio bosanskohercegovačkih
Hrvata dragovoljno se uključio u rat. Bosanskohercegovački
su se Srbi još u većem postotku uključili u rat u Hrvatskoj
jer su sebe i svoj cijeli nacionalni korpus smatrali čuvarima
Jugoslavije. Sudjelovanje bosanskohercegovačkih Muslimana
u ratu na srpskoj strani svelo se na djelovanje časničkog
zbora jugoslavenske vojske, novake na odsluženju redovnog
vojnog roka i pričuvnike mobilizirane u Jugoslavensku
narodnu armiju (JNA). Na hrvatskoj strani bilo je i dragovoljaca
u Zboru narodne grade Republike Hrvatske (ZNG RH). Ipak,
čini se da u oba slučaja to nije bio neki značajan postotak,
a pogotovo to nije bio ekvivalent ulozi Bosne i Hercegovine
kao odskočne daske za napade JNA na Hrvatsku. Područja
Bosanske krajine i istočne Hercegovine bila su oslonac
za napade na zapadnu Slavoniju i južnu Hrvatsku od ušća
Neretve do Prevlake. Zapovjednik Teritorijalne obrane
BiH (TO BiH) bosansko-hercegovačkim pričuvnicima čak je
isplatio naknadu bez znanja i odobrenja Predsjedništva
SRBiH ... sredstvima Republičkog štaba TO Bosne i Hercegovine.
U tim trenutcima republički suverentitet BiH bio je takav
da je jednostavnije postaviti pitanje da li ga je uopće
bilo.
Kao
što smo već rekli teritorij BiH nije bio u stanju slijediti
dio matičnog stanovništva i velikim dijelom postaje prostorija
napada na Republiku Hrvatsku. Osim uporabe bosanskohercegovačkog
teritorija JNA je napala i Hrvate u BiH što potvrđuju
uništena hrvatska istočnohercegovačka sela. Simbol tog
stradanja postalo najveće od njih, selo Ravno. Tu se susrećemo
s prvim pitanjem: je li za Hrvatsku Bosna i Hercegovina
agresor? BiH je operacijsko područje s kojeg Hrvatsku
napada operativna vojska JNA sastavljenja od dijela domaćih
državljana, koji su bezpričuvno prihvatili politiku centra
u Beogradu. S izuzetkom graničnih područja naseljenih
Hrvatima (Posavina i zapadna Hercegovina s Livnom i Tomislavgradom)
ostatak je bosanskohercegovačke granice i dubokog zaleđa
ratna zona s najmanje dva operacijska pravca. Teritorij
Bosne i Hercegovine odigrao je tako za Hrvatsku nepovoljnu
ulogu izvanredne operacijske osnovice koju JNA nije uspjela
iskoristiti na strateškoj razini. Ovoj se činjenici pridaje
mala težina. Tri konstitutivna bosanskohercegovačka naroda
prema ratu u Hrvatskoj potpuno su se odredili. Hrvati
i Srbi u njemu su sudjelovali, dok su Muslimani pokušali
ostati po strani u skladu s poznatom izjavom A. Izetbegovića
da to nije naš rat.
Ako
shvatimo Bosnu i Hercegovinu kao područje koje je funkcioniralo
na današnjoj teritorijalnoj razini, a to je vrijeme od
1878. do 1918. i od 1945. do 1991., možemo zaključiti
da je BiH opstajala na osnovi posebnog statusa. Znakovito
je da je taj status, tj. jamac opstojnosti (nedjeljivosti)
redovito izvan granica Bosne i Hercegovine. U Austro-Ugarskoj
monarhiji bila je pod ingerencijom zajedničkih ministarstva,
a u socijalističkoj Jugoslaviji držana je na suprotnosti
između hrvatskog i srpskog pitanja kojemu se je pri kraju
te države aktivno pridružilo i muslimansko pitanje. Krajem
osamdesetih jamstvena "ravnoteža", koja je držala
BiH na okupu, počela se narušavati, da bi u kasnu jesen
1991. prestala postojati.
Predznaci
rasapa
Ratna
događanja 1992. imala su svoju političku predigru u drugoj
polovini 1991. U političkom smislu bosanski su Srbi 24.
listopada 1991. osnovali Skupštinu srpskog naroda u Bosni
i Hercegovini. Na temelju plebscita srpskog naroda BiH
9. i 10. listopada 1991., 21. listopada verificirane su
proglašene srpske autonomne oblasti u BiH. Sljedeći korak
bio je 21. prosinca 1991. kada je donesena Odluka da se
pristupi formiranju Republike Srpske Bosne i Hercegovine
što je učinjeno 9. siječnja 1992. Time je već započeti
proces rastrojavanja središnjih republičkih organa vlasti
na jednom dijelu BiH došao do samog kraja.
Nakon
Srba i bosanskohercegovački su Hrvati pokazali potrebu
za organiziranjem u republici koja je svakim danom to
bila sve manje. Na sastanku predsjednika kriznih štabova
Hercegovačke i Travničke regionalne zajednice u Grudama
12. studenog 1991. zaključeno je da hrvatski narod u Bosni
i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku
koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna
- zajedničke hrvatske države. Dok su ti zaključci govorili
o strategiji bosanskohercegovačkih Hrvata koja je bila
stvaranje Suverene Hrvatske u njenim i etničkim i povijesnim
(sada mogućim) granicama, šest dana poslije otklonila
ih je donesena Odluka o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna,
kojom je odlučeno da će Zajednica ... štovati demokratski
izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji
državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu
ili svaku drugu Jugoslaviju.
U
Odluci o suverenosti Skupštine BiH od 15. listopada 1991.
između ostalog stoji da će se Bosna i Hercegovina ...
razvijati kao građanska republika, suverena i nedjeljiva
država. U sukobima između Srbije i Hrvatske bit će neutralna,
a u jugoslavenskoj zajednici može ostati samo ako ostanu
Srbija i Hrvatska, što ocrtava muslimanski stav. Za druga
dva naroda taj je stav već bio anakronizam; Jugoslavija
se raspadala, a BiH je bila Jugoslavija u malome. Muslimani
za Hrvate i Srbe još nisu protivnici, ali ni saveznici.
Takav odnos traje do travnja 1992. kada se otvara nova
stranica bosanskohercegovačke povijesti.
U
susret ratu
Vrijeme
do početka rata u BiH karakteriziraju pripreme stranaka
za rat. Intenzitet tih priprema nije jednak poglavito
iz razloga što je početna etapa različita. Prednjači SDS,
srpska stranka koju oružjem opskrbljuje srbizirana JNA.
Hrvati preko HDZ-a također dolaze do oružja u znatno manjim
količinama nego Srbi, no dovoljnim da se postupno umanji
osjećaj inferiornosti nakon što je JNA razoružala republičku
TO. Kod Muslimana je stanje najnepovoljnije, djelom zato
što su našli između rakoraka između političkih vođa i
naroda. Ipak su i oni vrlo rano načinili korake na tom
planu. Muslimanska Patriotska liga osnovana je 2. svibnja
1991. i u tim se trenutcima može tretirati samo kao stranačka
paravojna postrojba. Potom je u sarajevskom Domu milicije
10. lipnja 1991. na sastanku vodećih bošnjačkih javnih
radnika iz cijele Jugoslavije, pod okriljem SDA osnovano
... Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda s PL
kao vojnim krilom. Politička scena u BiH podsjećala je
tada na političku scenu u Kraljevini Jugoslaviji iz doba
sporazuma Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka, kada su
politički predstavnici Srba i Hrvata rješavali najvažniju
problematiku, a Muslimani bili negdje sa "strane".
Zajedničko
je "trci u naoružanju" njezin etnički princip.
Svi se naoružavaju zasebno. Na vojnom savjetovanju muslimanske
Patriotske lige u selu Mehurići kod Travnika održanom
7./8. veljače 1992. zaključeno je da je na raspolaganju
između 60 do 70 tisuća naoružanih članova. Krajem veljače
donesena je i usvojena je Direktiva za odbranu suvereniteta
iz koje je razvidno da Patriotska liga razbijačkim snagama
BiH drži SDS s jugoslovenskom armijom i ekstremno krilo
HDZ. Po Direktivi glavna zadaća imala je biti zaštita
muslimanskog naroda, očuvanje integriteta i cjelovitosti
BiH, kako bi se obezbjedilo i ubuduće daljnji zajednički
život svih naroda i narodnosti na državnoj teritoriji
BiH. U točki 3. poziva se narod Sandžaka, Kosova i Makedonije
da se solidarišu sa našom pravednom borbom i odmah otpočnu
borbena dejstva u cilju vezivanja snaga neprijatelja i
slabljenja njegove udarne moći na prostoru BiH. Istovremeno
uspostaviti kontakt, suradnju i koordinaciju na zajedničkim
dejstvima sa hrvatskim narodom u BiH protiv zajedničkog
neprijatelja. U odnosu na početak mjeseca bio je to velik
napredak jer se ne spominje kao protivnik "ekstremno
krilo HDZ-a".
Rat
Nakon
smirivanja borbenih djelovanja u Hrvatskoj početkom 1992.
moglo se pomisliti da su se pojavili uvjeti za razdvajanje
bojišnice putem republičkih, tj. državnih granica. Do
toga nije došlo u prvom redu zato što rat u Hrvatskoj
nije bio završen, nego primiren. Otcijepljena područja
Hrvatske naseljena Srbima nisu uklopljena u pravni sustav
Republike Hrvatske pa republičke granice u dijelovima
Like, Banovine i Korduna nisu mogle postati državne. Na
tom području stajalo je tako i za Hrvatsku i za BiH nezgodno
"vezivno tkivo". Povlačenje JNA u BiH započelo
je još u ljeto 1991. izvlačenjem 14. i 30. korpusa iz
Slovenije i 10. i 13. korpusa iz Hrvatske i službeno je
trebalo biti nastavljeno. Kod ovog izvlačenja možemo razlikovati
dvije skupine postrojba JNA. Dok je jedna izvučena s područja
s kojim više nije imala nikakav fizički kontakt (14. i
30. korpus), dio se samo prelio preko republičke granice
u BiH i nastavio s borbenim djelovanjima prema Hrvatskoj.
Smirivanjem
bojišnice u Hrvatskoj počeo je proces njezinog otvaranja
u Bosni i Hercegovini. Već se tada nazirala strategija
srpske JNA da probleme rješava odvojeno i da izbjegava
sukobe na dva pravca. Iskustvo iz Slovenije, Hrvatske
i Makedonije na vrijeme je analizirano i ocjenjeno da
za pripadnike armije idu teški dani te da se mora otpočeti
sa evakuacijom na sigurne prostore.
Početnu
fazu rata ilustrira procjena zapovjedništva 2. VO u kojoj
se kaže: Nakon priznanja suvereniteta BiH od strane zemalja
Evropske zajednice, SAD i nekih drugih zemalja, ovu Republiku
je zadesila ratna drama sa nesagledivim tragičnim posledicama.
Eskalacijom međunacionalnih oružanih sukoba na teritoriji
je nastupilo opšte bezvlašće, haos, strah i panični beg
čitavih naroda iz pojedinih gradova i sela. Situacija
je krajnje neizvesna, konfliktna i u konačnom ishodu potpuno
nepredvidiva. Razne vojske i naoružani civili drže pod
kontrolom pojedine opštine, gradove i naselja. Sve su
učestalije pojave pojedinačnih, ali i masovnih ubistava,
teških razaranja, zarobljavanja i monstruoznih mučenja,
pljačke i kriminala svake vrste. Na čitavom prostoru ne
funkcioniše ni jedna političko-državna institucija, osim
JNA. Ceo život je paralisan. Na pragu je glad, socijalna
beda i sve druge prateće nesreće ratne drame. Predviđanju
se ne može ništa dodati osim primjedbe da je ključni pokretač
ove ljudske drame bila upravo srbizirana JNA.
Kao
što se moglo očekivati, dijelovi JNA u BiH postali su
oružana sila bosanskih Srba koji su tako u sukob ušli
s nemjerljivom prednošću. Krajem svibnja postale su dotadašnje
postrojbe i materijalno-tehnička sredstva JNA Vojskom
Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Operativni sastavi
zadržali su uglavnom dotadašnje zone odgovornosti i preimenovani
su tijekom svibnja i početkom lipnja u skladu s novom
terminologijom. Iako su imali neusporedivu premoć u MTS,
bosanski su Srbi imali problema s ljudstvom i s djelatnim
časničkim kadrom. Pogotovo su imali problema s časnicima
na koje se general Ratko Mladić u rujnu 1992. požalio
da ih je od 4206 iz BiH u VRS došlo 900 što je bila polovina
ustrojbenih potreba srpske bosanske vojske.
Između
ciljeva i uspjeha
Sa
srpskih etničkih područja, na koja je tijekom 1991. i
1992. iz Slovenije i Hrvatske izvučen MTS i živa sila,
JNA krenuo je rat u zaokruživanje srpskog etničkog prostora.
Brzi uspjesi polučeni su u istočnoj Bosni, na područjima
većinski naseljenim Muslimanima. Na području jugozapadne
Bosne osim uspjeha na Kupresu Srbi su doživjeli dvostruki
neuspjeh na hrvatskim područjima oko Livna. Pretrpjeli
su neuspjeh i u pokušaju zauzimanja Sarajeva i u dolini
Neretve. Krajem ožujka počele su teške višemjesečne borbe
za Bosansku Posavinu. Na području Bosanske krajine, gdje
nije bilo većeg borbenog otpora, počela je praksa etničkog
čišćenja i stvaranja koncentracijskih logora, praksa koja
je uskoro proširena i na druge dijelove Srpske Republike
Bosne i Hercegovine.
Eini
se da je u toj prvoj etapi rata JNA, odnosno od 21. svibnja
Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine, pokušavala
brzim manevrom oklopnim postrojbama uzeti sve što se bez
velikog naprezanja može uzeti na tenkoprohodnim pravcima.
Na područjima, na kojima oklopno-mehanizirane postrojbe
nisu mogle doći do izražaja zbog nepodesnog terena ili
organiziranijeg otpora, uspjesi su znatno manji. Nakon
tog početnog razdoblja uspjeh se mogao postići mukotrpno,
uz veliko naprezanje ljudstva i MTS-a, kao što je to bilo
u Bosanskoj Posavinu i Jajcu.
U
izlaganju o postignutim rezultatima i stanju vojske, Glavni
stožer Vojske Srpske Republike ocjenio je da su postignuti
... značajni rezultati koji se ogledaju u sledećem:
1.-
Vojska SR uspešno je preuzela front JNA u bivšoj BiH i
zaštitila srpski narod.
2.-
Osujećena je namera razbijača Jugoslavije da razbiju i
unište srpski narod u bivšoj BiH ili da ga učine građanima
drugog reda.
3.-
Sprečeno je ovladavanje teritorijom SR i osujećeno izbijanje
ustaških formacija širokim frontom na r. Drina.
4.-
Slomljeno je više ofanziva Hrvatsko-Muslimanske koalicije,
potpomognute regularnim snagama Hrvatske i nekim zapadnoevropskim
i islamskim zemljama u pokušajima deblokade Sarajeva,
prodora kroz Hercegovinu i za presecanje Koridora.
5.-
Operacijom "Koridor" razbijene su ustaške formacije
u Posavini i Semberiji i ostvarena je kopnena veza sa
SRJ i ostalim delovima SR.-
...
9.-
Zahvaljujući herojskom otporu i visokoj svesti srpskog
naroda kao i rešenosti političkog i vojnog rukovodstva
SR da istraje u borbi za očuvanje srpstva i stvaranje
sopstvene države na pradedovskim ognjištima sada smo došli
u situaciju da po prvi put od dolaska naših predaka na
ove prostore ostvarimo te ciljeve ostanemo svoji na svome
i stvorimo demokratsku zajednicu u kojoj će se poštovati
sva civilizacijska dostignuća i prava čovjeka i građanina.
Nasuprot
Srbima prva faza rata kod Hrvata i Muslimana prolazi u
nastojanju da se konsolidiraju crte obrane. U tom kontekstu
značaj hrvatskih uspjeha ima veću stratešku težinu od
uspjeha Armije BiH iz jednostavnog razloga. Na njih se
vezala Hrvatska koja je za oba ugrožena naroda bila logistička
baza i oslonac. Borbena djelovanja Hrvatske vojske, odnosno
Zbora narodne garde na u zahvatu sjeverne i jugoistočne
granice Bosne i Hercegovine uz međusobni oslonac s HVO-om
značila su i izravnu potporu ABiH u dubini jer su borbenim
djelovanjima vezali dio snaga bosanskih Srba i omogućila
logistički i humanitarni promet. Glede toga danas je prema
tome primjetna kolektivna amnezija ne samo u Bosni i Hercegovini,
nego i u Hrvatskoj.
Bosanska
Posavina od jeseni 1992. nosi "ljagu" političkog
dogovora i izdaje što se može svesti na tvrdnju da usprkos
povoljnom položaju F. Tuđman paralelnim zapovjednim linijama,
mimo GSHV, naređuje povlačenje HV i HVO iz dijelova Bosanske
Posavine, što omogućuje srpskim snagama iz smjera Banja
Luke i smjera Bijeljine da se spoje i uspostave koridor
kao vitalnu komunikaciju između Srbije i dijelova Hrvatske
i BiH pod srpskom paravlašću. No, bez temeljite raščlambe
nezahvalno je izvlačiti dalekosežne zaključke. Mislimo
da je Posavina bila prezahtjevna i za Hrvatsku vojsku
i za HVO. Zapovijedanje je bilo upitne vrijednosti, a
isto tako i taktika oslonjena na uporabu prevelikog broja
borbenih skupina koje su teško postizale duh zajedništva.
Kod postrojbi HVO, koje su toj fazi bile najbliže milicijskoj
organizaciji, postojao je veliki problem nezainteresiranosti
za djelovanja izvan svojeg područja, pogotovo nakon što
su ga izgubili. VRS je na to područje dovukao uglavnom
oklopne i motomehanizirane postrojbe nasljeđene od bivše
JNA. Njihova je značajka bila velika vatrena moć i dobra
pokretljivost. Ove postrojbe nisu na vrijeme uočene od
hrvatskih vojnobavještajnih organa, što je bio veliki
nedostatak jer se je konkretno radilo o 16. mtbr i 1.
okbr koje su bile najkvalitetnije postrojbe 1. Krajiškog
korpusa. Propust je to bio pogotovo bitan, kad se radilo
o oklopnim brigadama, jer se radilo o tenkoprohodnom području.
Eini se da je ogromna većina uspjeha VRS postignuta upravo
na oklopu i topništvu čemu protivnik nije dugo mogao parirati.
U razmatranju borbi za Posavinu uočava se parcijalni pristup,
koji prelazi preko činjenice da su istovremeno trajale
borbe na južnom bojištu, da je dio operativnih snaga i
dalje ostao razmješten oko područja, koje su nadzirali
pobunjeni hrvatski Srbi, i da je u to vrijeme trajao veliki
preustroj Hrvatske vojske u sklopu kojeg se smanjivalo
njezino brojno stanje za desetak pješačkih brigada.
Operacija
Vrbas 92, kojom je ojačana 30. krajiška divizija VRS nakon
višemjesečne borbe zauzela Jajce, odvijala se dijelom
paralelno s borbama za Posavinu. Operacija je nedvojbeno
pokazala u kojoj je mjeri bosanska srpska vojska bila
vezana za oklop i topništvo i koliko je sporije dolazila
do uspjeha osloncem na pješačke postrojbe. Naravno, sukob
između HVO i Muslimana imao je također odraza na ishod
borbi, no tvrdnja da su slomu zajedničke hrvatsko-bošnjačke
obrane kumovale ... velikim dijelom političke intrige
HDZBiH, odraz je svjetonazora pis(a)ca, a ne analize činjenica.
Padom
Jajca i Bosanske Posavine za HVO je rat sa VRS doslovno
priveden kraju. Obranom Livna, dijela doline Vrbasa i
dijela srednje Bosne, a napose uspjehom u dolini Neretve,
kruna kojih su bile Lipanjske zore, HVO je uglavnom došao
sa Srbima u pat poziciju, nakon koje postoje samo pozicione
borbe od kojih su povremeni izuzeci Usora i dijelovi posavske
bojišnice. Nekoliko sastanaka između vodstva bosanskih
Srba i Hrvata izvan BiH, čini se, nisu urodili konkretnim
učincima. Rezimirajući događanja u 1992. načelnik GS HVO
zaključuje je da su snage HVO i pored dosta problema i
poteškoća pod svojom kontrolom uspješno drže 70% slobodnog
prostora u BiH, te da je stvarajući svoje oružane snage
na prostorima HZ H-B, Hrvatski narod obranio .. sebe i
najveći dio Muslimana.
Najmanje
razloga za zadovoljstvo imala je Armija BiH. Ona je na
kraju 1992. imala pod svojim nadzorom najslabiji odnos
između brojnog stanja i područja koje je nadzirala.
Nastojanja
predstavnika međunarodne zajednice da se rat privedu kraju
rezultiraju poznatim Vance-Owenovim planom s početka 1993.
Planom se BiH određuje kao država sastavljena od deset
provincija. Stajalište, s kojeg polazi plan, stanje je
na terenu. Eini se da su Hrvati i Srbi bili zadovoljni
prostorom koji su nadzirali. Područje srednje Bosne, u
kojem su bile izmješane postrojbe Operativne zone HVO
Srednja Bosna i 3. korpusa AbiH, imalo je podjelom na
provincije biti razriješeno. Uvjeren u kraj rata Glavni
stožer HVO prvih dana siječnja poduzimao je mjere da ispuni
obaveze proistekle iz konferencije u Ženevi pa je od podređenih
tražio dostavu zapisnika o minskim poljima i procjenu
ljudstva potrebnog za kontrolu dostignutih linija. Sa
svoje strane Narodna skupština Republike Srpske donijela
je 17. prosinca 1992. Deklaraciju o završetku rata. U
njoj se između ostalog zaključuje da je etničko-vjerski
rat u bivšoj BiH za Republiku Srpsku završen i da je srpski
narod odbranio svoju samostalnu i suverenu državu - Republiku
Srpsku.
U
takvoj su situaciji ovdašnji Hrvati bili posve zadovoljni
svojom situacijom u proljeće (ispravnije, zimu o.a. D.M.)
1993. i nisu imali nikakva razloga za otvaranje sukoba
s Bošnjacima, tvrdnja je koja se može bezpričuvno prihvatiti.
Sukob, koji je potom uslijedio sredinom siječnja 1993.,
rijetko je dobar povod da se pokriju stvarni uzroci sukoba,
dvije neuskladive političke koncepcije o budućnosti Bosne
i Hercegovine.
Rat
u "ratu"
Otvoreni
Muslimansko-hrvatski sukob, koji je obilježio cijelu 1993.,
imao je predigru koja datira od prvih dana rata u Bosni
i Hercegovini. U SJB (Stanica javne sigurnosti, o.a. D.M.)
Bugojno ratnoj miliciji podeljena municija, ali samo pripadnicima
muslimanske nacionalnosti s napomenom da se sakrije od
pripadnika Hrvatske nacionalnosti. U Gornjem Vakufu zategnuti
odnosi između Hrvata i Muslimana. Iako ove dvije rečenice
na prvi pogled oslikavaju stanje s kraja 1992. ili početka
1993., one su napisane znatno prije, 2. travnja 1992.
u redovnom dnevnom izvješću u ovom slučaju "nepristranog"
Zapovjedništva 30. partizanske divizije JNA koja je neposredno
pred izbijanje rata u BiH imala zonu odgovornosti od Kupreške
visoravni, doline rijeke Vrbasa do šireg područja Janja.
Nepovjerljivi
međusobni odnosi, koji su zabilježili vojnobavještajni
organi 30. partizanske divizije, bili su su pravilo u
svim onim sredinama u kojima je bio približan postotak
dvaju ili više naroda, tj. gdje broj jednih nije bio dovoljno
velik za prevagu nad drugima. Na takvim područjima nije
se ni jedna strana mogla uvjerljivo nametnuti onoj drugoj.
Glede toga možemo konstatirati da su u BiH postojala upravo
takva po nacionalnom sastavu ujednačena područja i čista
etnička područja, tj. područja u kojima je jedan od "temeljnih"
naroda imao iznimno izraženu prevagu. Svi sukobi iz 1992.,
sukobi koji prethode otvorenom ratu, dogodili su se na
ovakvim područjima, preciznije, na području srednje Bosne.
Od ovog "pravila" odudara samo sukob u Sarajevu
u naselju Stup koje je bilo mala hrvatska oaza u području
naseljenom pretežno Muslimanima.
Eini
se da je upravo na području Uskoplja, tj. Gornjeg Vakufa
došlo do prvog sukoba između HVO i TO i to već krajem
travnja 1992., da bi se ponovio 20. i 21. lipnja 1992.
Početkom svibnja izbio je i u Busovači sukob koji se ponovio
slijedećeg mjeseca. U Novom Travniku izbio je u poslijepodnevnim
satima 19. lipnja sukob između jedinica štaba TO, s jedne
i jedinica HVO i HOS-a s druge strane. Međunacionalnih
napetosti bilo je i u Konjicu, da bi početkom kolovoza
izbio sukob u Kiseljaku. Ipak, u toj prvoj fazi muslimansko
hrvatske netrpeljivosti posebno mjesto zauzima 17. kolovoza
1992. kada su postrojbe TO BiH upale u hrvatsko naselje
Stup u Sarajevu. Zbog posljedica, koje je pretrpjela sarajevska
hrvatska zajednica, taj se incident razlikuje od prijašnjih
sukoba, koji su bili lokalne razine, i povlači opravdano
pitanje s koje je razine izazvan.
Kronologija
sukoba između HVO-AbiH poznata široj javnosti počinje
događajima u Prozoru. Prethodila im je napetost koja je
između HVO i TO BiH u srednjoj Bosni vladala veći dio
listopada, u Travniku u prvom redu. Temperaturu je diglo
TV Sarajevo kada u emisiji "Dokumenti" objavljuje
informaciju i prikazuje navodni masakr nad pripadnicima
TO u selu Lješće a slike se stvarno odnose na pripadnike
postrojbi HVO Travnik. Masakr se dogodio 15. 05. 1992.
godine na Vlašiću kojom prilikom su zvjerski mučeni i
ubijeni od strane četnika pripadnici HVO. Potom slijedi
pucnjava i oružani napad u selu Rastovci, općina Novi
Travnik na časnika stožera Srednja Bosna ... i njegove
suputnike. U selu Karaula pripadnici A BiH pucali su na
vozilo zapovjednika HVO Jajce. Verbalni sukob između HVO
i ABiH oko benzinske crpke u Novom Travniku, zbog koje
je lokalni zapovjednik ABiH navodno izjavio Benzinska
ili rat, prethodi ubojstvu zapovjednika Travničke brigade
na prometnici Travnik-Vitez za što je HVO optužio pripadnike
7. muslimanske brigade.
Pogoršanje
sigurnosnog stanja u Operativnoj zoni Srednja Bosna redovno
se preko Gornjeg Vakufa odražavao na rubnim područjima
Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina pa je 21. listopada
1992., GS HVO izvješten da je u Gornjem Vakufu i Prozoru
stanje napeto i svakog momenta može doći do sukoba...
u svezi s novonastalom situacijom u dijelu operativne
zone poduzete su sve mjere sigurnosti da bi se spriječili
sukobi snaga HVO i OS BiH, a posebno u G. Vakufu i Prozoru.
Do
sukoba je ipak došlo 23. listopada i on je završen potpunim
porazom lokalnih postrojbi ABiH. Tvrdnja da HVO izvršava
prepad na postrojbe ARBiH u Prozoru vrlo je "hrabra"
i utemeljena na predrasudi. Na sastanku predstavnika HVO
i ABiH održanom 6. studenog 1992. u Jablanici predstavnici
ABiH pristali su na zahtjev HVO-a za smjenom svojeg zapovjednika
Općinskog štaba obrane Prozor, što je činjenica koja u
razmatranju sukoba nije nevažna.
Drugi
veliki problem u odnosima HVO i ABiH jest postojanje dviju
paralelnih političkih i vojnih struktura u središnjem
dijelu Bosne i sjeverozapadne Hercegovine. Odraz su dubokog
međusobnog nepovjerenja i različitog pogleda na budućnost
Bosne i Hercegovine. Jedno od pitanja, na koje historiografija
treba dati odgovor, razina je nastojanja SDA i HDZ da
riješi taj problem.
Ilustriraju
to rečenice jednog od članova ratnog predsjedništva SO
Novi Travnik: Fundamentalni problem Novog Travnika je
dvije vlasti, HVO i naša, ko biva, regularna. Dolazi do
kolizija i sukoba. I dalje će se to dešavati. Predsjedniku
vlade ne daju bez iskaznice ući u Općinu. Bolje je podijeliti
se. Opet ćemo se tući. Bilo je raznih ponuda, da Muslimani
i Hrvati formiraju svoju vladu. Mi smo pokušavali da paritetno
damo iz svake nacije po isti broj ljudi u vladi.
Problem
dvovlašća ključni je problem hrvatsko-muslimanskih odnosa
u srednjoj Bosni, području na kojem je rat eskalirao.
Raščlanjujući uzroke sukoba u Prozoru zapovjednik Operativne
zone Sjeverozapadna Hercegovina s pravom je zaključio
da je jedini preventivan lijek za izbjegavanje takvih
sukoba zabrana postojanja dva zapovjedništva, dvije vojske,
dvije logistike i sl. Slično je rezonirao i zapovjednik
17. krajiške brigade ABiH ocjenivši da je jedan od problema
neuspješne obrane Jajca bio i taj što jedan grad brane
dvije komande. Svakako najpoznatiji pokušaj razrješavanja
dvovlašća poznata je zapovijed ministra obrane Republike
Bosne i Hercegovine od 15. siječnja 1993. Ta je zapovijed
u jednoj od posljednjih knjiga koje se bave ovom problematikom
interpretirana sljedećim rečenicama: Ministar obrane BiH
Božo Rajić (HDZ) naređuje da se u operativnim zonama na
prostoru provincija 3, 8 i 10 (Posavina, Hercegovina s
livanjsko-duvanjskim područjem, dio srednje Bosne s Travnikom
i Lašvom) Glavnom stožeru potčine postrojbe ARBiH, što
ARBiH odbija. Istu interpretaciju nalazimo i u "Hrvatskom
leksikonu". Radi povijesne istine moramo konstatirati
da ovakva interpretacija ne stoji. Navedena zapovijed
ima 9 točaka, a predočena je samo ona pod rednim brojem
2. Po prvoj točki zapovijedi Sve postojbe Hrvatskog vijeća
obrane, koje se u ovom trenutku nalaze na prostorima provincija
1, 5, 9 koje su Ženevskim dogovorom proglašene Muslimanskim
provincijama, potčinjavaju se Glavnom štaba Armije Bosne
i Hercegovine. Dok se redakciji Hrvatskog leksikona može
progledati kroz prste zbog površnosti i nepoznavanja problematike,
to se priređivačima kronologije u zborniku radova Rat
u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995., ne može,
jer se u jednom od radova nalazi, što je inače vrlo rijedak
slučaj, točna interpretacija zapovijedi.
S
vojne točke gledišta zapovijedi se ne može ništa predbaciti.
Ona je bila neuspio pokušaj definiranja zona odgovornosti
i nadležnosti nakon koje su obije strane trebale imati
jasniju sliku svojeg položaja u vremenu, prostoru i, što
je najvažnije, ciljevima. Eini se da je upravo to bio
problem zbog kojeg ju je jedna strana odbacila i zbog
kojeg je na nju reagirala politički, ali s naglaskom na
vojnoj komponenti.
Treći
veliki problem muslimansko-hrvatskih odnosa izazvala je
treća, srpska strana svojim osvajačkim pohodima i praksom
etničkog čišćenja. Ogromne mase prognanika i izbjeglica
slijevale su se s područja pod nadzorom VRS na muslimansko-hrvatska
područja. Dio ih je otišao u Hrvatsku i dalje u inozemstvo,
dok je populacija muškaraca sposobna za oružje uglavnom
ostala. Na taj način narušena je etnička struktura što
je dovelo do novog odnosa snaga između Hrvata i Muslimana,
naročito na mješanim područjima srednje Bosne. Većina
prognanika dolazila je iz ruralnih sredina u urbane donoseći
drugačiji mentalitet. U etnički mješanim područjima gradovi
su imali iskustvo multikulturalnosti što u selima u pravilu
nije bio slučaj. Promjena etničke strukture pojačala je
muslimansku poziciju. HVO je bio toga svjestan pa je prema
politički nedefiniranoj budućnosti karakterističan stav
HVO Gornji Vakuf. U izvješću iz sredine lipnja 1992.,
nakon drugog sukoba s ABiH u nepuna dva mjeseca piše da
na našem području ima oko 12.000 izbjeglica iz D. Vakufa
(a sve muslimanske narodnosti) s velikim brojem vojnih
obveznika, pa ukoliko se još naoružaju, onda ne da prijeti
opasnost samo našoj općini, nego i susjednim (Bugojno,
Novi Travnik, Travnik), a naš je zaključak da smo im mi
prvi neprijatelji pa tek onda četnici. Nakon lokalnih
muslimansko-hrvatskih sukoba jedan od prvih hrvatskih
zahtjeva bio je onaj za povlačenje stranaca s općinskih
područja.
Nedostatak
takta
Jedno
je od zanimljivijih pitanja bosanskohercegovačkog rata
i ono o pokušajima suradnje između HVO i ABiH u borbi
protiv JNA, odnosno VRS. U većoj je mjeri suradnja zaživila
tek nakon Washingtonskog sporazuma od 18. ožujka 1994.
Za
pitanje te suradnje najintrigantnija je 1992. Prvi mjeseci
rata za obje su strane protekli u stvaranju oružane sile.
Hrvatska je nastajala doslovno iz ničega minimalno oslanjana
na bivše republičke strukture teritorijalne obrane, dok
je muslimansko-bošnjačka baštinila upravo elemente Teritorijalne
obrane u hodu pojačane časničkim kadrom koji je napuštao
iz JNA. Krupan kamen smutnje između HVO i TO odnosno ABiH
bio je upravo časnički kadar, od kojeg je dio imao za
sobom borbeno djelovanje u Hrvatskoj protiv hrvatskog
naroda. U HVO je dio časničkog kadra također imao iskustva
iz rata u Hrvatskoj, naravno na drugoj strani. Obje ove
skupine bile su podozrive jedna prema drugoj, što ne treba
čuditi.
Nakon
što je u Zagrebu 21. srpnja 1992. potpisan Sporazum o
prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine
i Republike Hrvatske, stvoreni su uvjeti za suradnju između
HVO i ABiH. Do pokušaja suradnje do jeseni 1992. ipak
nije došlo. Problem je bio u različitom pogledu na budućnost
Bosne i Hercegovine u odnosu na vrijeme u kojem se živilo.
O problemima rječito govori neuspio sastanak predstavnika
civilnih i vojnih predstavnika Gornjo-vrbaske i Lašvanske
regije održan 15. kolovoza 1992. u Travniku. Dogovor nije
postignut zbog međusobnog hrvatsko-muslimanskog optuživanja
oko muslimanskog unitarizma i pitanja hrvatske krivnje
za nastalo stanje u regiji. Završavajući izvješće o sastanku
predstavnik Općinskog stožera HVO Gornji Vakuf naveo je
riječi predsjednika Skupštine općine Travnik da gdje god
su živjeli Srbi i Muslimani, nastradali su Muslimani,
a gdje su živjeli Hrvati i Srbi, nastradali su Hrvati,
ali gdje žive Hrvati i Muslimani, živi su i jedni i drugi,
ali se nisu dogovorili.
Narav
te suradnje, čini se, dobro oslikava izvješće OZ Srednja
Bosna o dojmovima s prvog sastanka najviših predstavnika
ABiH i HVO u Sarajevu. Načelnik GS HVO zamjerio je Predsjedništvu
BiH i Armiji BiH zašto do danas nisu stupili u kontakt
sa Glavnim stožerom HVO. Petković iznosi činjenicu da
Glavni stožer nije nitko telefonski nazvao, a kamoli što
drugo učinio. Sa druge strane Predsjedništvo BiH i organi
Armije BiH kontaktiraju sa HOS-om iz Ljubuškog koji ima
180 ljudi, a to je u visini jedne satnije. Kako dalje
izjavljuje, vi šaljete ljude u Ljubuški da kontaktiraju
sa Blažom Kraljevićem, bez mog znanja i u mojoj zoni odgovornosti.
Ubuduće će uhititi sve one koji budu dolazili na prostore
moje zone odgovornosti bez moga znanja. Ako ste u Sarajevo
bili pozvali Kraljevića i Primorca i bili su kod vas,
a iz HVO-a nikoga niste zvali. Ukoliko želite raditi na
zajedničkoj obrani morate nas uvažavati i naše rezultate.
Kada se političari dogovore o zajedničkom zapovjedništvu
i kako se dogovore, HVO će poštivati. Prvog studenog u
Zagrebu su predsjednici RH i BiH imali susret o dogovoru
i suradnji. Primjer te suradnje trebalo je biti zajedničko
zapovjedništvo na čelu s pukovnikom Jaganjcem i generalom
Praljkom. Vrijeme je pokazalo da ono nije bilo prihvaćeno,
u prvom redu s Bošnjačko-muslimanske strane.
Glede
pokušaja hrvatsko-muslimanske suradnje danas prevladava
neutemeljeno i iskrivljeno gledište da je za suradnju
bio HOS kao miješana oružana skupina sastavljena od Hrvata
i Muslimana. Prema takvom pogledu Blaž Kraljević, zapovjednik
HOS-a ubijen 2. kolovoza 1992., bio je zagovornik hrvatsko-bošnjačkog
savezništva. Ovo gledište "prevelo" je medijski
problematični HOS iz rata u Hrvatskoj u skupinu za čijim
raspadom se duboko žali. Srpski pak pogled na ovaj problem
dobro ilustrira procjena zapovjedništva 30. partizanske
divizije s početka ožujka 1992. u kojoj se zaključuje
da se HOS .. smatra za najekstremniji deo hrvatskih snaga
kojih se čak i Tuđman javno odriče ali ih ipak stavlja
u prvim borbenim linijama. No ni HOS u cjelini, čini se,
nije funkcionirao jedinstveno na cijelom području BiH.
Sektor Službe državne bezbjednosti Zenica krajem lipnja
1992. procjenjuje HOS produženom rukom HVO-a na području
Novog Travnika. U sukobu od 19. lipnja HOS je sudjelovao
na strani HVO-a.
Krivci
i predrasude
Razmatrati
suvremeni povijesni proces iznimno je teška zadaća. Ako
taj proces, kao što je to "bosanskohercegovačka priča"
nije završen, tada je ta zadaća još teža. Suvremena historiografija
u mnogo čemu je specifičnija u odnosu na onu koja se bavi
ranijim razdobljima. Zahvaljujući tehnološkom napretku,
sveopćem povećanju stupnja pismenosti i pojavom novih
medija, današnjica je dokumentirana ogromnom količinom
podataka i informacija. S jedne strane to omogućuje nepojmljivu
mogućnost spuštanja na lokalnu i naizgled manje važnu
povijesnu razinu. S druge strane ta količina podataka
nosi u sebi konstantnu opasnost da se procesu rasvjetljavanja
priđe selektivno, samo s minimalnom količinom odabranih
argumenata i "čvrsto" dokaže željenu sliku.
Također, postavlja se pitanje ima li smisla čekati "povijesni
odmak" od 30 do 50 godina, odmak nakon kojeg se otvaraju
arhivi, kada sudionici, novinari i publicisti oboružani
predrasudama nemilice razvlače "priču" i pretvaraju
je u "lov na vještice".
Uostalom,
dovoljno je pogledati u hrvatske ili muslimansko-bošnjačke
tiskovine pa da bude jasno o čemu se radi. Sredinom ožujka
ove godine možemo u visokonakladnom Globusu o ustroju
i zapovjednoj strukturi HVO-a pročitati između ostalog:
Da je Mate Boban Odluku o osnivanju hrvatske vojske u
BiH donio .. još 1991., i da je u lipnju te godine formiran
.. improvizirani Glavni stožer. Novinar je pogriješio
za gotovo godinu dana. Možemo pročitati i da je načelnika
GS HVO, generala M. Petkovića na pritisak međunarodne
zajednice zamjenio u drugoj polovini 1993. general Slobodan
Praljak. Stvarno je general Praljak imenovan zapovjednikom
HVO-a, dok je general Petković i dalje ostao na dužnosti
načelnika Glavnog stožera. Može se pročitati da je general
Praljak nakon rušenja mostarskog Starog mosta naredio
pokretanje istrage, što nije točno. Istragu nije mogao
pokrenuti jer u vrijeme rušenja Mosta nije više bio zapovjednik
HVO-a. Da je generala Praljka na dužnosti zapovjednika
HVO-a zamjenio general Stanko Matić, također nije točno,
jer je taj bivši general major JNA bio u vrijeme dolaska
i odlaska generala Praljka na dužnosti pomoćnika načelnika
GS HVO. Ni da se u zapovjednu "zbrku" unutar
HVO-a umješao Janko Bobetko kao zapovjednik Južnog bojišta,
nije istina. Dovoljno je pogledati "Sve moje bitke"
navedenog generala da se vidi da je u to vrijeme (kraj
1993.) Bobetko bio gotovo godinu dana na dužnosti načelnika
GS HVO.
Ovo
je samo primjer netočnog pisanja. Ustroj je najtransparentniji
dio svake vojne organizacje i u velikom se postotku može
rekonstruirati na temelju civilnog i vojnog tiska koji
je bio dostupan najširoj javnosti, a zahtijevao je samo
kraći boravak u institucijama kao što je npr. Nacionalna
i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.
Većina
radova, na koje smo se u tekstu osvrnuli, pripada kategoriji
više ili manje kultivirane muslimansko-bošnjačke promidžbe
i ne ovise o formalnom zanimanju autora. Tako je knjiga
Ko je branio Bosnu brigadnog generala Hasana Efendića,
bivšeg oficira JNA i prvog zapovjednika ABiH, odnosno
TO BiH, kultiviranija od knjige profesionalnog povjesničara
dr. Smaila Eekića Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima
1991.-1993.
Knjiga
Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995. posljednja
je u nizu kojoj je tema bosanskohercegovački rat. Osim
korektnog članka povjesničara M. A. Hoare pozornost zaslužuje
kronologija rata. Na dio dvojbenih interpretacija već
smo se osvrnuli i učinili bismo smo to za još jednu.
Za
18. prosinac 1992. možemo pročitati da HVO preuzima svu
vlast na području koje kontrolira: raspušta legalne općinske
skupštine, smjenjuje gradonačelnike i članove lokalnih
uprava koji se protive konfrontaciji s Bošnjacima, te
razoružava preostale vojnike Bošnjake (osim u Posavini).
HVO i ARBiH uglavnom su nacionalno homogeni i snažno politički
suprostavljeni. Dok prvu tvrdnju nismo uspjeli provjeriti,
druga je potpuna konstrukcija. Višenacionalne postrojbe
na području BiH u većoj su mjeri postojale samo u HVO-u
i to prvenstveno u operativnim zonama Jugoistočna Hercegovina
i Bosanska Posavina. Na ultimativnu zapovijed 1. brigade
HVO zapovjedništvo 42. brdske brigade ABiH odgovara sredinom
travnja 1993., između ostalog, i rečenicom: Napominjem,
a Vi to dobro znate da se jedan veliki broj vojnika iz
redova Muslimana nalazi u Vašim postrojbama, a oni su
Muslimani i pripadaju ovome narodu, pa ne bi bilo dobro
da se naruši određena organizacija i formacija Vaših postrojbi.
Nakon 30. lipnja 1993., kada je izdajom veće skupine Muslimana,
vojnika HVO-a pala vojarna Sjeverni logor u Mostaru i
rasapla se 2. brigada HVO, počeo je ubrzani proces razoružavanja
nepouzdanih vojnika, proces koji je osim na području Zbornog
područja Orašje dovršen tek krajem 1993..
Eini
se da je namjera priređivača Kronologije bila da pred
sam početak otvorene ratne 1993. pokažu namjeru da je
djelovanjem HVO-a konfrontacija s ABiH bila neizbježna.
Vrijeme od travnja do siječnja 1993. doba je vojne i političke
zategnutosti između HVO i ABiH, odnosno HDZ i SDA. U tom
je vremenu na poticaj Republike Hrvatske napravljeno nekoliko
neuspjelih pokušaja da se odnosi pokrenu s mrtve točke.
Za
kraj bismo se osvrnuli na neke značajke rata u razdoblju
od siječnja 1993. do kraja 1995. Prije svakog "ozbiljnijeg"
suda valja između ostalog razmotriti i slijedeće probleme:
U
Bosni i Hercegovini tri su konstitutivna naroda. Kako
se postaviti prema činjenici da od samog početka rata
jedan od njih ima neskrivenu namjeru razbiti tu državu,
a kako tek zauzeti odnos prema činjenici da to traže u
isto vrijeme dva od njih tri, i to ne nužno uvijek ista
dva?
Ako
tri konstitutivna naroda ratuju međusobno, s pravom se
postavlja pitanje građanskog rata. Kako odrediti modalitete
miješanja susjeda izvan svojih državnih granica? Hrvatska
se određuje kao zemlja koja je izvršila agresiju pomažući
HVO logistički i ljudski. U pojedinim trenutcima rata
Hrvatska je logistički pomagala i Armiju BiH i dopuštala
ustrojavanje njezinih postrojbi na svojem terenu, a 1.
dobrovoljačka pukovnija Kralj Tomislav čak je i formalno
ušla u sastav ABiH, odnosno TO. S gledišta VRS riječ je
o agresiji. S točke gledišta HVO to se može "zamjeriti"
Hrvatskoj, kao i na primjeru muslimanskih "svetih
ratnika" kojih je ogromna većina na područje BiH
došla preko RH. Uz dozu ironije, možemo li postaviti pitanje
agresije Hrvatske u BiH npr. u ljeto 1992. tijekom borbi
za koridor u Bosanskoj posavini kada su postrojbe bosanskih
Srba pojačali pobunjeni hrvatski Srbi iz Republike Srpske
Krajine? Isto određenje prema SRJ ima HVO i ABiH.
Kakva
je uloga međunarodne zajednice? Što znači čuvena Rezolucija
713 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (VSUN) o embargu
na isporuke oružja i vojne opreme za sve republike SFRJ?
Povlači li ona moralnu odgovornost i predstavlja li izravno
potpomaganje najbolje naoružane strane, Vojske Republike
Srpske? Znači li to da je Svijet (Velike sile) s gledišta
HVO i ABiH su-djelovao VRS u ratu protiv druga dva konstitutivna
naroda, tj. da je dao svoj prilog određenju rata međunarodnim
sukobom? Nije li Svijet pristajanjem na stanje realnosti,
to jest stanja na terenu, položio temeljni kamen za podjelu
Bosne i Hercegovine? Ovoj grupi pitanja bez odgovora pripada
i boravak pokojnog predsjednika Republike Francuske, kao
i priča o zaštićenim zonama za koju je garanciju dalo
VSUN.
Je
li se dogodio rat protiv BiH ili u njoj. Ako prihvatimo
tvrdnju da je riječ o ratu protiv BiH, ne znači li to
da je jedan narod "temeljniji" od druga dva?
Znači li to da je izvršena agresija izvan granica BiH?
To znači da se između Republike Hrvatske i Savezne Republike
Jugoslavije (SRJ) stavlja znak jednakosti. Zaboravlja
se da Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju zajedničko
ratište u području Bihaća pa je stoga položaj Hrvatske
bitno drukčiji od položaja SRJ prema BiH. A gdje je tu
(ne)časna ulogaVijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i
Međunarodne zajednice, sjenka koje poput noćne more leži
nad ruševinama Bosne i Hercegovine i Hrvatske?
Mislimo
da je rat u BiH bio rat protiv BiH i u njoj. To je sankcionirala
i međunarodna zajednica. Vojska Republike Srpske tijekom
zaokruživanja što je moguće većeg teritorija počinila
je etničko čišćenje i zločine ogromnih razmjera. Oružane
snage druga dva konstitutivna naroda na tom području "osjetno"
su manje napravile. No, primjetna je namjera da se HVO
izjednači s VRS, čime bi ABiH bila amnestirana. Toj namjeri
premalo činjenica ide u prilog. Hrvatsko vijeće obrane
i Armija Bosne i Hercegovine imaju, između ostalog, zajedničke
crte: rat protiv druga dva konstitutivna naroda, razbijanje
teritorijalnog integriteta države, pomoć izvana, provođenje
etničkog čišćenja, uništenje imovine protivnika, koncentracione
logore i počinjene ratne zločine. Je li "općeprihvaćena
prednost" Armije Bosne i Hercegovine nad Hrvatskim
vijećem obrane samo u njezinom imenu?
|
|
 |
|

Naslovna stranica: Kninska tvrđava - snimio Goran Pavelić-Pipo
|