Ivica Kostović, Neven Henigsberg i Miloš Judaš
Centar za upravljanje krizom, Škola zdravlja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Republika Hrvatska

SAŽETAK

Hrvatska je igrala ključnu ulogu u upravljanju i okončanju humanitarne krize uzrokovane agresijom jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih snaga u Bosni i Hercegovini. Između 1992. i 1995. Hrvatska je prihvatila tri vala izbjeglica i brinula se za više od 500.000 izbjeglica iz BiH; time je stvorila osnovne preduvjete za preživljavanje BiH kao države. Hrvatska je iz državnog proračuna za brigu o izbjeglicama izdvojila više od 1.000.000.000 američkih dolara. Čak je i danas oko 130.000 bosanskih izbjeglica smješteno u Hrvatskoj, a većina se njih još uvijek ne može vratiti svojim domovima. Europska zajednica i UN nisu mogli ni zaštititi živote civila niti spriječiti teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava. S druge strane, hrvatska vojna operacija "Oluja", 1995. spasila je živote tisuća civila na bihaćkom području. Temeljita analiza hrvatskog doprinosa Daytonskom sporazumu i rješavanje humanitarne krize u BiH jasno otkrivaju da je međunarodna zajednica pozitivnu ulogu Hrvatske ozbiljno potcijenila i umanjila.

Humanitarna kriza

Humanitarna se kriza rano razvila, a njezina je istaknuta crta bila agresija posrbljene JNA i srpskih paravojnih snaga na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu. Tri su faktora bila bitna u stvaranju krize: sustavna primjena posebno smišljenih metoda etničkog čišćenja; sukob niskog intenziteta i potpun prezir Genevske konvencije i drugih međunarodnih humanitarnih zakona.

Osobine etničkog čišćenja, koje je dovelo do humanitarne krize, bile su sljedeće: stvaranje velikih grupa prognanika i izbjeglica, jak i zastrašujući utjecaj na neborbeno stanovništvo, utjecaj prouzrokovan bombardiranjem civilnih ciljeva i sličnim zloupotrebama vojne moći (uključujući polaganje mina i mina iznenađenja); nezakonita i arbitrarna smaknuća nevinih ljudi ili bespomoćnih zatvorenika; grupna smaknuća i masakri nenaoružanih civila; sustavna, proširena i etnički motivirana silovanja; namjerna blokada humanitarnih koridora za ugroženo civilno stanovništvo; stvaranje velikog broja privremenih zatvora i koncentracijskih logora; sustavno mučenje zatvorenih civila i ratnih zarobljenika i namjerno razaranje i pljačka civilnog vlasništva (7, 8, 13).

Agresori su očito kršili ljudska prava. Namjerno su kršili Genevske konvencije i druge humanitarne zakone. Sve je to rezultiralo neposrednim zlodjelima i dubokim i ozbiljnim psihotraumatskim iskustvima za mnoge žrtve. Utjecaj tako stvorene humanitarne krize posebno je bio razoran za žene i djecu.

Na početku je humanitarna kriza bila koncentrirana na područjima, koja su bila označena za etničko čišćenje u okviru stvaranja "Velike Srbije" (npr. područje "Krajine" u Hrvatskoj i "Republike srpske" u Bosni i Hercegovini), ali su se njezine posljedice ubrzo prelile na cijelo područje. Istina je da se teška kršenja Genevske konvenicje (zajedno sa sukobom niskog intenziteta) često susreću u gotovo svim svjetskim sukobima u zadnja tri desetljeća, ali se etničko čišćenje općenito shvaća kao naročito istaknuta crta rata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini; također, humanitarna i izbjeglička kriza, koja je stvorena, bila je najveća u Europi od II. svjetskog rata. Zbog toga je ta kriza bila glavni predmet gotovo svih rezolucija UN koje su donesene između 1991. i 1995., dok je njezino rješavanje bila glavna briga i snaga UN i NATO u Bosni i Hercegovini.

Hrvatska je uloga u upravljanju i rješavanju humanitarne krize bila bitna; hrvatske vlasti i institucije već su 1992. bile potpuno i djelotvorno uključene u rješavanje krize, a to je značajno prije nego što je međunarodna zajednica uspjela razviti i uvesti primjenjiva rješenja i mehanizme (npr. "sigurne zone", humanitarne koridore, prošireno promatranje i stalnu nazočnost snaga UN i nevladinih organizacija).

Prva faza humanitarne krize: prvi izbjeglički val i druge posljedice etničkog čišćenja

U travnju 1992. stigli su u Hrvatsku prvi valovi izbjeglica iz bosanskih mjesta Ravno, Kupres, Foča, Višegrad, Zvornik, Ključ, Bijeljina, Brčko, Bosanski Brod, Derventa, Prijedor, Jajce i Kotor Varoš (slika 1). U to je vrijeme Hrvatska već imala 330.000 vlastitih prognanika smještenih u državnim objektima ili privatno. Hrvatske vlasti i država već su bili do kraja napregnuti kako bi osigurali hranu i smještaj, zdravstvenu i socijalnu njegu za te prognanike, a isto tako, da bi spriječili kolaps državnog gospodarstva i potpun nered u društvenom sustavu.

U ožujku 1992. broj je izbjeglica smještenih u Hrvatskoj bio 16.579; u travnju 1992. dosegao je 193.415; u kolovozu 1992. popeo se na 363.270, a u prosincu 1992. dosegao je vrhunac na 402.768. Ukupan broj prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj krajem 1992. bio je viši od 10% ukupnog hrvatskog stanovništva; 1. prosinca 1992. bilo je 663.493 izbjeglica i prognanika, a ukupno hrvatsko stanovništvo broji četiri i pol milijuna ljudi. To je bilo golemo ekonomsko i društveno opterećenje, ono se smatra kritičnim za stabilnost bilo koje zemlje čak i u miru, a Hrvatska je u to vrijeme bila izložena srpskoj agresiji i 1/3 njezina teritorija okupirale su srpske paravojne snage i jugoslavenska vojska.

Hrvatska je vlada odgovorila osnivanjem Uredima za izbjeglice po cijeloj zemlji, osim toga maksimalno se uključilo Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo socijalne skrbi, HV, MUP, Hrvatski crveni križ i Caritas. Ove institucije potpomognute brojnim velikodušnim i požrtvovnim građanima u svim hrvatskim gradovima i selima uspješno su se nosile s krizom i odigrale su ključnu ulogu u zbrinjavanju tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Na primjer, gradić Gunja u istočnoj Slavoniji prihvatio je toliko izbjeglica iz Bijeljine, Semberije i Bosanske posavine da je ukupan broj smještenih izbjeglica premašio broj stanovnika. Herojske napore Gunje posebno je priznala i nagradila Europska unija.

Izbjeglice iz Bosne i Hercegovine smješteni su u posebnim objektima i privatno, u hrvatskim obiteljima. Osigurana im je i primarna zdravstvena zaštita, usluga koja je veoma opteretila hrvatski zdravstveni sustav. Dodatna je medicinska i psihosocijalna skrb osigurana za žrtve etničkog silovanja; Caritas je osigurao pomoć za djecu za koju se njihove silovane majke nisu mogle brinuti. Dalje, u hrvatskim bolnicama medicinsko je osoblje liječilo ranjene bosanskohercegovačke civile i vojnike i pružalo je medicinsku pomoć bolesnoj djeci i odraslima ne štedeći vrijeme, sredstva i novac. Na primjer, samo za medicinski tretman bosanskih izbjeglica u 1992/93. hrvatska je vlada iz državnog proračuna potrošila 54.320.121 američkih dolara.

Jednostavni kvantitativni podatci mogu poslužiti za ilustraciju dramatičnog opsega i veličine te humanitarne krize: u nekoliko je tjedana 67.763 izbjeglica došlo iz Bosanske posavine, još 30.710 iz drugih dijelova sjeverne Bosne i Hercegovine. Bilo je prilika u kojima je desetak tisuća izbjeglica u jedan jedini dan ušlo u neki hrvatski grad razoren ratom, npr. u Slavonski Brod. Neki su u tranzitu prema drugim zemljama proveli oko tri dana u Hrvatskoj. Ipak, važno je naglasiti da druge europske zemlje (uz važan izuzetak Njemačke) nisu željele prihvatiti te izbjeglice, iako nisu učinile gotovo ništa da spriječe izgon tih ljudi iz svojih domova. Dok je Hrvatska primala čak i do 10.000 izbjeglica u jednom jedinom danu, mnoge europske zemlje nisu prihvatile više od 1000 izbjeglica tijekom čitavog kriznog razdoblja.

Glavne su osobine prve faze humanitarne krize sljedeće: 1992. jugoslavenska je vojska zajedno sa srpskim paravojnim snagama u Bosni i Hercegovini primijenila iste metode etničkog čišćenja kao i 1991. u Hrvatskoj. Ipak, nakon svojeg negativnog iskustva s Vukovarom u Hrvatskoj srpske snage nisu uništavale opkoljene enklave u istočnoj Bosni; samo su ih okružile i nastavile s okupacijom preostalog teritorija.

Međunarodna je zajednica sa svojim institucijama bila nesposobna spriječiti izbijanje humanitarne krize, a njezin je odgovor na nju bio jadno neprikladan.

Republika Hrvatska jasno je pokazala da je usprkos srpskoj agresiji i ratnim razaranjima ostala dobro organizirana država s djelotvornom administracijom i infrastrukturom; zbog toga je uspjela sama, bez međunarodne pomoći nositi se s prvim valom bosanskih izbjeglica. Dok su ti napori bitno pridonijeli preživljavanju Bosne i Hercegovine, golemo izbjegličko breme imalo je dugoročnih posljedica na hrvatsko gospodarstvo i socijalnu stabilnost.

Drugi val izbjeglica iz Bosne i Hercegovine

Drugi je izbjeglički val počeo stizati u Hrvatsku tijekom 1993; taj je priljev uzrokovao nastavak agresije srpskih snaga, ali i izbijanje sukoba između Hrvata i Bošnjaka-muslimana u Bosni i Hercegovini. Taj je sukob bio izravna posljedica srpskog uspjeha u etničkom čišćenju velikih dijelova BiH (1, 2). Naime, Srbi su istjerali tisuće Bošnjaka-muslimana koji su došli u krajeve stoljećima nastanjene pretežno Hrvatima i namjeravali se tamo nastaniti. Uz to, s civilima je u "hrvatske" enklave došao i sve veći broj bošnjačko-muslimanskih vojnika koji se nisu uspjeli oduprijeti srpskim snagama pa su se povukli zajedno s civilima. U biti, tisuće su Bošnjaka-muslimana i Hrvata bile stisnute na maleno područje koje su do tada Hrvati uspješno obranili od Srba.

Svima je očajno trebala hrana i smještaj, a civili i vojnici obiju etničkih grupa bili su pomiješani u kaotičnu gomilu. Vjerojatno je bilo neizbježno da izbiju čarke i sukobi. Dok su zločini, koje su počinili Bošnjaci-muslimani, prisilili dio Hrvata da pobjegnu iz srednje Bosne i područja sjeverno od Sarajeva, dio Bošnjaka-muslimana protjerale su hrvatske snage iz Mostara i drugih mjesta (1, 2). Posljedica toga bili su novi valovi izbjeglica miješanog etničkog sastava, valovi koji su se ponovno počeli prelijevati preko hrvatskih granica.

Na primjer, kao rezultat tih sukoba više je od 12.000 izbjeglica iz srednje Bosne (Visokog i Kaknja) u Hrvatsku stiglo u jednom jedinom danu. U to vrijeme Hrvatska više nije mogla zbrinjavati nove izbjeglice. Jedino preostalo rješenje bio je njihov smještaj u hotele. To je bilo rješenje bez presedana. U stvari, hoteli su se koristili za smještaj prognanika i izbjeglica 1991. i 1992, ali samo ograničeno. Međutim, u 1993. izbjeglice su "okupirale" čak i hotele u popularnim turističkim mjestima. Gospodarska je šteta bila golema. Mnogi su hoteli nakon dugotrajne izbjegličke upotrebe bili tako oštećeni, čak i poharani, da se ni danas, kad bi turizam trebao biti jedan od glavnih hrvatskih prihoda, zbog nedostatka novca za obnovu i modernizaciju oni ne mogu potpuno iskoristiti.

Hrvatski Ured za izbjeglice i druge vladine agencije u potpunosti su koordinirale svoj rad s radom raznih nevladinih organizacija, UNHCR-om, Međunarodnim crvenim križem i drugim međunarodnim humanitarnim organizacijama (3, 4, 5, 6). Zbog toga su osigurani osnovni životni uvjeti i ljudsko dostojanstvo i za one bosanskohercegovačke izbjeglice koji su čekali prijevoz u druge zemlje. Ti su napori omogućili da se hrvatski izbjeglice iz Bosanske posavine, koje su istjerali Srbi, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz srednje Bosne, koje su istjerali Bošnjaci-muslimani, postupno integriraju u hrvatsko društvo. Male su šanse da se ti izbjeglice vrate svojim domovima; oni traže da ostanu u Hrvatskoj, što je moguće bliže svojim domovima nadajući se da će se jednog dana vratiti. Mnogi su od njih zatražili hrvatsko državljanstvo.

Mora se, na žalost, priznati da su tijekom druge faze humanitarne krize žrtve srpske agresije (Hrvati i Bošnjaci-muslimani) jedni protiv drugih koristili iste metode etničkog čišćenja. To se najbolje uočava u srednjoj Bosni gdje je bilo i masakara civila, grupnih egzekucija, arbitrarnih ubojstava i blokada humanitarnih koridora. Ovisno o lokalnoj situaciji počinitelji tih teških kršenja humanitarnog prava bile su bošnjačko-muslimanske ili hrvatske paravojne snage. Dok su Hrvati bili glavne žrtve u srednjoj Bosni, Bošnjaci-muslimani doživjeli su sličnu sudbinu na mostarskom području. Na primjer, gotovo svi preživjeli Hrvati iz Kaknja, Visokog i Kreševa i danas su izbjeglice u Hrvatskoj, isto kao i mnogi Hrvati iz srednje Bosne. Važno je uvidjeti da UN i druge međunarodne organizacije nisu zaštitile civile u tim područjima i nisu osigurale sigurnost humanitarnih koridora.

Treći izbjeglički val iz Bosne i Hercegovine

Sljedeći je izbjeglički val iz Bosne i Hercegovine prešao hrvatsku granicu zadnjih mjeseci 1993. i početkom sljedeće godine. To su bili ostatci nesrpskog stanovništva sjeverozapadnih dijelova Bosne, područja koje su okupirale srpske snage. Tijekom 1994. u Hrvatsku je ušlo više od 30.000 Hrvata i Bošnjaka-muslimana iz Banje Luke, Prijedora i Kotor Varoši (11) (Slika 2). Zadnja je veća grupa prešla bosansko-hrvatsku granicu u kolovozu 1995. kod sela Davor na rijeci Savi. Taj čin etničkog čišćenja bila je srpska osveta za poraz u velikoj vojnoj operaciji "Oluja"; zbog toga je još 22.000 izbjeglica ušlo u Hrvatsku u manje od mjesec dana.

Istovremeno je druga grupa Bošnjaka-muslimana, njih oko 20.000, napustilo Veliku Kladušu i jednostavno ušlo u Hrvatsku. Smjestili su se na području Kupljenskog kraj Vojnića. Područje Velike Kladuše i Cazina, sjeverno od Bihaća, bio je kraj gdje su se vodile teške i dugotrajne borbe između frakcija bošnjačko-muslimanskih snaga; poraženi su pobjegli u Hrvatsku iz straha od osvete pobjedničke frakcije. Za hrvatske vlasti taj događaj nije bio samo još jedan ozbiljan financijski teret, nego i mogući izvor društvenih i političkih napetosti u tom dijelu Hrvatske. To je bio poseban slučaj; nisu u pitanju bili obične izbjeglice, nego naoružani ljudi koji su zahtijevali politički azil u Hrvatskoj.

Situacija je bila bizarna i s vojnog i s političkog stajališta, ali je s humanitarnog ona bila posebno dramatična i uzrokovala je Hrvatskoj višestruke probleme. Na sreću, nakon tjedana teških pregovora, koje su zajednički vodili UNHCR i turska i hrvatska vlada, šesnaest se tisuća izbjeglica vratilo na cazinsko i velikokladuško područje gdje su im trilateralne policijske snage jamčile sigurnost. Ipak, nekoliko je tisuća bošnjačko-muslimanskih izbjeglica odbilo vratiti se u Veliku Kladušu što je još više opteretilo već krhak hrvatski gospodarski i zdravstveni sustav. Taj je slučaj najjasnije pokazao koliko su se hrvatska vlada i građani ustrajno i požrtvovno nosili s humanitarnom krizom za vrijeme rata usprkos vojnom i političkom pritisku sa svih strana.

Razdoblje od 1992. do 1995. doživjelo je najveće fluktuacije u broju izbjeglica u Hrvatskoj najviše zato što su izbjeglice odlazile u druge zemlje; malo ih se vratilo u Bosnu i Hercegovinu (Slika 3). Od jeseni 1995. novi su izbjeglice ulazili u Hrvatsku samo sporadično i u malim grupama. Od 1996. bilježi se iznimno spor i razvučen povratak izbjeglica u novoosnovanu Federaciju Bosne i Hercegovine. Novouspostavljena ravnoteža vojne snage i povećana prisutnost snaga UN nakon Daytonskog sporazuma omogućio je povratak, ali ne na djelu.

Posljednja faza humanitarne krize

Posljednja je faza humanitarne krize izbila u vrijeme kad je zbog okrutnih napada jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih snaga stanovništvo bihaćkog područja bilo suočeno s uništenjem. Malo prije srpske su snage počinile velike masakre nad Bošnjacima-muslimanima u Srebrenici usprkos prisutnosti brojnih snaga UN koje su bile pojačane snagama NATO. UN-ova koncepcija "sigurnih zona" u najmanju je ruku bila potpuno nedjelotvorna u zaštiti civila. Bilo je očito da ista sudbina očekuje Bihać.

Velika hrvatska vojna operacija "Oluja" spasila je Bihać od uništenja. Iako je primarni cilj operacije bilo oslobađanje dijelova Hrvatske pod srpskom okupacijom (tzv. "Krajine"), otvaranje je sigurnog koridora prema Bihaću bio važan cilj operacije. "Oluja" je na najbolji način pokazala pozitivnu ulogu hrvatskih oružanih snaga u okončanju humanitarne krize u Bosni i Hercegovini, krize koja je prijetila da se iz velike tragedije pretvori u potpunu katastrofu.

Potpuna pobjeda hrvatskih snaga nad srpskim paravojnim snagama u Hrvatskoj i susjednim bosanskim gradovima Drvaru, Grahovu, Glamoču i Mrkonjić Gradu bila je bitna za uspješno sklapanje Daytonskih sporazuma. Budući da je većina predstavnika međunarodne zajednice sustavno zanemarivala važnu ulogu Hrvatske u završetku rata i humanitarne krize u Bosni i Hercegovini, važno je naglasiti neposredne i pozitivne efekte hrvatske vojne operacije "Oluja": (a) omogućila je uspostavu mira i nužnih preduvjeta za povratak izbjeglica i prognanika svojim domovima; (b) brzo je okončala patnje civilnog stanovništva budući da su humanitarni koridori konačno otvoreni i upotrijebljeni u punoj mjeri; (c) ubrzala je oslobađanje velikog broja zatočenika iz zatvora i koncentracijskih logora; i (d) pojačala je potrage za nestalima i posmrtnim ostatcima poginulih.

Bihaćka drama i njezino uspješno okončanje ilustrira dvije važne stvari: jugoslavenska vojska i srpske paravojne snage bile su odlučne u provedbi politike etničkog čišćenja sve dok je postojala i najmanja šansa da se uspostavi "Velika Srbija"; drugo, odlučna vojna akcija jedini je djelotvoran način da se prekine patnja civilnog stanovništva u izoliranim i opsjednutim enklavama izloženima okrutnoj agresiji.. Mora se stoga zaključiti da je uloga hrvatske vojne operacije "Oluja" u okončanju humanitarne krize u Bosni i Hercegovini bila sustavno potcijenjena. Oni koji potcjenjuju hrvatsku pozitivnu ulogu, vjerojatno imaju skriven politički motiv i na sigurnu hrvatsku državu i vojsku gledaju kao na prijetnju vlastitim interesima u regiji.

Sadašnja situacija i uloga Hrvatske u ublažavanju posljedica humanitarne krize u Bosni i Hercegovini

Hrvatska i dalje igra važnu ulogu iz dvaju razloga. Hrvatska je dopustila srpskim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine da ostanu na bivšim okupiranim područjima istočne Slavonije i Baranje (to su bosanski Srbi koji su ušli u taj dio Hrvatske dok je bila pod srpskom okupacijom). Takva humana politika uzrokovala je u Hrvatskoj značajne društvene napetosti, ali je pomogla u naporima međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini jer bi povratak velikog broja Srba povećao nestabilnost. Dalje, hrvatski narod i njegova vlada i dalje su snosili troškove smještaja, hrane i zdravstvene njege za gotovo 120.000 hrvatskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. S jedne strane novcem iz hrvatskog državnog proračuna financira se obnova kuća hrvatskih Srba, koji su pobjegli u srpski dio BiH (Republika srpska). S druge strane, Hrvatska se nepravedno opterećuje financiranjem i smještajem Hrvata koji su istjerani iz Bosne i Hercegovine i ne mogu se tamo vratiti zbog inertnosti, lijenosti i nemara snaga UN i međunarodne zajednice (12).

Odgovor je međunarodne zajednice bio bešćutan, ako ne i otvoreno nemoralan. Naime, hrvatski izbjeglice u Bosni i Hercegovini smjestili su se u kuće i stanove Srba, koji su otišli iz Hrvatske, jednostavno zato što drugog smještaja za izbjeglice, koji su stalno pristizali, nije bilo. Ipak, međunarodna je zajednica vršila stalan i težak pritisak na hrvatske vlasti da istjeraju Hrvate iz srpskih domova, ali istovremeno, snage UN i NATO nisu učinile ništa da se osigura siguran povratak protjeranih Hrvata u svoje domove u Bosni i Hercegovini. Pokvarena je ironija da Hrvatska mora uzdržavati velik broj Srba iz BiH, a da istovremeno mora osigurati brigu i za više od 100.000 Hrvata koji se ne mogu vratiti u BiH. To uvelike ubrzava povratak Bošnjaka-muslimana svojim domovima u BiH, a jasno je da su napori međunarodne zajednice fokusirani gotovo isključivo prema tom cilju.

Ni hrvatski ni bosanskohercegovački Hrvati nisu se okoristili takvom politikom jer se hrvatska država stalno financijski i politički kažnjavala zato što je pomogla i bila kooperativna. Budući da u Hrvatskoj još uvijek ima mnogo prognanika, čiji su domovi potpuno uništeni u srpskoj agresiji, takva politika uzrokuje ozbiljne socijalne i političke napetosti i destabilizira Hrvatsku. Dokle god hrvatski građani podnose najteže gospodarsko i društveno breme pomažući u ublažavanju posljedica rata u Bosni i Hercegovini, oni jednostavno ne mogu shvatiti zašto bi bili taoci političke situacije u bivšoj Jugoslaviji. Nadamo se da međunarodna zajednica nije namjerno slijepa na apsurdnost takve situacije. Jasno, međunarodna zajednica mora objektivno procijeniti hrvatsku ulogu i istovremeno osigurati sredstva da se humanitarna kriza riješi. Davanje simbolične novčane pomoći samo produžava izbjeglički problem, a ne rješava ga.

Zaključci

Cilj je ovog članka bilo osvjetljavanje ključne krvatske uloge u upravljanju i okončanju humanitarne krize koju je uzrokovala agresija jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih snaga u Bosni i Hercegovini. Hrvatski su napori, naročito u prvoj fazi krize, bili daleko veći od napora međunarodne zajednice i drugih susjednih zemalja.

Između 1992. i 1995. Hrvatska je prihvatila i zbrinula više od 500.000 izbjeglica iz BiH; tako je osigurala osnovne preduvjete za preživljavanje BiH kao državom, preživljavanje velikog dijela stanovništva te države.

Hrvatska vojna operacija "Oluja" spasila je 1995. živote tisuće civila s bihaćkog područja i demonstrirala najdjelotvorniji način rješavanja humanitarnih nesreća u izoliranim i opsjednutim enklavama. Iako je bilo očito da je "Oluja" jedino stvarno rješenje, međunarodna ga zajednica nije primijenila na Vukovar, Srebrenicu i Sarajevo usprkos prisutnosti trupa UN. Inertnost mašinerije UN i beskrajno oklijevanje NATO, a posebno nedostatak odlučne inicijative za vrijeme prve ratne faze, bili su glavni generatori humanitarne krize i značajno su doprinijeli njezinim tragičnim posljedicama. Europska zajednica i UN nisu bili u stanju zaštititi živote civila ili spriječiti teške povrede međunarodnog humanitarnog prava. S druge strane, međunarodna je zajednica poslala hranu i slične temeljne humanitarne potrepštine; to se, međutim, dogodilo samo u onim situacijama i na onim područjima gdje je rizik oružanog sukobljavanja bio malen ili gdje su humanitarni konvoji bili zaštićeni neproporcionalno jakim oružanim snagama.

Iako je bila u ratu, Hrvatska je uložila herojske napore u ublažavanju humanitarne krize u BiH. Socioekonomsko breme tih napora bilo je golemo - Hrvatska je iz državnog proračuna potrošila više od 1.000.000.000 američkih dolara za zbrinjavanje bosanskohercegovačkih izbjeglica. Čak i danas Hrvatska igra ključnu ulogu u ispravljanju posljedica humanitarne krize. Naime, oko 130.000 bosanskih izbjeglica još uvijek je smješteno u Hrvatskoj budući da se većina njih ne može vratiti svojim domovima. Nasuprot tomu, međunarodni pritisak tjera Hrvatsku da ubrza povratak Srba iz BiH i Jugoslavije. To je stalan izvor društvenih i političkih napetosti i teško gospodarsko breme. Za usporedbu, pomoć koju Hrvatska prima od Europske zajednice i drugih zemalja, u najmanju je ruku simbolična.

Pozorna analiza hrvatskog doprinosa u postizanju Daytonskih sporazuma i rješavanje humanitarne krize u Bosni i Hercegovini jasno otkriva pozitivnu ulogu koju međunarodna zajednica ozbiljno potcjenjuje i umanjuje. Dalje, pristran pogled međunarodne zajednice na hrvatsku ulogu u nerazumnom, ali vjerojatno neizbježnom sukobu između dviju žrtava srpske agresije, Hrvata i Bošnjaka-muslimana, prikrila je očitu činjenicu da je Hrvatska igrala ključnu ulogu u spašavanju života pola milijuna stanovnika Bosne i Hercegovine.

BILJEŠKE