Od kada je počela agresija Rusije na Ukrajinu 2014. mjesto Avdiivka (u biti sjeverno predgrađe Donjecka) poseban je trn u oku ruskog agresora.

Već trinaest mjeseci Rusi troše na tisuće granata kako bi zauzeli to mjesto odakle se vrlo elegantno i učinkovito može gađati Donjeck, i to još konvencionalnim, i ne baš skupim oružjem. Sve one granate koje pogađaju vatrogasne centre, benzinske pumpe, glavni trg, stambene blokove i sam centar Donjecka, Rusi pripisuju projektilima iz toga grada.

Zbog paljbe iz Avdiivke ne može se koristiti aerodrom u Donjecku, pa se sva logistika i ruska pomoć doprema kopnenim putem. Tako je glavni grad DNR-a (tzv. Donjecka Narodna Republika) zapravo odsječen od svijeta.

Kako je to malo mjesto od samo 32 tisuće prijeratnih stanovnika postalo ratni fenomen i zašto ga Rusi ne mogu osvojit? Pogotovo je čudno što i jedna i druga strana priznaju da se sada u Avdiivki nalazi samo 1800 ljudi, uglavnom ukrajinskih boraca koje je prije šest dana posjetio i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski šaljući jaku poruku da je došao na 12 kilometara od Rusa i bio sa svojim vojnicima.

Kako pratim sve dostupne profile na Telegramu raznih boraca DNR-a, tako mi njihova objašnjenja ne piju vodu.

Major DNR-a Dejan Berić Deki, osmerostruko odlikovani srpski dobrovoljac i poznati snajperist tako za problem zauzimanja Avdiivke kaže:

“Oni su od nas udaljeni samo šest kilometara zračne linije i uistinu rade nered po oslobođenom teritoriju svojim neselektivnim gađanjem svih ciljeva, i nema mira građanima u Donjecku dok se ne zauzme taj grad. A zauzeti ga je teško jer Ukrajinci imaju tamo jaka skloništa koja su gradili od 2014. i koja sliče na fortifikacijske objekte, a ne na liniju obrane. Plus toga oni ne štite uopće svoje domaće stanovništvo, pa se nakon ispaljenih projektila iz raznih sustava sklanjaju iza zgrada i stambenih blokova. Mi ih jednostavno teško možemo upratiti i locirati jer nas u tome priječi obzir prema tamošnjim civilima za koje njihove zemljake Ukrajince nije briga.”

Da je više stanovništva u tom gradu mogli bismo i prihvatiti ovu tezu kao moguću i kako se samo kod spominjanja toga grada agresor osvrće na brigu o civilima, ali ih zato nije briga diljem drugih dijelova fronte.

Srpski prodesničarski novinari rado dolaze u Donjeck, pa je tako jedan od njih bio i na ovogodišnjem pravoslavnom Uskrsu te popričao s ocem Viktorom, starješinom Sabornog hrama Preobraženja Gospodnjeg u centru Donjecka, koji je granatiran u noći Velike subote, dan uoči Uskrsa.

Na snimci se uistinu vide eksplozije koje nisu pogodile crkvu, ali jesu prostor oko nje, “što nije spriječilo stotinjak vjernika da se i sutradan pojave na uskrsnoj misi”, kako reče reporter koji je porazgovarao i s dotičnim ocem Viktorom koji četrdeset godina služi Bogu u Donjecku.

– Ukrajina nas je izdala, izdala je ovaj narod i nije ih briga za nas – govori otac Viktor, koji uredno priznaje Rusku pravoslavnu crkvu i spominje Kirila, moskovskog patrijarha i cijele Rusije, kao “duhovnu snagu i potporu onima koji su ovdje u Donjecku ostali”.

Šef administracije Donjecke Narodne Republike Denis Pušilin izjavio je na Telegramu da je tijekom preduskrsnog i uskrsnog napada u ranim jutarnjim satima ubijen jedan stanovnik Donjecka, a šestero ih je ranjeno, te da su još pogođene okolne prodavaonice, jedna ljekarna i jedna bolnica.

Neosporno je da Rusi svaki napad na Donjeck tumače kao napad na nedužne civile, iako je taj grad zapravo okupiran i anektiran od strane Rusije, ali je upitno je li narod tamo dragovoljno ostao ili nije mogao pobjeći. Po reakcijama pred televizijskim kamerama to se čini kao njihov izbor.

Doc. dr. sc. Gordan Akrap s Instituta za istraživanje hibridnih sukoba smatra da je ključno u cijeloj ovoj priči što su Ukrajinci u svojoj protuofenzivi 2014. vratili ovaj grad koji su pobunjenici u prvi mah zauzeli.

– Poznati su intenzivni oružani sukobi u siječnju i veljači 2017. gdje su Ukrajinci učvrstili svoje položaje i shvatili da je odatle glavni grad pobunjenika najugroženiji.

Druga važnost obrane Avdiivke leži u činjenici da se u njezinom zaleđu ne nalaze značajnija mjesta u kojima se može organizirati obrana ukrajinskih oružanih snaga. To znači da bi moguća okupacija Avdiivke od strane ruskog agresora otvorila pravac za njihova daljnja napredovanja u dubinu slobodnog teritorija Ukrajine. Ukrajinska strana je toga svjesna. To je i jedan od razloga zbog kojeg se Avdiivka brani ovako učinkovito.

Avdiivka je bila jedna od glavnih meta ruske agresije u veljači 2022. godine. Međutim, učinkovitom obranom, te s obzirom na činjenicu da je tadašnja ruska strategija bila “blietzkrieg” usmjeren na politički i vojni vrh u Kijevu, Avdiivka se obranila.

Promjenama ruskih strategija, nakon neuspjeha prethodnih uslijed spretne ukrajinske obrane, Rusija ponovo usmjerava napadna djelovanja s ciljem proširivanja okupiranih područja na istoku Ukrajine, područja Luhanska, Donjecka, Hersona i Zaporižja. A Avdiivka se nalazi na putu prema ispunjenju tih ciljeva – objašnjava Akrap.

Također, smatra da je stanje u Avdiivki trenutno vrlo zahtjevno. Međutim, podaci ukazuju da je Rusija opet pogrešno procijenila vlastite sposobnosti te podcijenila sposobnost i odlučnost ukrajinskih branitelja.

– To dovodi do toga da se ruske snage iscrpljuju znatno bržim tempom od ukrajinskih, što ih dovodi u situaciju da će se teško moći obraniti od ukrajinskih oružanih snaga koje će krenuti u protunapad onda kad to oni odluče. Prema sadašnjim podacima, teško je očekivati da će Rusi okupirati Avdiivku. Posebno ne prije nego što ​okupiraju cijeli Bahmut (a i to je zasad upitno).

Odluka gdje će, kad, s kojim snagama, s kojim intenzitetom i rasporedom Ukrajinci pokrenuti napadna djelovanja s ciljem oslobađanja okupiranih dijelova prvenstveno ovisi o njihovoj procjeni. Procjena mora dati odgovore na ključna pitanja: koji su to pravci djelovanja na kojima najbrže, najučinkovitije, s najmanje žrtva i s najviše učinkovitosti mogu ispuniti postavljene ciljeve – tumači Akrap.