Kriza
u jugoistočnoj Europi (1990.-1999.):
Jesmo li išta naučili?
Krešimir
Ćosić, Srećko
Domljanović
Institut
za obrambene studije, istraživanje i razvoj
10000 Zagreb, Bijenička 46, Hrvatska
Tel. +385-1-460-3800, Fax +385-1-460-3820,
srecko@zvonimir.morh.tel.hr
SAŽETAK
Iako je jugoistočna
Europa bila izvor i područje velikih europskih sukoba
u dvadesetom stoljeću, rješavanje krize, kojeg su se poduhvatili
EU, NATO i OSCE, uspjelo je samo privremeno ugasiti vatru
i ukloniti izvore sukoba. Zbog toga bi međunarodna zajednica
trebala primijeniti kratkoročan plan rješavanja krize
i osmisliti dugoročne prijedloge za regiju. Pakt o stabilnosti
zaista može postići stabilizaciju regije ako regionalne
strane i njihovi dugoročni ciljevi budu inkorporirani
u cjelovitu strategiju za cijelo područje. Regionalne
vladine i nevladine organizacije mogle bi značajno doprinijeti
stvaranju naprednih rješenja unutar sveobuhvatne strategije
i na taj način doprinijeti uspjehu Pakta o stabilnosti
kao glavnog nositelja strategije.
Uvod
Dvadeseto
je stoljeće stoljeće triju svjetskih ratova s desetcima
milijuna žrtava na euroazijskom kontinentu. Srednjoeuropske
sile, koje su dominirale Euroazijom početkom stoljeća,
u dva su krvava sukoba izgubile svoju moć. Prije samo
50 godina naizgled multipolarna ravnoteža svjetskih sila
zamijenjena je bipolarnim hladnoratovskim sukobom. Kratki
krvavi sukobi prethodne ere zamijenjeni su neprekidnom
borbom supersila. Zbog iracionalnosti nuklearne eskalacije
okolina Hladnog rata trajala je 40 godina. Kad je krajem
Hladnog rata gospodarski slabije sovjetsko carstvo propalo,
politički su nas vođe uvjeravale da su dobro naučili važne
lekcije i da "Novi svjetski poredak" neće dopustiti
da se ponove takvi golemi gubitci ljudskih života i kreativnih
potencijala. Međutim, sukob u bivšoj Jugoslaviji poslužio
je kao nesretan primjer kako se ljudska narav nije promijenila,
a povijesne lekcije uopće nisu naučene.
Kraj
komunizma izazvao je na neočekivan način europsku političku
elitu. Teškom se zadaćom pokazala izgradnja demokratskih
društava i tržišnih gospodarstava u bivšim komunističkim
zemljama istočne Europe. Raspad bivše Jugoslavije postao
je suvremen slučaj za proučavanje i propusta i postignuća
diplomatske intervencije. Ratovi u Jugoslaviji jasnije
su nego ikada pokazali vrijednost djelotvornog mehanizma
prevencije sukoba, vrijednost iskazanu u sačuvanim ljudskim
životima.
Različite
države s različitim političkim sustavima ostavile su svoje
tragove na području koje se obično naziva "Balkan"1:
Otomansko i Habsburško carstvo, prva i druga Jugoslavija.
To je područje na kojem su se susrele islamska i kršćanska
vjera, istočna i zapadna civilizacija. Utjecaji i interesi
svjetskih sila također su uvijek su igrali važnu ulogu
u oblikovanju političke karte područja. Susan Woodward
primjećuje kako se sukobi uvijek hrane starim problemima
koji proizlaze iz odnosa između nacija i teritorija, a
taj je odnos posljedica kompromisa napravljenih nakon
prijašnjih regionalnih i svjetskih ratova.2
Međutim, kao što je nasuprot uobičajenom shvaćanju primijetio
Richard Perle, raspad Jugoslavije nije bila posljedica
stare stoljetne mržnje među narodima, nego Miloševićev
program namjerne opstrukcije krhke ravnoteže bitne za
opstanak Jugoslavije.
Pakt
o stabilnosti nedavno je ponudio još jedno rješenje za
jugoistočnu Europu. Međutim, Pakt treba promatrati u kontekstu
lekcija naučenih iz raspada bivše Jugoslavije. Na jugoistočnu
se Europu već potrošilo previše vremena da bi se još moglo
čekati njezino priključivanje ostatku Europe u demokraciji
i napretku.
Kratak
povijesni pregled
Vrhovni
saveznički zapovjednik za Europu, general Wesley Clark
nedavno3 je
rekao da područje jugoistočne Europe zemljopisno pripada
europskoj periferiji, ali strateški, europskom središtu.
Ta je regija pet stoljeća bila područje sudara tektonskih
ploča interesa i utjecaja carskih europskih sila. Svaku
je naciju na Balkanu u neko vrijeme u njezinoj povijesti
podržavala neka europska sila, a te su povijesne veze
donekle i danas važne. Prvenstveno su Austro-ugarsko carstvo,
Rusija i Otomansko carstvo, ali i carska Njemačka, Francuska
i Ujedinjeno kraljevstvo smatrale nužnim zaštititi svoje
interese na ovom području. Međutim, povijest je među narodima
na ovom prostoru proizvela i vjerske i kulturne razlike
koje su važan unutarnji izvor brojnih sukoba.
Jugoistočna
je Europa doživjela čak pet ratova u ovom stoljeću. Balkanska
liga stvorena je 1912.-1913. radi borbe za teritorije
pod vlašću raspadajućeg Otomanskog carstva. Tijekom ljeta
1913. Srbija, Grčka i Rumunjska ratovale su s Bugarskom
za nadzor nad Makedonijom. Prvi svjetski rat izbio je
nakon što su u lipnju 1914. srpski ekstremisti ubili nadvojvodu
Ferdinanda.
Versailleskim
je ugovorom stvorena višenacionalna Jugoslavija sastavljena
od Slavena i drugih etničkih i vjerskih skupina. Prvo
joj je ime bilo Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Hrvatske
i slovenske političke stranke željele su ujedinjenje s
Kraljevinom Srbijom čak i prije izbijanja Prvog svjetskog
rata kako bi zaštitili svoj kulturni i nacionalni identitet
od asimilacije s njemačkom i mađarskom kulturom. Međutim,
novo povećano srpsko kraljevstvo nije se formiralo na
federativnim temeljima, kao što su Hrvati i Slovenci otvoreno
tražili, nego kao centralizirana parlamentarna monarhija
u kojoj je srpski narod imao djelotvornu dominaciju nad
policijom, vojskom i birokracijom. Nakon Drugog svjetskog
rata J. B. Tito utemeljio je u Jugoslaviji autoritarni
komunistički režim. Prvo ga je podržavao Staljin, ali
se od 1948. Jugoslavija odredila zemljom nesvrstanom u
vanjskopolitičkoj orijentaciji. U komunističkoj je Jugoslaviji
osjećaj pripadnosti narodu zamijenjen komunističkom ideologijom.
Tito je, međutim, bio napola Hrvat, a napola Slovenac
i stvorio je za razliku od Staljina nacionalne komunističke
partije, a umjesto da potpuno potisne nacionalne osjećaje,
koristio ih je u svoju korist, ali vrlo kontrolirano i
pozorno. Ravnoteža nacionalnih snaga unutar Jugoslavije
bila je moguća zato što je Tito bio diktator sposoban
eliminirati bilo kojeg istaknutog narodnog/komunističkog
vođu. Zapad je njegovao takvu Jugoslaviju. Bivši američki
veleposlanik u Jugoslaviji W. Zimmermann primjećuje: "Jedna
za drugom američke su vlade vjerovale da Jugoslavija može
postati model za nezavisnost kao i za istočnoeuropski
politički sustav koji može biti, iako na žalost komunistički,
politički otvoreniji, a gospodarski decentraliziraniji
od sovjetskih satelita. Zbog svojeg položaja između neprijateljskih
tabora Istoka i Zapada, jugoslavensko je jedinstvo bila
glavna briga Zapada. Dokle god je trajao Hladni rat, Jugoslavija
je bila zaštićena kao neka vrsta razmaženog djeteta američke
i zapadne diplomacije."4
Neki politički analitičari tvrde da je za prijelaz na
tržišno gospodarstvo zapadnjačkog stila Titova Jugoslavija
bila najbolje smještena komunistička zemlja zbog otvorenosti
prema zapadnom poslovnom svijetu i kulturnim utjecajima,
posebno u slovenskom i hrvatskom dijelu zemlje. Nakon
Titove smrti Jugoslavija nije imala unutarnjeg interesa
zadržati ravnotežu nacionalnih sila i nastaviti sa svojim
postojanjem. Naročito je Autonomna pokrajina Kosovo bila
žarište etničkog sukoba između Srba i Albanaca koji čine
90%-tnu većinu. Sukob na Kosovu traje neprekidno od 1912.
kad je Kosovo postalo dio Kraljevine Srbije. Vojna, financijska
i politička moć bila je vezana za Beograd, za jugoslavensku
komunističku partiju i Jugoslavensku narodnu armiju (JNA).
Pomoću tih institucija Srbi su dominirali svim republikama
i narodima bivše Jugoslavije. Vojna je moć bila koncentrirana
u rukama JNA s časničkim kadrom koji su u 70 - 85% činili
Srbi.
Sredinom
1980-tih temelj je za sukob bio postavljen. Hrvatska i
slovenska politička elita otvoreno se suprotstavila represiji
protiv Albanaca na Kosovu iz straha da bi se takav tretman
poslije mogao primijeniti i na njih. Srpski nacionalistički
intelektualci objavili su 1986. čuveni dokument nazvan
"Memorandum", dokument koji je imao dva značajna
učinka: mobilizirao je srpske komunističke političare
na nacionalističkoj osnovi; mobilizirao je druge narode
u Jugoslaviji da se suprotstave srpskoj dominaciji u politici,
vojsci i upravi. Polarizacija među narodima već je uvelike
bila u tijeku kad je 1987. Milošević, tada anonimni pomoćnik
šefa srpske partije, Ivanu Stamboliću, prvi put javno
govorio pred pobunjenim Srbima na Kosovu Polju, jednom
od malobrojnih kosovskih gradova sa srpskom većinom. Srpska
je pravoslavna crkva stajala uz njega, a brzo ga je podržala
i srpska politička elita. Milošević je prije prvih demokratskih
izbora, koji su se upravo trebali održati u jugoslavenskim
republikama, održao govor pred milijunom galvaniziranih
Srba na mjestu na kojem su 1389. pretrpjeli povijesni
poraz od Turaka. U svojem je govoru otvoreno prijetio
ratom svakom narodu koji ugrozi srpsku dominaciju. Zbog
nemogućnosti da postignu jednakost u odnosima unutar bivše
Jugoslavije jugoslavenske su republike Slovenija i Hrvatska
na kraju započela proces mirnog razdruživanja na temelju
ustavnih odredbi koje su u to vrijeme vrijedile. U proljeće
1990., ubrzo nakon objave izbornih rezultata u Hrvatskoj
i Sloveniji, Milošević je održao govor u Rakovici, industrijskom
predgrađu Beograda. Govorio je pred srpskim radnicima
koji su zahtijevali svoje neisplaćene plaće: "Ako
već ne umete da radite, umete da ratujete!"
Rješavanje
krize: UNPROFOR, IFOR, SFOR, KFOR, ...
U
ljeto 1991. JNA je prvo napala Sloveniju, a zatim Hrvatsku.
Smatrajući kako je jedinstvena Jugoslavija u to vrijeme
bilo jedino rješenje prihvatljivo za međunarodnu zajednicu5,
bivši je američki državni tajnik James Baker javno izrekao
da će JNA vojno poraziti Sloveniju i Hrvatsku za manje
od 15 dana. Takva javna izjava visokog američkog službenika
poslužila je jugoslavenskoj vojsci kao zeleno svjetlo
za početak vojnih operacija u Sloveniji. Oružani sukob
u Hrvatskoj, gdje se Hrvati jednostavno nisu htjeli predati,
brzo je eskalirao u pravi žestoki rat - mnoge je hrvatske
gradove, npr. Vukovar i Dubrovnik, JNA žestoko bombardirala
i opsjedala zajedno sa srpskim paravojskama. Međunarodna
je zajednica nametnula cijeloj bivšoj Jugoslaviji embargo
na oružje, što je u ironičnom obratu pogodilo samo žrtve,
a ne mnogo bolje opremljenog agresora. Jedina je međunarodna
pomoć žrtvama agresije bila ograničen oblik humanitarne
pomoći.
Rat
u Hrvatskoj donio je do jeseni 1991. tisuće žrtava i stotine
tisuća prognanika. Lawrence Eagleburger, tadašnji američki
državni tajnik poslije je tvrdio: "Međusobno se nismo
slagali koliko je to bilo važno i koliko opasno, a kad
je postalo opasno, bilo je razlika unutar zapadne zajednice".6
Početkom 1992. Hrvatsku je zajedno s drugim republikama
bivše Jugoslavije međunarodna zajednica priznala kao neovisnu
državu na temelju nalaza Badinterove komisije.7
Istovremeno su srpski pobunjenici zajedno s JNA koristeći
vojnu moć stekli kontrolu nad 27% hrvatskog teritorija
i proglasili ga svojom državom poznatom kao "Krajina",
državom koja nikad nije u bivšoj Jugoslaviji postojala
kao teritorijalni ili politički entitet.
Početkom
1992. JNA je uz dozvolu Europske zajednice premjestila
čitav svoj vojni potencijal iz Slovenije i Hrvatske u
Bosnu i Hercegovinu. Lokalni Srbi novostečeno su teško
topništvo iz Slovenije i Hrvatske upotrijebili oko bosanskih
gradova kao što su Sarajevo i Bihać i srpsko je bombardiranje
civilnih ciljeva ponovno počelo. Predsjednik George Bush,
pobjednik Zaljevskog rata 1990. upozorio je Miloševića
kako će SAD biti spremne upotrijebiti silu ako budu napadnute
snage UN upotrijebljene u Bosni i Hercegovini. Na neki
način, to je bio početak dijaloga između SAD i srpskog
vodstva pod Miloševićem kojeg se uvijek shvaćalo ključnim
igračem koji je sposoban donijeti mir u regiju. W. Zimmermann
svoje je mišljenje izrazio sljedećim riječima: "Milošević
je u svojoj punokrvnoj aroganciji pokazivao tri važne
karakterne crte: svoj cinizam u pogledu jedinstva Jugoslavije
i njezinih institucija, svoju prirodnu dvojnost i napore
koje je uvijek poduzimao kako bi izbjegao izravnu odgovornost
za agresivne čine. Treća je crta postala posebno značajna
za Miloševićevu skrivenu ulogu u hrvatskom i bosanskom
ratu."8
Ujedinjeni
su narodi 1992. organizirali mirotvornu organizaciju pod
imenom UNPROFOR i snage UN bile su upotrijebljene u Hrvatskoj
i Bosni i Hercegovini. To je bila do tada najveća mirovna
operacija UN. Očit nedostatak vodstva, koji je proizlazio
iz političkih razlika i različitih interesa pojedinih
država u Vijeću sigurnosti i Ujedinjenim narodima, zajedno
s nejasnim mandatom UNPROFOR-a doveo je do osobitosti
kao što je npr. dvostruk zapovjedni lanac. Zbog toga su
zapovjednici i službenici UNPROFOR-a iz različitih zemalja
djelovali prema onome za što su vjerovali da su interesi
zemalja iz kojih dolaze, a ne prema nekom zajedničkom
cilju. Općenito, UNPROFOR nije bio sposoban suočiti se
s brojnim svakodnevnim problemima tako da je opća vjerodostojnost
UN bila u znatnoj mjeri narušena. Dovoljno je sjetiti
se incidenta u kojem je vojska bosanskih Srba uzela vojnike
UN za taoce, lancima ih vezala za mostove i ograde vojnih
objekata i poslala u svijet njihove slike kako bi ih ponizila.
Drugi je primjer pad Srebrenice, grada koji su UN označili
"sigurnom zonom", a čuvale ga nizozemske trupe.
Vojska bosanskih Srba opsjedala je grad i ubila više od
sedam tisuća Muslimana u manje od tri dana, a mirovne
su snage UN ponovno bile ponižene. Na kraju, u proljeće
i ljeto 1995. postalo je jasno da jedan od glavnih problema
međunarodne zajednice nije kako riješiti borbe u Bosni
i Hercegovini, nego kako izvući iz pakla bespomoćne postrojbe
UN.
Tijekom
1993. rat je u Bosni dosegao svoj maksimalni intenzitet.
Dobro naoružani Srbi stekli su nadzor nad više od 70%
bosanskog teritorija, a to je značilo i da su na području
pod srpskim nadzorom Hrvati i Muslimani protjerani ili
pobijeni. Ta je situacija stvorila napete odnose između
Hrvata i Muslimana, što je dovelo i do rata između njih,
zbog međusobnog nepovjerenja i straha od gubitka preostalog
teritorija. Taj relativno kratak, ali krvav rat Hrvata
i Muslimana i danas je izvor međusobna nepovjerenja i
političkih sukoba u Bosni i Hercegovini.
U
ožujku 1994. Hrvati i Muslimani u Bosni i Hercegovini
potpisali su pod američkim utjecajem Washingtonske sporazume.
U prosincu iste godine hrvatska je vojska počela ofenzivu
na strateškim prostorima hrvatsko-bosanske granice. To
je bio preokret u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Bilo je mnogo pokušaja mirne reintegracije hrvatskih okupiranih
područja, ali bez uspjeha. Na kraju je u ljeto 1995. Hrvatska
vojska poduzela operacije "Bljesak" i "Oluja".
U nekoliko je dana oslobođeno 25% hrvatskog teritorija.
U jesen 1995., nakon koordiniranih napora Hrvatske vojske
Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH oslobođeno je više
od 50% bosanskog teritorija. Vjerujući da je konačno dosegnuta
ravnoteža snaga i da pregovori mogu započeti, SAD su pozvale
na trenutačan prekid svih operacija i spriječile vojni
poraz bosanskih Srba. Može se nagađati kako je postojao
strah od potpune vojne pobjede hrvatskih i muslimanskih
snaga nad bosanskim Srbima zbog moguće destabilizacije
Miloševićeve vlasti.
Odgovor
vodstva hrvatskih Srba, koji su gubili na bojnom polju,
bila je zapovijed svim Srbima da napuste Hrvatsku. Isti
je obrazac bio ponovljen na Kosovu: iako su dobili sve
garancije za svoju sigurnost, od ulaska snaga KFOR-a u
tu pokrajinu više od 70% Srba napustilo je Kosovo, dok
ostatak dnevno odlazi. Očito je da takav veliki egzodus
srpskog stanovništva nije bila posljedica organiziranog
etničkog progona, nego brižno smišljena politika srpskog
vodstva kako bi se Milošević zadržao na vlasti.
Ipak,
čak je i nepotpuna hrvatsko-muslimanska pobjeda ujesen
1995. stvorila preduvjete potrebne da bi se Srbe dovelo
za pregovarački stol i da se na kraju potpiše Daytonski
sporazum. Richard Perle s American Enterprise Institute
zaključio je da je kriza u bivšoj Jugoslaviji bila posljedica
netočne interpretacije događaja i nedostatka volje međunarodne
zajednice da pravovremeno djeluje. Prema njegovom mišljenju
Daytonski je sporazum odlučila snaga i žestina hrvatske
i bošnjačke vojne akcije.9
Bosna i Hercegovina službeno je postala država sastavljena
od dvaju entiteta. Međunarodne mirovne snage pod vodstvom
NATO ušle su u zemlju i de facto uspostavile međunarodni
protektorat. Snage IFOR-a/SFOR-a bile su uspješne u razdvajanju
zaraćenih snaga, razoružanju vojnih elemenata i, konačno,
u uspostavljanju i održavanju prividnog mira u Bosni i
Hercegovini. Rekonstrukcija civilnog društva i takozvana
izgradnja države u Bosni i Hercegovini nije bila tako
uspješna.
Susan
Woodward s instituta Brookings tvrdi da NATO nije imao
institucionalnih mogućnosti razviti svijest o stvarnim
izvorima problema. Posljedice toga mogu se ilustrirati
situacijom u Bosni i Hercegovini, državi koja je jedva
sposobna funkcionirati kao država, dok su svi njezini
narodi nezadovoljni političkim rješenjima.10
Visoki
predstavnik UN za Bosnu i Hercegovinu zadužen za socijalnu
rekonstrukciju utemeljenu na Daytonskom sporazumu nije
imao uspjeha. Bivši zapovjednik SFOR-a gen. Leighton W.
Smith to je komentirao: "Sa civilne strane, Carl
Bildt, prvi visoki predstavnik, dobio je nemoguću misiju.
On je trebao koordinirati radom stotina privatnih dobrovoljnih
organizacija (PVO) i nevladinih udruga (NGO), a vrlo malen
broj njih želio je raditi ono što im se kaže. Bildt nije
imao ni osoblja niti plana."11
Milošević
je 1999. odlučio poduzeti sljedeći korak u neuspješnom
političkom programu stvaranja Velike Srbije: njegove su
vojne i policijske snage pojačale kampanju represije na
Kosovu. Zračni udari NATO, koji su uslijedili, nisu spriječili
humanitarnu katastrofu u pokrajini. Baš suprotno, ofenziva
na zemlji pojačala se što je uzrokovalo jedan milijun
izbjeglica i desetke tisuća žrtava. Nakon 78 dana zračna
je kampanja nad Kosovom, Srbijom, Crnom Gorom i Vojvodinom
prestala, a međunarodne su snage ušle na Kosovo.
Posljedice
krize
Danas
područje jugoistočne Europe ulazi u 21. stoljeće suočeno
s bar istim brojem problema kao i 1991. Stanje u regiji
može se smatrati čak i složenijim danas, nego prije deset
godina. Ipak, konačno se shvatilo da su problemi duboki
i strukturni i da se mogu riješiti samo cjelovitim pristupom
kojim bi se sustavno riješio velik broj problema. Tragičan
lanac događaja u bivšoj Jugoslaviji počeo je ratom u Sloveniji
1990. i trajao je gotovo deset godina. Sukob u jugoistočnoj
Europi imao je važne implikacije ne samo za Europu, nego
i za druge dijelove svijeta. Rezultati na terenu bile
su stotine tisuća ubijenih i više od milijuna izbjeglica,
uglavnom u Hrvatskoj, Njemačkoj, Italiji, Makedoniji i
nekolicini drugih zemalja. U humanitarnom smislu europski
centri moći 1990. nisu predvidjeli izbjeglice koje bježe
u susjedne i udaljene zemlje tražeći pomoć.
Oružani
sukobi u jugoistočnoj Europi između 1991. i 1999. uzrokovali
su preseljenje čitavih naroda, goleme ljudske žrtve i
traume. Infrastruktura je poharana, gospodarstva uništena,
investicije zaustavljene, a mnogi su dobro obrazovani
ljudi, sposobni doprinijeti oporavku regionalnih gospodarstava,
napustili to područje zauvijek. Promijenio se emocionalni
profil pojedinaca i čitavih naroda, a time su se promijenili
i njihovi politički stavovi. U zadnjih su se deset godina
produbile postojeće razlike među narodima jugoistočne
Europe.
Nesposobnost
međunarodne zajednice da predvidi događaje i reagira na
vrijeme zacijelo je doprinijela ovog golemoj tragediji.
Čini se da je međunarodna zajednica - prvenstveno Europska
unija - na početku sukoba 1991. bila zaokupljena nečim
drugim. U to je vrijeme glavna briga bila srednja i istočna
Europa i Rusija. Događaji u jugoistočnoj Europi previđeni
su i zanemareni. Na nesreću, ozbiljno su podcijenjene
implikacije sukoba u jugoistočnoj Europi na odnose između
Europskih država, između Europske unije i SAD, između
NATO i Rusije kao i opadanje značaja Ujedinjenih naroda.
Lawrence
Eagleburger priznao je kako međunarodna zajednica nije
bila spremna reagirati na početku krize djelomično zato
što se jugoistočna Europa nije doživljavala područjem
značajnih interesa. Da je međunarodna zajednica reagirala
na vrijeme, spriječio bi se krvav raspad Jugoslavije,
ali ne i sam raspad Jugoslavije.12
Međunarodna
zajednica nije samo propustila predvidjeti te tragične
događaje. U rijetkim prilikama, kad su se predviđanja
pokazala točnim, ona nije reagirala u ranim fazama sukoba
u bivšoj Jugoslaviji. Neki su analitičari predvidjeli
kosovsku krizu čak još 1994.: "Ako izbije nasilje,
mnogi će Kosovari poginuti, a izbjeći će oko 400,000 ljudi.
Golemi izbjeglički valovi imat će drastične posljedice
za susjede Srbije. Iako bi mnogi Kosovari mogli pobjeći
u Albaniju, većina će vjerojatno krenuti prema Makedoniji,
zemlji u kojoj predsjednik Kiro Gligorov čak i ne može
javno raspraviti planove za prihvat izbjeglica jer bi
to destabiliziralo njegovu vladu. Budući da je planiranje
potpuno neprimjereno, a Makedonija nema resursa, mnogi
se izbjeglice neće zadržati u Makedoniji, nego će se njihov
put na siguran Zapad nastaviti prema Grčkoj. Neki će se
naoružati i vratiti kako bi se borili sa Srbima na Kosovu."13
Međunarodna zajednica još jednom nije pravovremeno djelovala
pa 1999. nije bila u stanju spriječiti kosovsku krizu
i njezine katastrofalne posljedice usprkos prošlim iskustvima
od 1991. do 1998. u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedan
od ranih odgovora međunarodne zajednice na krizu u jugoistočnoj
Europi bilo je slanje izaslanika s teškom zadaćom komuniciranja
s lokalnim vođama. Međunarodna zajednica često je rotirala
svoje izaslanike, a to je uzrokovalo mnogim zbrkanim pokušajima
pronalaženja rješenja koja su se ili temeljila na krivim
pretpostavkama i pojmovima ili su bila neprimjenjiva.
Osobito je važno da se donošenje odluka temelji na cjelovitom
razumijevanju područja i njegovih različitosti. Odluke
ne smiju donositi ad hoc razni izaslanici koji u svojim
diplomatskim rotacijama dolaze na ovo područje.
Dvije
se važne lekcije mogu naučiti iz povijesti ovog područja
kako bi se one mogle primijeniti na prihvaćena rješenja.
Prvo, kratkoročne akcije međunarodne zajednice moraju
biti konzistentne s dugoročnim rješenjima, ili ta kratkoročna
rješenja, kao dio rješavanja krize, moraju biti dovoljno
fleksibilna i otvorena za kasnije prilagodbe. Drugo, preventivne
akcije moraju biti odlučne i bez odgode. Pravovremene
reakcije štede resurse baš kao što dugotrajni zastoji
povećavaju troškove regionalne stabilizacije. Akcije međunarodne
zajednice pokazale su se kao reakcije na događaje, a ne
njihovo iniciranje. Očito, međunarodnoj je zajednici nedostajalo
inicijative, a to je utjecalo na njezinu moć oblikovanja
regionalne politike. Brzo razmještanje 600 vojnika u Makedoniju
pokazalo se najdjelotvornijom preventivnom akcijom međunarodne
zajednice u zadnjih deset godina, naročito kad se to usporedi
s odgodama slanja 60,000 vojnika u Bosnu, što je dalo
malo stvarnog napretka. To pokazuje vrijednost odvraćanja
i krajnji odnos troškova i učinka pravovremenog donošenja
odluka.
"Prevencija,
međutim, nije samo pitanje mehanizama, to je i pitanje
resursa i kapaciteta. Kako možemo stvoriti političku volju
i resurse kako bismo spriječili nove sukobe? Kako dolazimo
do koncenzusa o jačanju preventivne diplomacije u Gornjem
Karabahu ili srednjoj Aziji kad su nam za Bosnu i Kosovo
potrebni tako golemi resursi?"14
Potreba
za cjelovitom strategijom
Međunarodna
zajednica mora u jugoistočnoj Europi postići dva glavna
cilja: održati mir u regiji putem uspostavljanja mehanizama
za sprečavanje sukoba i osmisliti dugoročno i samoodrživo
političko rješenje za regionalnu stabilizaciju. Nestabilnosti
ovog područja ozbiljno utječu na odnose unutar međunarodne
zajednice koja si ne može dopustiti investiranje u regionalnu
stabilizaciju koja ne daje stvarni napredak. Riječima
D. Daianua, stručnjaka za ovo područje: "Međutim,
čini mi se da je rješavanje krize u ovom području drugačije
od onoga što se mora projicirati na dugi rok. To mora
biti zadaća povezana s prirodom sukoba između lokalnih
igrača. Možda će biti potrebne godine, ako ne i desetljeća
da zacijele rane. Nazočnost stranaca bit će potrebna još
dugo vremena."15
On nastavlja: "Za rješavanje jugoistočne Europe,
prema mojem mišljenju, potrebne su dvije međusobno povezane
perspektive. Prva je rješavanje krize, što znači zaustavljanje
(ili preokretanje, gdje je to moguće) loših tendencija.
Druga perspektiva predstavlja rekonstrukciju koja je dvostruk
strateški poduhvat: fizička rekonstrukcija (infrastrukture
uništene u ratu) i razvoj (modernizacija) uključujući
institucionalnu i političku promjenu."16
Jugoistočna
je Europa povijesno bila pod raznim utjecajima koji se
još uvijek vide u regionalnim gospodarskim, kulturnim,
vjerskim i demografskim strukturama. Kao što je ispravno
primijetio Istvan Gyarmati, viši savjetnik Ministarstva
vanjskih poslova Republike Mađarske, razlozi za zapadnjačko
nerazumijevanje prirode sukoba djelomično leže u činjenici
da su ti sukobi izvan iskustva razvijenih demokracija.
Na žalost, vrijednosti zapadnih demokracija ne dijele
dvije trećine svjetskog stanovništva.17
Da
bi našla stvarno rješenje krize, međunarodna zajednica
prvo mora bolje razumjeti korijene i značajke problema
i naučiti lekcije iz prošlosti. Iako su svi sukobi u bivšoj
Jugoslaviji između 1991. i 1999. naizgled imali iste korijene
i stoga bili prilično predvidivi, reakcije međunarodne
zajednice bile su zakašnjele i neprilične, a nedostajale
su i jasne vizije i realistični ciljevi. Kako se sukob
širio, a patnje pojačavale, emocionalni su faktori igrali
sve veću ulogu i stanje se pogoršalo. Razmimoilaženja
u međunarodnoj zajednici i njezine proturječne reakcije
štetile su njezinoj općoj uvjerljivosti.
J.
Simon to je iskazao ovako: "Europska unija (EU) i
Zapadnoeuropska unija (WEU) ostale su 'slijepe' za mnoge
zemlje regije i njihove probleme. Na nesreću, neke od
aktivnosti ovih organizacija imale su negativan učinak
na regionalnu stabilnost."18
On nastavlja: "Korijeni balkanske nesigurnosti i
nestabilnosti mogu se pripisati najmanje četirima međusobno
vezanim problemima: (1) psihološkim faktorima; (2) izazovima
stvaranja države; (3) gospodarskom razvoju; (4) pitanjima
sigurnosti/obrane. Napori da se uklone izvori balkanske
nesigurnosti i sukoba moraju napasti sve te probleme istovremeno.
Budući da je NATO jedini djelotvoran u rješavanju dvaju
od četiriju problema - psihološkog i sigurnosno/obrambenog
- potrebna je cjelovitija i koordiniranija strategija."19
Sve
do nedavno međunarodna je zajednica bila usredotočena
na napore da se okonča oružani sukob na ovom području.
Danas, kad su ti napori donijeli rezultata i u Bosni i
Hercegovini i na Kosovu, vrijeme je da se započne proces
koji će dovesti do samoodržavajuće dugoročne stabilnosti
u regiji i uspostavljanja regionalnih sustava odvraćanja
kako bi se obeshrabrili budući sukobi.
Aktivno
sudjelovanje lokalnih igrača na ovom području bitno je
za postizanje dugoročnih i održivih rezultata budući da
oni imaju cjelovitije razumijevanje događaja i svjesni
su realnih ograničenja. Zbog toga oni mogu aktivno doprinijeti
pronalaženju dugoročnih rješenja. Očito je da se mora
unaprijediti analitička podrška i obrazovanje onih koji
donose odluke koje se tiču preventivnih akcija i dugoročnih
strategija. To je važno ograničenje koje se često zaboravlja
pod pritiskom brzog postizanja rezultata. Nije realno
očekivati da se duboke emocionalne, psihološke, društvene
i gospodarske rane mogu brzo zaboraviti, a njihovi učinci
zanemariti u samo šest mjeseci (to je bilo predviđeno
trajanje prvog mandata mirovnih snaga u Bosni i Hercegovini
- IFOR-a), ili čak u nekoliko godina. Kao što je rekao
Knut Vollebaek: "Mir i stabilnost ne mogu se nametnuti
izvana. Međunarodna zajednica mora okupiti ljude kako
bi zajedno riješili zajedničke probleme. Ja nemam iluzija
o složenosti te zadaće. Bit će potrebna desetljeća da
se to ostvari."20
Način na koji se bivša Jugoslavija raspala naučio nas
je vrijednoj lekciji: svaka od država na ovom području
treba vremena za svoju vlastitu "tranziciju"
i ostvarenje svojeg punog identiteta. Samo nakon što ostvare
takav "stabilan identitet", koji je inherentan
demokraciji, suverene države bivše Jugoslavije bit će
spremne na izvrsne susjedske odnose. Mora se osigurati
stalno približavanje dugoročnom rješenju.
Pakt
o stabilnosti za jugoistočnu Europu
Pakt
o stabilnosti za jugoistočnu Europu inicijativa je koja
integrira političke, gospodarske i sigurnosne napore kako
bi se stabilizirala regija. Pakt o stabilnosti za jugoistočnu
Europu rezultat je inicijative njemačkog predsjedanja
Europskom unijom i koncenzusom su ga 10. lipnja 1999.
u Cologni prihvatile sve članice Europske unija, a podržale
su ga SAD i Rusija. Deklaracija šefova zemalja i vlada
zemalja, koje sudjeluju i podržavaju Pakt o stabilnosti
i čelnika međunarodnih organizacija i agencija, koje u
njemu sudjeluju ili ga podržavaju, usvojena je u Sarajevu
30. lipnja 1999.
Pakt
o stabilnosti odgovor je na potrebu za cjelovitom dugoročnom
regionalnom akcijom u jugoistočnoj Europi.21
Pakt je ustanovljen kao forum u kojem će sudionici moći
raspravljati o mjerama za jačanje demokracije, o poštivanju
ljudskih prava, gospodarskom rastu, izgradnji povjerenja
i kontroli naoružanja pa će se tako postići veća sigurnost
i stabilnost u regiji.22
Međutim, ovaj bi forum trebao imati i financijske mogućnosti
pomoći svojim članicama u projektima rekonstrukcije i
modernizacije.
Pakt
o stabilnosti za jugoistočnu Europu ozbiljan je pokušaj
međunarodne zajednice da nađe strategiju prevencije budućih
sukoba i nastoji uspostaviti samoodržavajući demokratski
i gospodarski sustav u jugoistočnoj Europi. Da postigne
te ciljeve, inicijatori pakta nastojali su biti realistični
pa su utemeljili pakt na principima jednakosti jer se
nadaju da će na taj način biti prihvatljiv zainteresiranim
stranama. U Deklaraciji Pakta o stabilnosti za jugoistočnu
Europu usvojenoj na sastanku na vrhu u Sarajevu23
piše da su "zemlje ovog područja vlasnici stabilizacijskog
procesa i njihov puni napor i predanost tom poduhvatu
bitni su za njegov uspjeh." Budući da su sposobne
okončati oružane sukobe, zemlje članice NATO moraju igrati
glavnu ulogu u stabilizacijskim procesima. Međutim, samo
aktivno uključivanje i komunikacija sa zemljama u regiji
može donijeti prirodna rješenja prihvatljiva za entitete
u regiji, a to će dovesti do uspješne regionalne stabilizacije.
Vrlo
je važno jasno postaviti konačne ciljeve Pakta i to da
oni omogućuju postizanje strateških političkih i sigurnosnih
interesa zemalja u regiji. Aktivnosti međunarodne zajednice
moraju se postojano usredotočiti na postizanje tog krajnjeg
stanja, a ono za države u regiji znači opću modernizaciju
i prihvaćanje zapadnjačkih standarda u gospodarskom i
vojnom smislu, kao i uključivanje u euroatlantske institucije,
EU i NATO.
Gospodarska
dimenzija Pakta o stabilnosti ne može se prenaglasiti.
"Etnički su sukobi često ukorijenjeni u regionalnim
gospodarskim i društvenim razlikama unutar državnih granica
i preko njih. Regionalni gospodarski rast i smanjivanje
siromaštva omogućuje stoga najbolji temelj stabilnosti.
Tome su dobra ilustracija sukobi u bivšoj Jugoslaviji
i oko nje. Oni pokazuju kako se za svako dugoročno rješenje
jednako tako moramo baviti gospodarskom reformom i razvojem,
baš kao i demokratizacijom, izgradnjom institucija, poštivanjem
ljudskih i manjinskih prava ili vojnom sigurnošću."24
Regionalne gospodarske razlike mogu biti jedan od izvora
političkih sukoba zemalja regije. D. Daianu bilježi: "...
ovo je područje daleko najnerazvijenije na Kontinentu.
Postoje velike razlike i unutar regije što uzrokuje jake
težnje naprednijih zemalja (kao što su Slovenija i Hrvatska)
da presijeku svoje veze s ostatkom regije..."25
Ako
međunarodna zajednica ne želi ponoviti skupe propuste
napravljene u Bosni i Hercegovini, a ona se može smatrati
modelom za čitavo područje, ona mora shvatiti regionalne
razlike i oprezno prilaziti emocionalno nabijenim pitanjima.
Svi sudionici Pakta moraju imati na umu povijest i složene
odnose među narodima ovog područja. Konstruktivan pristup
stabilizaciji u jugoistočnoj Europi za većinu se regionalnih
igrača može postići ubrzavanjem gospodarskog razvoja i
integracijom u međunarodne gospodarske i vojne organizacije.
Na taj način vrijednosti Zapada regionalni će igrači najprirodnije
prihvatiti što će dovesti do promjena u njihovom ponašanju.
Zaključci
Mnogo
je važnih obzira u pogledu karakteristika održivog, samoodržavajućeg
dugoročnog rješenja za sukobe na europskom jugoistoku.
Netočne pretpostavke i pojednostavljenje problema može
dovesti do nestabilnih ili neostvarivih rješenja. U takvim
slučajevima rješenja će biti teško ostvariva, skupa u
provedbi i neprekidno nestabilna. Realna ograničenja -
financijska, kulturna, psihološka i politička - moraju
se uzeti u obzir. U suprotnom će predložena rješenja,
koja u teoriji dobro izgledaju, u praksi vjerojatno propasti,
budući da će biti puna unutarnjih proturječnosti pa će
postati neodrživa.
Potreban
je integriran analitički pristup ispunjenju ciljeva Pakta
o stabilnosti, a to uključuje najbolje metode rješavanja
krize. Potičući aktivno sudjelovanje kooperativnih regionalnih
igrača i regionalnih stručnih ekipa u prihvaćanju strateških
rješenja postići će se sinergetski učinak. Da bi Pakt
o stabilnosti uspio, bitno je u punoj mjeri u taj proces
uključiti stručnjake iz regije. Zemlje regije ne smiju
se izostaviti i promatrati samo kao objekti u stabilizacijskom
procesu.
Da
bi se regionalnim sukobima pristupalo sustavno, potrebno
je uzeti u obzir i druge, a ne samo vojne faktore; moraju
se uključiti i gospodarski, kulturni, humanitarni, sociološki,
vjerski, zakonodavni, povijesni i drugi relevantni faktori.
U tom kontekstu važna je komponenta takvog pristupa socio-psihološka
i emocionalna dimenzija problema i prepoznavanje karakteristika
čimbenika na lokalnoj, regionalnoj i makro-razini.
S
obzirom na buduće promjene u regionalnom vojno-političkom
okružju, postoji jasna potreba unaprijediti uvježbanost
i izobrazbu i vojnih i civilnih donosioca odluka i analitičara
u međunarodnim organizacijama, posebno onih u regiji.
Vojske
moraju shvatiti da će biti sve teže i složenije koristiti
vojnu moć u vojno-političkim krizama, posebno s obzirom
na nove izvore prijetnji i nestabilnosti. Pojednostavljeni
analitički modeli korišteni u Hladnom ratu više nisu dovoljni
i budućnost će ih još više dovesti u kušnju. Rob de Wijk
iz Clingendael instituta za međunarodne odnose procjenjuje
da će budući sukobi izbijati uglavnom unutar zemlje, a
ne između zemalja. Vodit će se na visokoj tehnološkoj
razini, s vrlo motiviranim borcima, često u urbanim područjima
i uz uporabu oružja za masovno uništavanje. Takvi će asimetrični
sukobi biti najbolji izbor slabije strane u sukobu.26
Novo rješavanje sigurnosnih pitanja orijentirano prema
sprječavanju krize, a ne njezinom rješavanju, zahtijeva
drugačiju izobrazbu i analitičara i donosioca odluka,
ali kritična je i naobrazba međunarodnih i regionalnih
političkih vođa.
Snažne
i pouzdane analitičke metode zahtijevaju jednako tako
pouzdane podatke, a oni su rijetki u uredima javnih i
nevladinih institucija. Stoga je važno vješto koordinirati
prikupljanje podataka, analitičke aktivnosti i donošenje
odluke. Donosiocima odluka potrebna je bolja analitička
podrška kako bi im se pomoglo da donesu neproduktivne
odluke. Valjana analiza zahtijeva i dostupnost najtočnijim,
pravovremenim i fokusiranim podatcima. Oni koji prikupljaju
podatke, moraju shvatiti probleme, s kojima se suočavaju
donosioci odluka, i omogućiti prikupljanje najprikladnijih
podataka. Ove napore u jugoistočnoj Europi može podržati
inicijativa za razvoj koordiniranog multilateralnog regionalnog
sustava prikupljanja i razmjene podataka koji se tiču
tako zvanih "mekih" sigurnosnih pitanja, npr.
imigracije, organiziranog kriminala, trgovine drogom,
ali i ograničenog broja "tvrdih" sigurnosnih
pitanja, npr. proliferacije oružja za masovno uništavanje,
regionalne kontrole naoružanja itd.
D.
Daianu bilježi: "... ovo područje izaziva većinu
glavobolja europskim političarima i time pothranjuje razgovor
o novim crtama podjele na Kontinentu. Istina je kako se
slična logika (jezik) može primijeniti na osovinu Istok-Zapad
ili u raspravi o Ukrajini i Rusiji. Ipak, rekao bih da
je osjećaj žurnosti mnogo veći kad se radi o Balkanu.
U gubitcima ljudskih života ono što se dogodilo na tom
području u zadnjih deset godina opravdava tu tvrdnju."27
U
budućnosti jedna će od najvažnijih zadaća međunarodne
zajednice biti razvoj i održavanje cjelovite strategije
za dugoročnu stabilizaciju regije. Problemi u jugoistočnoj
Europi složeni su, kronični i skloni ponovnom javljanju
pa je stoga potrebna temeljita analiza i odgovarajuće
razumijevanje prije nego što se mogu ponuditi rješenja.
Međunarodna zajednica, uključujući regionalne igrače i
oslanjajući se na njih, mora brzo i odlučno poduzeti preventivne
mjere, kad je to potrebno, želi li izbjeći ubuduće izbjeći
slične katastrofe. To je lekcija koja se može naučiti
iz razdoblja od 1991. do 1999. u jugoistočnoj Europi.
Riječima
K. Vollebaeka: "Potrebno je da mi doprinesemo onome
što je glavni tajnik UN Kofi Annan nazvao "kulturom
prevencije"".28
Niti jedna sigurnosna institucija sama (OSCE, EU/WEU,
NATO) ili zemlja (npr. SAD) nije u stanju riješiti sve
izvore balkanske nesigurnosti. Budući da su psihološki
faktori, izazovi izgradnje države, problemi gospodarskog
razvoja i pitanja sigurnosti i obrane svi međusobno povezani
aspekti balkanske nesigurnosti, potrebno je stvoriti i
primijeniti cjelovit "program za akciju".29
Politička
se stabilizacija mora temeljiti na gospodarskim izgledima
u ovom području. Sve zemlje (uključujući Srbiju, kad se
ona transformira u demokratsko društvo) moraju imati jednak
položaj u potrazi za rješenjima. Kao dio Europe zemlje
Jugoistoka imaju sva prava težiti boljoj budućnosti.
BILJEŠKE