Focus
Sigurnosno obavještajne službe u Bosni i Hercegovini
(Zbornik, Svezak 1, 2001.)
31 sij 2001 03:48:00
10950 views

Ivica Lučić
Zagreb, Hrvatska

SAŽETAK

Autor opisuje povijest sigurnosno-obavještajnog sustava Bosne i Hercegovine. Bavi se počecima djelovanja službi, zakonima i pravilnicima koji su važili tijekom proteklih 55 godina, te ključnim političkim procesima i događajima koji su utjecali na razvoj sigurnosno-obavještajnog sustava i društva kao cjeline. Također raspravlja i o uvjetima i pozadini urušavanja socijalističkog sigurnosnog sustava u predvečerje rata u Bosni i Hercegovini, te opisuje nastanak novih službi. Autor raščlanjuje događaje koji su naštetili ugledu službe, te kako su strah i nepovjerenje uzrokovani njihovim nerješavanjem doveli do donošenja konačne pravne regulacije koja propisuje njeno djelovanje.

Bosna i Hercegovina je Daytonskim sporazumom podijeljena na Federaciju BiH i Republiku Srpsku. U Federaciji BiH postoje dvije službe (jedna je od njih hrvatska SNS, a druga bošnjačka AID). U Republici Srpskoj postoji Služba državne sigurnosti. Usprkos rastu kriminala i terorizma, između tih triju službi ne postoji suradnja. Autor zaključuje da je nužno što hitnije donijeti zakon o sigurnosno-obavještajnim službama u Federaciji (prijedlog kojega postoji), te uspostaviti bolju suradnju sa službom Republike Srpske. Cilj bi, kao što je slučaj sa svim sličnim službama, trebao biti trajni mir i stabilnost u regiji.

Uvod

Do osamostaljenja i međunarodnog priznanja, 7. veljače 1992., Bosna i Hercegovina bila je jedna od šest republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Njezin obavještajno sigurnosni sustav treba promatrati u sklopu jugoslavenskog sustava, koji se počeo stvarati istovremeno sa stvaranjem prvih partizanskih postrojbi na prostoru bivše kraljevine Jugoslavije.1 Različiti oblici obavještajnog i protuobavještajnog, tj. sigurnosnog djelovanja na području Bosne i Hercegovine postojali su već tijekom 1941. i razvijali su se prilično samostalno sve do svibnja 1942. kad Vrhovni štab Narodno oslobodilačke partizanske vojske Jugoslavije izdaje prvo "Uputstvo o organizaciji obavještajne i kontraobavještajne službe u partizanskim jedinicama".2 Već u studenom iste godine Vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POJ) "Uputstvom o organizacijskoj strukturi i osnovnim zadacima obavještajne službe na oslobođenoj i neoslobođenoj teritoriji" uspostavlja jedinstvo obavještajne organizacije, objedinjuje obavještajne i protuobavještajne poslove, a cijelu organizaciju potčinjava Drugom (obavještajnom) odsjeku Vrhovnog štaba.3

Prema zapovjedi Vrhovnog zapovjednika NOV-a i POJ-a od 13. svibnja 1944. pri Povjereništvu za narodnu obranu Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije formirano je Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA), čime OZNA postaje centralizirana sigurnosno obavještajna organizacija s jedinstvenom organizacijskom strukturom i metodama rada na čitavom teritoriju kasnije Jugoslavije.4 OZNA je bila organizirana u četiri odsjeka. Prvi odsjek bio je zadužen za rad u inozemstvu i na okupiranoj teritoriji. Drugi odsjek radio je na oslobođenoj teritoriji. Treći odsjek imao je protuobavještajne zadaće u NOV i POJ, dok se Četvrti odsjek bavio statističko -tehničkim poslovima.5

Nedugo nakon formiranja OZNE, 15. kolovoza 1944. odlukom Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije formiran je Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao svojevrsna vojna policija.6 Prema odluci KNOJ je bio podčinjen Povjereniku za narodnu obranu koji je njime zapovijedao preko načelnika OZNE. Krajem rata, u svibnju 1945. KNOJ je imao sedam divizija i tri samostalne brigade. Ukinut je u siječnju 1953. kad su njegove poslove preuzele granične jedinice i Narodna milicija.7

Nakon donošenja Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), 31. siječnja 1946., reorganiziraju se obavještajno sigurnosne službe. U ožujku 1946. od Prvog i Drugog odsjeka OZNE formira se pri Ministarstvu unutarnjih poslova Uprava državne bezbjednosti (UDB-a), dok se od Trećeg odsjeka OZNE pri Ministarstvu narodne obrane formira Kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije (KOS). Prema zapovjedi Vrhovnog zapovjednika od 14. rujna 1955. KOS se preformirao u službu sigurnosti Jugoslavenske Narodne Armije (JNA). Istovremeno se formiraju i jedinice vojne policije.8

Ustavnim zakonom iz 1953., Zakonom o uređenju općina i srezova iz 1955. i Zakonom o organima unutarnjih poslova iz 1956. poslovi državne sigurnosti bili su isključivo u nadležnosti Federacije. Dok je Ustavom iz 1963. i Zakonom o unutarnjim poslovima iz 1965. državna sigurnost i dalje zadržana kao isključiva funkcija Federacije, nadležnost ostalih organa unutarnjih poslova (javna sigurnost i milicija) prešla je na općinske organe uprave.9

Uzimajući u obzir navedeni razvoj sigurnosno obavještajnih službi može se reći kako je jugoslavenski sigurnosni sustav početkom šezdesetih obilježen centralizacijom državne sigurnosti na razini federacije i djelomičnom decentralizacijom funkcija javne sigurnosti. Zaostajanje razvoja sigurnosnog sustava za ukupnim društvenim procesima, tj. nastojanja tog aparata da ih spriječi, dovelo je do ključnog događaja koji je stvorio potpuno nove odnose u bivšoj Jugoslaviji. Ključni događaj za daljnji razvoj sigurnosnog sustava, ali i za početak djelomične "demokratizacije" Jugoslavije bio je tzv. Brijunski plenum, tj. Četvrta sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije održana 01.07.1966. Na sjednici je pročitano izvješće komisije Izvršnog komiteta CK SKJ.10 Utvrđeno je da Služba državne sigurnosti ne radi u skladu sa zakonom, da se zatvorila i deformirala.11 U svakom slučaju potrebno je istaći kako se parcijalna "demokratizacija" Jugoslavije započeta brijunskim plenumom odvijala isključivo unutar Komunističke partije, i u značajnoj je mjeri utjecala na kasnija zbivanja u SFRJ. Stoga bi se moglo ustvrditi kako je početak demokratizacije Jugoslavije bio i početak njezinog kraja.

Da bi se pravilno odredio karakter svih ovih službi, a time i cijelog sustava, bilo bi potrebno analizirati i nacionalni sastav vodstva i pripadnika službi. Isto tako trebalo bi analizirati njihov politički i ideološki profil, a to će biti predmet daljnjeg teksta sa sigurnosno obavještajnim sustavom u Bosni i Hercegovini kao središnjom temom.

Početak promjena i nastanak SDB RSUP BiH

Brijunski plenum, tj. IV. sjednica CK SKJ bila je odlučujuća zbog savladavanja otpora procesu decentralizacije tadašnje države, a time i prenošenja određenih nadležnosti iz oblasti državne sigurnosti sa saveznih na republičke i pokrajinske organe. Ustavnim amandmanima iz 1967. i 1971., Osnovnim zakonom o unutarnjim poslovima od 1. siječnja 1967. i Ustavom od 21. veljače 1974. utvrđeno je da su pored Federacije, za zaštitu Ustavom utvrđenog poretka, tj. državnu sigurnost, odgovorne i Republike. Uz to preciznije su određeni djelokrug, organizacija i metode rada Službe državne sigurnosti, kao samostalne stručne službe u Saveznom sekretarijatu za unutarnje poslove.12

Pored preciznijeg određenja djelokruga, organizacije i metoda rada još se ne može govoriti o samostalnim republičkim službama jer dok tadašnji teoretičari sustava sigurnosti s jedne strane lamentiraju o "ukidanju monopola države i državnih organa na provođenje funkcije i poslova sigurnosti i podruštvljavanja te funkcije stavljanjem u okvir društvene samozaštite, čime se implicira novi karakter društvene sigurnosti",13 istovremeno upozoravaju kako upravo savezni zakon određuje koji organi u republikama i pokrajinama mogu obavljati poslove državne sigurnosti i lociraju njihovu organizaciju unutar tih organa.14

Novi zakon o osnovama sistema državne sigurnosti15 u članku 8. daje mogućnost Predsjedništvu SFRJ da na vlastitu inicijativu ili na prijedlog Saveznog Izvršnog Vijeća (SIV), kad utvrdi da posebni razlozi sigurnosti to zahtijevaju, angažira saveznu službu da neposredno (dakle, ignorirajući republičke službe) organizira obavljanje ili obavlja određene poslove zaštite državne sigurnosti na cijelom teritoriju ili na dijelu teritorija SFRJ. Osim toga, postojao je i usporedni vojni sustav sigurnosti u potpunoj nadležnosti Federacije. On je bio postavljen čvrsto subordinacijski, a djelomično je i prožimao civilni sustav.16 Postojala je i savezna obavještajna služba organizirana 1947. pod nazivom Služba za istraživanje i dokumentaciju (SID) u sastavu Sekretarijata vanjskih poslova.17 Iz svega toga vidi se da je bilo vrlo malo onoga što bi se moglo zvati republičkom službom, tj. onoga što je bilo u nadležnosti Republike.

Političke promjene izazvane IV. sjednicom CK SKJ, promjene koje su prije svega rezultirale djelomičnom federalizacijom, tj. decentralizacijom same partije (što se u početku manifestiralo promjenom redoslijeda održavanja partijskih kongresa, a zatim i uvođenjem načela pariteta prilikom konstituiranja vodstva SKJ18) i ustavne promjene putem amandmana, dovele su do većih političkih pokreta rezultat kojih je bio Ustav SFRJ donesen 21. veljače 1974.19 Iako je donijeti Ustav bio "više vizija nego normiranje novog stanja",20 stvorio je temelje za potpuno nove odnose u tadašnjoj federaciji, a konačno su na osnovi toga ustava, pod pritiskom agresivnog i hegemonističkog srpskog nacionalizma nastale nove države od bivših republika SFRJ.

Samo četiri dana nakon proglašenja Ustava SFRJ,21 25. veljače 1974.22 proglašen je i Ustav SR BiH. U uvodnom dijelu Ustava SR BiH, dakle u osnovnim načelima stoji sljedeće: "U toku revolucionarne borbe radničke klase i svih radnih ljudi Jugoslavije, s Komunističkom partijom na čelu, u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji, radnička klasa, radni ljudi i narodi Bosne i Hercegovine Srbi, Muslimani i Hrvati i pripadnici drugih naroda i narodnosti, zajedno s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije, uspostavili su revolucionarnu, narodnu demokratsku vlast i u okviru Federativne Republike Jugoslavije stvorili Narodnu Republiku Bosnu i Hercegovinu."23 Ova tvrdnja dobro prikazuje političku i društvenu situaciju u kojoj je djelovala tadašnja Služba državne sigurnosti. U takvom totalitarnom, revolucionarnom i jednopartijskom sustavu služba je bila istog karaktera.24 Za prikaz ideološke slike tadašnje službe (Služba državne bezbjednosti SR BiH) koristit će se jedan od njezinih uradaka nazvan "Teze".25

Ideološki profil, način i metode djelovanja

"Teze" su izrađene u Republičkom sekretarijatu unutarnjih poslova (RSUP) u Sarajevu, a nadležni su organi, prije svega CK SK BiH, dali svoju suglasnost. Takve su "Teze" trebale pomoći "društveno-političkim radnicima" oko pripremanja predavanja za stanovništvo radi podizanja obavještajne kulture građana i njihovog pripremanja za odgovorniji odnos prema sigurnosti zemlje. "Teze" su podjeljene svim općinskim komunističkim komitetima koji su predavanja održavali isključivo s članovima Saveza komunista.

Na prvoj stranici "Teza" govori se o ulozi SDB u društvu, zaključcima Izvršnog komiteta CK SKJ o SDB-u i o obvezi građana (komunista) na budnost i suprostavljanje neprijatelju. Na drugoj stranici neprijatelj je već i definiran. Radi se o "potencijalnom agresoru", koji sve čini kako bi destabilizirao Jugoslaviju i koji će "posegnuti na njezin suverenitet i integritet" kad mu se ukaže prilika. Radi preciznosti i vjerodostojnosti citirat će se drugi stavak druge stranice "Teza": "Ko bi bio eventualni agresor nije nepoznanica. To je Italija, Grčka uz podršku i podstrek, prije svega Anglo-amerikanaca i još nekih članica NATO. U njihovim agresivnim planovima (političkim i vojnim) obavještajne službe nesumljivo računaju na angažovanje neprijateljskog dijela političke emigracije i na izdajničku ulogu koja je namjenjena ekstremnijim ostacima klasnog neprijatelja u zemlji."26

Služba državne bezbjednosti SR BiH kao i Službe ostalih republika bivše Jugoslavije, odnosno Savezna služba, bile su potpuno pod kontrolom komunističke partije i u funkciji njezina očuvanja i učvršćenja vlasti. Nitko nije mogao biti pripadnik službe, a da nije bio član partije. Zanimljiva je i praksa zavođenja operativne obrade od strane SDB BiH nad građanima koji su članovi SK. Prije stavljanja pod operativni tretman tražila se "određena verifikacija" u CK SK BiH27. Praktički se tražila suglasnost partije. Kako bi se prikazao način djelovanja SDB RSUP-a BiH, koristit će se 1986.28 Ta je godina dovoljno daleka od tzv. "olovnih vremena," a dovoljno je daleka i od novih vjetrova višestranačja i demokracije. Zbog toga može dobro ilustrirati način i metode rada službe u razdoblju od 1974, pa sve do 1990.

Služba državne bezbjednosti BiH imala je 1986. 589 djelatnika što je bilo 87,39% od ukupnih 674 sistematiziranih mjesta. Od toga je 61,63% imalo visoku stručnu spremu. Služba je pored djelatnog imala i pričuvni sastav, u kojem se nalazilo najmanje 646 pripadnika koji su po ratnom rasporedu bili smješteni u službu. Analizirajući izvješće o radu za 1986. vidi se kako se Služba bavila sljedećim poslovima: suprotstavljanjem djelatnosti stranih obavještajnih službi, suprotstavljanjem djelatnosti neprijateljske emigracije, suprotstavljanjem djelatnosti unutarnjeg neprijatelja, sigurnosnom zaštitom nekih ličnosti i objekata i radom na obrambenim pripremama. U izvješću se referiralo i o korištenju operativne tehnike, analitičko informativnoj djelatnosti, kadrovskoj problematici i suradnji službe sa SDB SSUP-a, RSUP-a, Pokrajinskim sekretarijatima unutarnjih poslova i ostalim službama sigurnosti, organima gonjenja, inspekcijskim službama, kao i drugim subjektima za Općenarodnu obranu i Društvenu samozaštitu.29 Samo tijekom 1986. SDB BiH otkrila je "neprijateljsko djelovanje" 2645 građana Republike BiH, građana koji prvi put "nastupaju s neprijateljskih pozicija". Dakle, pronađeno je 2645 novih neprijatelja, što je za 95 otkrivenih neprijatelja više nego 1985. kad ih je bilo "samo" 2550. Međutim, od tog broja pod operativnu je obradu stavljeno tek 155 osoba, nakon što ih je brisano 140. Tako su se 1986. pod operativnom obradom nalazile 1052 osobe, od kojih su 123 osobe zahvaćene mjerama zbog "protuobavještajne problematike", 499 zbog "neprijateljske emigracije", a 430 ljudi vođeno je kao "unutarnji neprijatelji".30 Kako bi se nosila sa svim tim neprijateljima, služba je angažirala 176 novih suradnika i 127 operativnih veza. Istovremeno je brisala 100 suradnika i 147 operativnih veza. Tako je služba okončala 1986. s 1645 izvora, od kojih 1049 suradnika i 596 operativnih veza. Iste godine vođene su 94 operativne kombinacije, radi "ostvarivanja neposrednijeg operativnog kontakta Službe s neprijateljem, radi kvalitetnijeg praćenja njegove djelatnosti." Obavljeno je 13123 informativnih razgovora s 9944 osobe od kojih su 88 bili stranci. Izvršeni su pretresi stambenih i drugih prostorija kod 134 građana. Od 83 građana oduzete su putne isprave, a 21 strancu otkazan je boravak u zemlji.31 Za potrebe drugih službi i organa sigurnosti izvršeno je 28505 potpunih i djelomičnih provjera.

Sljedeći citat razjašnjava neke od metoda kojima se služba koristila. I danas se vide posljedice primjene tih metoda, a neke službe ili njihovi dijelovi i danas se njima koriste: "Na osnovu pribavljenih saznanja o kretanjima i međusobnim odnosima ekstremista u pojedinim grupacijama i organizacijama neprijateljske emigracije, poduzete su određene operativno preventivne mjere u cilju iniciranja novih i produbljivanja postojećih sukoba i sumnjičenja, umanjivanja subverzivno-propangandnih efekata nekih emigrantskih manifestacija i skupova itd. Tako su prema 154 ekstremista planirane i realizirane mjere kompromitacije u redovima emigracije i kod stranih policija, zatim uznemiravanja i dezinformiranja, što je pridonijelo njihovoj djelimičnoj ili potpunoj pasivizaciji. Kroz kontrapropagandnu akciju, na 175 adresa plasirani su različiti pisani materijali, što je pridonijelo razbijanju homogenosti i onemogućavanju objedinjavanja nekih ekstremnih grupacija fašističke i Informbiroovske emigracije".32

Tijekom 1986. Republička služba BiH je dostavila 2440 različitih sigurnosno interesantnih podataka saveznoj službi i službama drugih republičkih i pokrajinskih službi ili organima sigurnosti JNA.33 Prisluškivano je 718 telefona, ozvučeno 488 stanova i drugih prostora. To je bio dio operativnih mjera koje je SDB BiH poduzela tijekom 1986. Sve je to rezultiralo kaznenim prijavama protiv ukupno 7 osoba, a prekršajnim protiv dviju osoba.34

Potpuno je očigledno kako je intezitet operativnih mjera nesrazmjeran rezultatima ili društvenoj opasnosti, čak i po ondašnjim zakonima. Može se reći da je Služba državne bezbjednosti BiH, kao dio Jugoslavenskog sustava sigurnosti bila represivna i nedemokratska, ali prije svega zato što je takav bio i ukupan politički sustav. Ovaj zaključak utemeljen je na službenim podacima i stavovima same službe.

SDB RSUP-a BiH izradio je tijekom 1976. takozvani "Pregled ustaških ekstremista po zemljama boravka" u koji je selekcijom izdvojeno 1560 osoba. Analizom podataka iznesenih u ovom pregledu vidljivo je kako najbolje rezultate u "otkrivanju ustaških ekstremista" od kojih je polovica nepismena (a samo 111 ih je završilo neku višu školu ili fakultet), ima mostarski sektor koji vodi gotovo polovicu operativnih obrada (205 od 453). U svojem radu u inozemstvu tijekom 1976. SDB je koristio 97 suradnika i 178 operativnih veza, što je ukupno 275 izvora obavješćivanja.35 Mostarski sektor državne sigurnosti bio je mora Hrvata Hercegovine koji su se se teško integrirali u jugoslavensko komunističko društvo, nisu lako prihvaćali Jugoslaviju kao državu, a još manje komunistički totalitarni režim. Teror Kraljevine Jugoslavije, zatim ratni i poratni zločini komunističkog revanšizma, zločini koji nisu zahvatili samo poražene ustaše, nego gotovo sve Hrvate u Bosni i Hercegovini, doveli su do brojne emigracije, dijelom političke, a većim dijelom ekonomske, izazvane izrazito teškim uvjetima života i potpunom bezperspektivnošću. Svako udruživanje i djelovanje Hrvata u inozemstvu tretirano je neprijateljskim, ekstremističkim, a najčešće i fašističkim. Zanimljivo je spomenuti slučaj hrvatskog emigranta, za kojeg služba navodi da je, prema podacima Jugoslavenskog konzulata, član izvršnog odbora Društva za borbu protiv raka, a to je forma djelovanja jedne od emigrantskih organizacija: Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). Pretpostavlja se kako je i on član te "terorističke" organizacije.36 Pored ovog, kao i brojnih drugih primjera teroriziranja svojih državljana i kršenja temeljnih ljudskih prava, Služba državne sigurnosti dovodi se u vezu i s brojnim počinjenim zločinima u zemlji i inozemstvu počevši od onih poratnih,37 sve do brojnih ubojstava u novije vrijeme. SDB bivše Jugoslavije sumnjiči se između ostalog i za ubojstvo 68 i za nestanak petero hrvatskih emigranata diljem svijeta. Sve se to dogodilo u razdoblju od 1946. do 1990.38

Ove optužbe tek su djelomično dokazane, prije svega zbog rata i nemogućnosti profesionalne i objektivne istrage usljed nedostatka dokumentacije i nedostupnosti ključnih ljudi koji su djelovali na saveznoj razini pa su ostali živjeti i raditi u Beogradu. Istraživanje otežava i nezakonito i nestručno djelovanje "lovaca na udbaše". Oni su iz različitih pobuda zakomplicirali i ispolitizirali ovu uistinu veliku tragediju hrvatskog naroda. Ipak, može se ustvrditi kako su Hrvati, ali i neki drugi narodi Jugoslavije, bili žrtvama državnog terora bivšeg jugoslavenskog režima, koji se provodio preko obavještajno sigurnosnog aparata.

Sredstva i metode službe državne sigurnosti bile su propisane jedinstvenim Pravilima o radu SDB-a na razini čitave Jugoslavije. Posljednja pravila, koja su vrijedila za BiH i za ostale Republike, donio je Savezni sekretar za unutarnje poslove 27. srpnja 1990.39 Ova pravila prilagođena su demokratskim promjenama i razlikuju se znatno od prethodnih od 6. siječnja 1989.

Organizacija SDB RSUP BiH

Republički Sekretar (ministar) unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine potpisao je "Pravilnik o unutarnjoj organizaciji Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine". Pravilnik je stupio na snagu 1. ožujka 1990., nakon što je dobio suglasnost Izvršnog vijeća Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (vlade) na njegovoj posebnoj 440 sjednici.40 Bio je to posljednji pravilnik o organizaciji SDB-a SR BiH i s njime je ta služba dočekala prve slobodne i demokratske izbore.

U samom Rješenju o suglasnosti utvrđuje se broj od 735 djelatnika službe.41 Prema ovom pravilniku službom "rukovodi" podsekretar uz pomoć stručnog kolegija koji čine zamjenik podsekretara, pomoćnici podsekretara, načelnici uprava, načelnik sektora SDB u Centru službi bezbjednosti (CSB) Sarajevo i tajnik stručnog kolegija. Stručni kolegij u širem smislu čine još i načelnici sektora SDB u Centrima Službi sigurnosti. Člankom 6 Pravilnika u Službi su utvrđeni sljedeći organizacijski oblici: uprave, sektori, odjeljenja, odsjeci i detašmani. U sjedištu se utvrđuju osnovne organizacijske jedinice i to:

  • Uprava za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja djelatnosti stranih obavještajnih službi - 01;
  • Uprava za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja neprijateljske djelatnosti emigracije - 02;
  • Uprava za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja djelatnosti unutarnjeg neprijatelja - 03;
  • Uprava za operativno-tehničke poslove i zadatke - 04;
  • Uprava za poslove i zadatke osiguranja određenih ličnosti i objekata - 05;
  • Uprava za poslove i zadatke obrambenih priprema - 06;
  • Uprava za analitičko-informativne poslove i zadatke - 07;
  • Odjeljenje za poslove i zadatke tajnog praćenja;
  • Odjeljenje za opće, pravne i kadrovske poslove i zadatke.

Za obavljanje poslova iz nadležnosti državne sigurnosti izvan sjedišta Republičkog sekretarijata utvrđuju se sektori Službe državne sigurnosti u sklopu centara službi sigurnosti, sa sjedištima u Banja Luci, Bihaću, Doboju, Goraždu, Livnu, Mostaru, Sarajevu, Tuzli i Zenici.

Zbog posebne uloge i značaja, koji je imao Centar službi bezbjednosti (sigurnosti) Mostar, tj. njegov sektor državne bezbjednosti (sigurnosti), prikazat će se njegova organizacija. Sektor državne sigurnosti Mostar bio je nadležan za djelovanje na teritoriju čitave Hercegovine, što znači na području općina: Bileća, Čapljina, Čitluk, Gacko, Grude, Jablanica, Konjic, Lištica (sada Široki Brijeg) Ljubinje, Ljubuški, Mostar, Neum, Nevesinje, Posušje, Prozor, Stolac i Trebinje. U Sektoru državne sigurnosti u Centru službi sigurnosti Mostar utvrđene su unutarnje organizacijske jedinice:

  • Odjeljenje za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja djelatnosti stranih obavještajnih službi - 01;
  • Odjeljenje za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja neprijateljske djelatnosti emigracije - 02;
  • Odjeljenje za poslove i zadatke otkrivanja i sprječavanja djelatnosti unutarnjeg neprijatelja - 03;
  • Odjeljenje za operativno-tehničke poslove i zadatke - 04;
  • Odsjek za poslove i zadatke obrambenih priprema - 06.

U sastavu sektora nalazila su se i tri Detašmana i to:

  • Detašman SDB Čapljina za područje općina: Čapljina, Grude, Ljubuški, Neum i Stolac;
  • Detašman SDB Konjic za područje općina: Konjic, Jablanica i Prozor (Rama);
  • Detašman SDB Trebinje za područje općina: Trebinje, Bileća, Gacko i Ljubinje.

Ukupan broj pripadnika Službe u sektoru državne sigurnosti, u CSB Mostar predviđen sistematizacijom prema Pravilniku iz ožujka 1990. bio je 84. Međutim, već u travnju 1990. mijenja se vlast u Republici Hrvatskoj. Sve se više čini kako bi se nešto slično moglo dogoditi i u BiH pa dolazi do naznaka novih organizacijskih promjena u Službi. Ipak, SDB reagira tek pred izbore u BiH i 1. listopada 1990. svim upravama i sektorima SDB-a dostavlja materijal za sastanak proširenog kolegija SDB-a.42 Bio je to prijedlog nove organizacije službe. Njemu su prethodili "Polazni osnovi za transformaciju službe državne bezbjednosti", koje je nešto prije usvojio prošireni kolegij saveznog sekretara i republičkih i pokrajinskih sekretara za unutarnje poslove. Navedene osnove polaze od činjenice da Savez komunista gubi vlast i da je opstanak partijske službe nemoguć. SDB se pokušava postaviti kao profesionalna služba na koju ni jedna politička stranka ne smije imati izravan utjecaj. U "osnovama" se kaže kako služba treba biti instrument pravne države, da se Služba "u buduće ne može baviti različitim političkim opredjeljenjima građana", treba biti stručna i tehnički suvremeno opremljena. Na čelu službe trebao bi biti stručnjak za poslove sigurnosti, isto tako na čelu svih organizacijskih jedinica treba postaviti iskusne profesionalce.

Uz "Polazne osnove za transformaciju službe državne bezbjednosti" izrađen je i novi prijedlog organizacije, koji predviđa određeno smanjenje broja radnika (24,16%) u odnosu na dotadašnju sistematizaciju. Prema predloženoj sistematizaciji služba bi imala 565 umjesto dotadašnjih 745 sistematiziranih djelatnika (popunjeno 631), osamostalili bi se sektori SDB u okviru centara, smanjio broj organizacijskih jedinica, pojedini detašmani ukinuli, a za polovicu bi se smanjio broj tzv. rukovodnih radnika u službi.43

Demokratske promjene i počeci rata u Bosni i Hercegovini

Sve navedene mjere bile su pokušaj službe da nadživi političke promjene. Ipak, nije to bila tek promjena stranke na vlasti, bila je to eksplozija slobode obespravljenih naroda s dubokim uvjerenjem svakoga od njih, da je upravo on najviše propatio pod komunističkim režimom. Bila je to sloboda unutar nacionalnog korpusa, sloboda, koja se sve više pretvarala u svoju suprotnost i konačno postala anarhija rata i nesloboda koja je, na žalost, dugoročno onemogućila razvoj društva.

Na izborima u Bosni i Hercegovini 18. studenog 1990. pobjedile su nacionalne stranke Hrvatska demokratska zajednica, Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka (HDZ, SDA, SDS) udružene u koaliciju protiv "reformiranih komunista".44 Nakon formiranja vlasti došlo je do smjene i vodstva SDB. Stranke pobjednice dogovorile su se o raspodjeli čelnih pozicija. Ipak, na gotovo sva vodeća mjesta ponovo dolaze stari kadrovi SDB-a pa u djelomično novu organizaciju unose stari način rada. Služba je bila jednako ispolitizirana kao i prije, samo što je utjecaj na nju podjeljen na tri stranke. Od profesionalizma nije mnogo ostalo, informacije su curile na sve strane i umjesto državnim institucijama, bilješke su kružile stranačkim kanalima. Sve to bilo je tek posljedica činjenice da je rat bio pred vratima.

Nakon izbora nije se odmah pristupilo ustavnim promjenama. BiH je još neko vrijeme ostala Socijalistička Republika. Rješenjem Vlade SR BiH od 8. srpnja 1991. dana je suglasnost na Pravilnik o unutarnjoj organizaciji SDB Ministarstva za unutarnje poslove SR BiH.45 Bio je to prvi pravilnik u novom višestranačkom političkom sustavu. Očito je rađen na temelju prije spomenutih "Polaznih osnova za transformaciju službe državne bezbjednosti". Predviđao je 529 djelatnika službe. U sjedištu je imao četiri Uprave i dva Odjeljenja. Izvan sjedišta pravilnik je predviđao djelovanje devet Sektora, u okviru Centara službi sigurnosti, kao osnovnih organizacijskih jedinica.

Prva uprava nazvana je Upravom za kontraobavještajne i obavještajne poslove i zadatke. Druga uprava se umjesto neprijateljske emigracije bavi suprotstavljanjem nasilnom rušenju i ugrožavanju ustavnog poretka i sigurnosti zemlje. Nema nekadašnje Treće uprave koja se bavila unutarnjim neprijateljem. To su bile najvažnije promjene u organizaciji službe. Sjedišta sektora, odnosno Centara državne sigurnosti ostala su ista kao i u predhodnom vremenu.

Rat se nakon slovenskog uvoda zahuktavao u Hrvatskoj. Načelnik Generalštaba jugoslavenske vojske pozivao je na opću mobilizaciju na "dobrovoljnoj osnovi" i prijetio dezerterima. Federalna se vojska povlačila iz Slovenije i prelazila u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Uz vojnike i policajce ginuli su civili i prvi novinari koji su pokušavali objektivno informirati svijetsku javnost o zbivanjima na području zahvaćenim ratom. Deklaracijom Ministarskog vijeća Europske Zajednice objavljenoj na sastanku u Bruxellesu, održanom 28. kolovoza 1991. srpska politika proglašava se potpuno krivom, a JNA se optužuje zbog otvorene podrške srpskoj strani. Američki je Senat 13. rujna iste godine usvojio rezoluciju kojom oštro kritizira agresivnu politiku Srbije i JNA.46

U drugoj polovici rujna u Hercegovinu pristižu i dva nova korpusa srpskih i crnogorskih rezervista. Njihovim napadom na Dubrovnik započinje napad i na hrvatska sela u Hercegovini. Od 2. do 5. listopada napadnuto je i uništeno Ravno, a zatim i Prhinje (tada je uništeno sedam hrvatskih sela u južnoj Hercegovini). Na sjednici Vlade BiH 9. listopada prevladava stav kako BiH mora ostati neutralna u ratu koji se vodi na jugoslavenskim prostorima.47 Vlasti BiH bile su indiferentne prije svega zbog pasivnosti i nesnalaženja, ali i zbog dvoličnosti muslimanskog političkog vodstva, koje se s jedne strane zalagalo za neovisnu BiH, a istovremeno kalkuliralo i priželjkivalo vojni udar radi očuvanja Jugoslavije,48 što je bila prijetnja Hrvatskoj. Reakcija Hrvata organiziranje je u nacionalne obrambene Zajednice. Najprije je 12. studenog 1991. osnovana u Bosanskom Brodu "Hrvatska zajednica Bosanska Posavina"49, a već 18. studenog osnovana je "Hrvatska zajednica Herceg Bosna"50.

Srbi su se već od samog početka stavili u funkciju agresije. Mjesec dana prije napada na Ravno, 3. rujna 1991. Općinski odbor Srpske demokratske stranke iz Mostara zajedno sa Savezom Komunista Pokret za Jugoslaviju i SDP (socijal-demokratska partija) organiziraju "Miting podrške JNA i Federativnoj Jugoslaviji".51 Miting se trebao održati u centru Mostara. Bio je to tek jedan u nizu sličnih mitinga s istom porukom i s istim ili sličnim organizatorima jugoslavenske ili velikosrpske orjentacije, nerijetko s podrškom izvana. Tu je i najperfidniji slučaj pokušaja rušenja tadašnje demokratski izabrane vlasti. Za tu je prigodu formiran "klub intelektualaca" sastavljen od osoba koje su se predstavljale kao "građani Mostara". Oni su 10. ožujka 1992. organizirali protestni skup sa zahtjevima za smjenom općinske i regionalne vlasti i smjenom čelništva policije52, što je značilo gotovo potpunu pasivizaciju legalne obrane Mostara i Hercegovine. Uz ovakvu političku, tj. nacionalnu podjelu nije bilo nikakve šanse da Služba ostane jedinstvena pa je došlo do pucanja, a eskalacijom rata i do raspada sustava.

Srbi okupljeni oko SDS-a 9. siječnja 1992. u Sarajevu proglasili su Republiku srpskog naroda BiH. U Skupštini BiH zastupnici HDZ-a i SDA, uz zastupnike još nekih manjih stranaka donose odluku o raspisivanju referenduma za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu koji je uspješno održan od 29. veljače do 1.ožujka 1992.53

Europska zajednica priznaje BiH 7. travnja 1992. Isti dan priznaje je i Republika Hrvatska. Tog dana u selu Mehurići kod Travnika započelo je dvodnevno "vojno" savjetovanje Glavnog stožera Patriotske lige BiH i Regionalnih stožera. Na savjetovanju je donesena "Direktiva za obranu suvereniteta R BiH."54 Izvršena je procjena snaga neprijatelja od 6 korpusa jugoslavenske vojske i oko 120 000 pripadnika SDS. Već tada se neprijateljem smatraju i "ekstremne snage HDZ-a" jačine jedne do dviju brigada.55 Muslimanska Patriotska liga osnovana je 2. svibnja 1991. radi zaštite i osiguranja interesa muslimanskog naroda, a zatim je u Domu milicije u Sarajevu 10. lipnja 1991. pod okriljem SDA osnovano Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda s Patriotskom ligom kao vojnim krilom. U radu Vijeća sudjelovali su svi muslimanski dužnosnici MUP-a BiH što ujedno znači i dužnosnici SDB-a.56

Protuobavještajna služba JNA počela je akciju kontroliranog terora. Po cijeloj BiH, a posebno u Mostaru odjekuju eksplozije. SDS i federalna vojska, djeluju potpuno koordinirano. Jedina snaga, koja je u to vrijeme bila organizirana i sposobna pružiti otpor, bila je policija, odnosno njezin hrvatski i muslimanski dio. Na jednome od zadnjih pregovora policije i vojske, pregovorima koji su se održavali pod pokroviteljstvom regionalnih ili republičkih vlasti, načelnik Centra službi sigurnosti Mostar u nazočnosti novinara iznosi sve srpske planove i agresivne namjere u Hercegovini. Navodi vrijeme i mjesta sastanaka na kojima su srpski generali i političari donijeli odluke o izlasku na Neretvu, neprihvaćanju neovisne BiH i početka napada.57

U to je vrijeme veći dio bosansko hercegovačkih političara i novinara uporno izbjegavao reći što se stvarno događa (često su zavaravali narod izjavama kako pucaju "oni sa brda", kako su "papci napali raju", kako su nekakve "ruralne snage napale urbane" i slično)58. Time su im uskraćene izuzetno važne informacije na temelju kojih su brže mogli shvatiti što im se sprema. Te su informacije prikupili djelatnici Sektora državne sigurnosti iz Mostara tako što su držali pod mjerama jednoga "novinara", kojeme je SDS namjenio ulogu koordinatora za promidžbu između njih i federalne, tada već nedvojbeno srpske vojske. Srpske su snage nakon blokade započele rat za Sarajevo. Istovremeno počinju sukobi na Kupresu i u Mostaru.

Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna 8. travnja 1992. formirala je vrhovno tijelo obrane hrvatskog naroda, "Hrvatsko vijeće obrane" (HVO).59 Bio je to naziv za vojne postrojbe, u kojima se tijekom 1992. i u prvoj polovici 1993. nalazio i veliki broj Muslimana, a u su nekim postrojbama čak bili i većina.

Dok je situacija u Sarajevu bila potpuno kaotična, u Mostaru je formiran Krizni štab općine Mostar. On je na sastanku 29. travnja 1992. donio Odluku, u kojoj je JNA i sve paravojne postrojbe, koje djeluju skupa s njom, proglasio neprijateljskim i okupatorskim, a zaštitu i obranu Mostara povjerava Hrvatskom vijeću obrane i pripadnicima MUP-a centra Mostar. Odluku su potpisali članovi kriznog štaba, hrvatske i muslimanske nacionalnosti.60

Pripadnici službe i ostali pripadnici ministarstva unutarnjih poslova srpske nacionalnosti odlaze u tzv. MUP Republike srpskog naroda u BiH (poslije Republika Srpska.). U sastavu tog MUP-a ostala je i Služba državne bezbjednosti, tako da se organizacija i način djelovanja Sigurnosno obavještajnih službi, civilnih i vojnih, u Republici Srpskoj nije znatno mijenjao u odnosu na ranije stanje.

Načelniku Centra službi sigurnosti Mostar stigla je 3. travnja 1991. brzojavka dotadašnjeg načelnika Stanice javne sigurnosti Nevesinje. On je u tom službenom dokumentu naveo da se prema ovlasti Ministra za unutarnje poslove Srpske Republike BiH prozvao Načelnikom CSB Trebinje. U brzojavci je predložio suradnju, ali i podjelu imovine.61

Hrvatski, ali i neki muslimanski dužnosnici službe iziritirani pasivnošću bosansko-hercegovačkih vlasti na već otvorenu agresiju napuštaju Sarajevo i dolaze u Mostar gdje se priključuju mostarskom centru odnosno ulaze u Hrvatsko vijeće obrane. Istovremeno, neki muslimanski radnici procjenjujući kako je sigurnosna situacija i opasnost od rata znatno manja u Sarajevu. Odlaze tamo gdje ih stiže rat u svojem najgorem izdanju.62 (Tadašnji Predsjednik Predsjedništva BiH u skladu sa svojim stavom kako "Ovo nije naš rat" poručivao je tih dana građanima putem sarajevske televizije: "Prošetajte, ne osvrćite se na glasine, družite se".63)

Služba se stavila u funkciju obrane, iako je teško odrediti što je tada, u prvim mjesecima rata, ona doista bila u formalnom smislu. Ipak, sigurno je kako su hrvatski i muslimanski radnici formalno djelovali zajedno sve do 21. listopada 1992. kada se mostarski centar još jedanput dijeli. Toga dana veći broj djelatnika Centra muslimanske nacionalnosti prelazi u prostorije hotela Mostar i stavljaju se pod zapovjedništvo IV. korpusa Armije BiH, a drugi dio ostaje zajedno sa Hrvatima u sastavu MUP-a HZ H-B.

 

Nastavak formalnog raspada službe

Nakon odluke o formiranju HVO-a Predsjedništvo Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna (HZ H-B) donosi brojne odluke radi stvaranja privremenih organa vlasti. Između ostaloga 15. svibnja 1992. donosi odluku o imenovanju Predstojnika Odjela obrane i Predstojnika Odjela unutarnjih poslova.64 Prva im je zadaća bila pristupiti izradi normativnih akata kojim bi regulirali rad svojih odjela (kasnije Ministarstva). Već 3. srpnja 1992. donesena je Uredba o oružanim snagama HZ H-B65, a 24. srpnja 1992. predsjednik Predsjedništva HZ H-B donio je Odluku o imenovanju "Pomoćnika predstojnika Odjela obrane za sigurnosno informativnu službu HZ H-B" sa zadaćom ustrojavanja Sigurnosno informativne službe Odjela obrane HVO.66 Nakon predloženog ustroja Sigurnosno informativne službe (SIS), na prijedlog Predstojnika Odjela obrane HVO HZ H-B (vlada) na sjednici od 14. listopada 1992. donosi Odluku o imenovanju pomoćnika Predstojnika Odjela obrane HZ H-B za sigurnost.67

Eskalacijom sukoba Hrvata i Muslimana, pod stalnim političkim i vojnim pritiskom Predsjedništvo HZ H-B i zastupnici hrvatskog naroda u Vijeću općina Skupštine Republike BiH donose 28. kolovoza 1993. Odluku o konstituiranju Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne koji isti dan donosi "Temeljnu odluku" o uspostavi i proglašenju Hrvatske Republike Herceg-Bosne.68

Ratna 1993. bila je obilježena žestokim ratnim sukobima Hrvata i Muslimana. Iscrpljeni žestokim borbama, pod snažnim političkim pritiscima okončali su međusobne sukobe potpisivanjem sporazuma o prekidu borbi 23. veljače 1994. Sporazum su potpisali generali Ante Roso i Rasim Delić.69 Obavještajno sigurnosni sustav u to je vrijeme bio potpuno podijeljen po nacionalnoj crti i to i vojni i civilni dio.

Unutar Hrvatske Republike Herceg-Bosna službe su bile smještene u dva Ministarstva, obrane i unutarnjih poslova. U Ministarstvu obrane nalazio se Sektor sigurnosti na čelu kojeg se nalazio pomoćnik Ministra obrane za sigurnost. U sklopu sektora nalazile su se dvije uprave, Uprava sigurnosno informativne službe (SIS) i Uprava Vojne policije. Sektor je postojao tek u formalnom smislu. U stvarnosti su djelovale dvije uprave gotovo potpuno samostalno. Načelnik uprave vojne policije bio je član Kolegija ministra obrane i svoja je izvješća o radu podnosio njemu i Predsjedniku Predsjedništva HZ H-B. Razlog je tomu u činjenici što je uprava vojne policije formirana 10. travnja 1992. pa je vrlo brzo okupila veliki broj kadrova i materijalno tehničkih sredstava dostigavši snagu od par tisuća policajaca. Uprava SIS-a formirana je tri i pol mjeseca poslije, a stvarno počela raditi tek u listopadu 1992. U netom formiranoj organizaciji privremene vlasti, kakva je bila HZ H-B, odnos snaga bio je važniji od formalnog ustroja, koji je postavljen temeljem Odluke o unutarnjem ustroju odjela obrane, donešene 17. listopada 1992.70 tj. 20. svibnja 1993.71

Sigurnosno informativna služba djelovala je u Odjelu, odnosno Ministarstvu obrane. Prema prvom ustroju iz listopada 1992. SIS je u sjedištu imao samo dva odjela, Operativni i Analitički te Odsjek za administrativno tehničke poslove. Služba je imala Centre po operativnim zonama, poslije zbornim područjima HVO-a organiziranim na regionalnom principu: Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina, Srednja Bosna i Bosanska Posavina. Sjedišta centara bila su u Mostaru, Tomislavgradu, Travniku i Derventi. Radnike u operativnim zonama i po postrojbama već su postavili njihovi zapovjednici, a radnika službe uopće nije bilo u Glavnom stožeru HVO-a. U prosincu 1993. izrađen je novi ustroj72 i donesen Pravilnik o radu Sigurnosno informativne službe.73 Prema tom ustroju na čelu Uprave SIS-a nalazi se načelnik Uprave. On je imao i zamjenika, koji je ujedno bio i načelnik Operativnog odjela. Pored Operativnog postojali su još i Analitički, Administrativni i Tehnički odjel. Izvan sjedišta utemeljeni su centri SIS-a i to u Mostaru, Tomislavgradu, Orašju i Vitezu. Mostarski centar imao je i podcentar u Čapljini, a tomislavgradski u Rami. Kraće vrijeme podcentri su bili centri, a bio je ustrojen i centar SIS-a u Kiseljaku. Predviđeni su i Odsjeci sigurnosti u Zbornim područjima i pomoćnici zapovjednika do razine brigade ili samostalne bojne kao i časnik službe u Glavnom stožeru. Ovaj ustroj predviđao je i pripadnike službe u Upravama i uredima obrane. Bio je to vrlo ambiciozan ustroj koji je osim kontrole Vojne policije omogućavao Sektoru sigurnosti zauzimanje jake uloge u oružanim snagama HR HB. Ovakav ustroj počeo je na neki način funkcionirati u proljeće 1994. nastupanjem novih političkih odnosa u BiH nastalih nakon prekida rata između Hrvata i Muslimana i potpisivanjem Washingtonskih sporazuma 18. ožujka 1994.74 Pored SIS-a na prostoru HR HB postojala je još jedna vojna služba. Ona je ujedno na hrvatskoj strani i najranije formirana organizacija u obavještajno sigurnosnom smislu. Riječ je o Obavještajnom odjelu utemeljenom 1. veljače 1990. u sastavu Teritorijalne obrane Zapadne Hercegovine (tj. Glavnog stožera HVO HB).75 Bio je sastavljen od obavještajnih skupina spontano nastalih pri općinskim stožerima tadašnje teritorijalne obrane, bez ikakve prethodne organizacije na kojoj bi se utemeljila. U sastavu obavještajnog odjela nalazile su se izvidničke postrojbe i postrojbe elektroničkog djelovanja koje su također nastale spontanim prisluškivanjem neprijateljskih snaga u ljeto 1991. Prva organizirana postrojba ove vrste ustrojena je u sastavu Obavještajnog odjela GS HZ H-B. 8. ožujka 1992. Početkom 1994. dolazi do preustroja HVO-a. Vojna obavještajna služba prerasta iz Obavještajnog odjela u Obavještajnu upravu, a postrojbe elektronskog djelovanja transformiraju se u 88. središnjicu elektronskog djelovanja kao podstožernu postrojbu HVO-a funkcionalno podčinjenu Načelniku obavještajne uprave GS HVO-a. Izvan sjedišta Odjela, odnosno Uprave služba je imala koordinatore, a poslije načelnike obavještajnih poslova po Operativnim zonama, odnosno Zbornim područjima.

Pored vojnih, u HZ H-B djelovala je i civilna Obavještajno sigurnosna služba na ostacima SDB MUP-a BiH, odnosno mostarskog sektora. Predsjedništvo HZ H-B donosi 14. kolovoza 1992. Uredbu o unutarnjim poslovima za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti na teritoriju HZ H-B. U njoj je navedeno da će se primjenjivati odredbe Zakona o unutarnjim poslovima Republike BiH.76 U članku 13. istog Zakona rečeno je kako će se djelokrug i organizacija državne sigurnosti regulirati posebnim aktom. Na prijedlog predstojnika Odjela unutarnjih poslova privremena vlada (HVO) na svojoj šestoj sjednici od 6. siječnja 1993. donijela je odluku o imenovanju "Rukovoditelja državne sigurnosti Odjela unutarnjih poslova Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatske zajednice Herceg-Bosna".77

Odlukom HVO HZ H-B formiran je 26. veljače 1993. Ured nacionalne sigurnosti (UNS) u okviru Odjela unutarnjih poslova.78 U Odluci je navedeno da su u nadležnosti Ureda poslovi obavještajnog i protuobavještajnog karaktera. U ratnom vremenu UNS je bio inferioran u odnosu na vojne službe. Zapravo, prvo ozbiljnije nastojanje zaživljavanja ove službe bilo je donošenje Zakona o unutarnjim poslovima HR H-B od 26. ožujka 1994.79 Prema tom Zakonu u sastavu MUP-a ustrojava se "Služba nacionalne sigurnosti" (SNS) i to temeljem članaka od 14. do 25. Ministar unutarnjih poslova HR H-B donio je 25. srpnja 1994. Pravilnik o unutarnjem ustroju Službe nacionalne sigurnosti MUP-a HR H-B.80

Pravilnik se pokazao nefunkcionalnim, pa je 7. studenog 1995. donesen novi Pravilnik o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta Službe nacionalne sigurnosti MUP-a HR H-B. Prema ovom je pravilniku na čelu SNS-a bio rukovoditelj službe, a sjedište je bilo u Mostaru. U sjedištu su utemeljena četiri odjela i to Odjel operativnih poslova, Odjel za analitičko-informativne poslove i dokumentaciju, Odjel operativne tehnike i Odjel za poslove osiguranja. U sklopu odjela bilo je više odsjeka. Izvan sjedišta pravilnikom su utemeljena četiri centra i to u Mostaru, Livnu, Travniku i Derventi.

Predsjedničko vijeće HR H-B, koje je formirano nakon povlačenja s funkcije Predsjednika HR H-B, na izvanrednom zasjedanju Zastupničkog doma HR H-B u Livnu 8. veljače 1994.81 donijelo je odluku o osnutku Ureda za nacionalnu sigurnost pri Predsjedničkom vijeću HR H-B. 8. lipnja 1995. imenovalo je privremenog rukovoditelja Ureda, i dalo mu zadaću ustrojavanja Ureda i pripreme potrebnih akata.82 Nadležna tijela te akte nikada nisu usvojila. Imenovani je rukovoditelj Ureda za nacionalnu sigurnost imao savjetodavnu funkciju i zadaću suradnje sa stranim službama. Pored brojnih kontakta i suradnje s gotovo svim važnijim svjetskim službama zanimljiv je susret održan u Splitu 22. srpnja 1995. između Ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS), koji je predstavljao Republiku Hrvatsku, Voditelja SDB-a MUP-a BiH i voditelja Ureda za nacionalnu sigurnost HR H-B. Bio je to prvi susret ovih službi i prvi pokušaj suradnje radi efikasnije borbe protiv srpskog neprijatelja.83 Izaslanstva su imala mandat političkih vrhova da zastupaju rješenja sukladna Washingtonskom sporazumu što je na samom početku sastanka i naglašeno.

Isti dan, 22.srpnja1995. potpisana je između Predsjednika Republike Hrvatske, Predsjednika Predsjedništva R BiH i Predsjednika Federacije BiH "Splitska deklaracija"84 prema kojoj je, između ostalog, dogovoreno proširenje i jačanje vojne suradnje RH i R BiH na temelju sporazuma od 21. srpnja 1992. U tom smislu R BiH uputila je Republici Hrvatskoj poziv za hitnom vojnom i drugom pomoći u obrani od agresije, što je RH i prihvatila. Ovaj sporazum omogućio je Hrvatskoj vojsci ulazak na teritorij BiH gdje je uz pomoć HVO-a i Armije BiH porazila srpske snage i stvorila pretpostavke za potpuno slamanje srpske pobune i oslobađanje okupiranih djelova Republike Hrvatske. Bile su to akcije koje su promijenile odnos snaga u regiji i omogućile mirovne pregovore. Oni su doveli do potpisivanja niza međusobno povezanih međunarodno pravnih akata, koji se pojednostavljeno nazivaju Daytonskim sporazumom, a potpisivani su tijekom studenog i prosinca 1995.85 Sve to vrijeme postojala je i bliska suradnja obavještajnih službi RH i HR H-B. One su sudjelovale u pripremi i zaštiti akcija te skrbile o sigurnosti postrojbi. Suradnja sa SDB MUP-a BiH nije dostigla zadovoljavajuću razinu.

Neposredno nakon ratnih operacija i potpisanog mirovnog sporazuma, 20. 12. 1995. u Sarajevu je održan sastanak između Pomoćnika ministra UP za SDB i rukovoditelja Ureda za nacionalnu sigurnost pri Predsjedničkom vijeću HR H-B.86 Na tom sastanku po prvi se put spomenula mogućnost stvaranja zajedničke službe, čak je spomenut i naziv službe: Bosansko Hercegovačka informativna služba. (BHIS), istovremeno je od HIS-a Republike Hrvatske u Sarajevo stigao poziv SDB-u za susret na vrhu. Izgledalo je kako se suradnja napokon uspostavila, ali onda je pred samo ukidanje Predsjedništvo Daytonske Republike BiH, 12. siječnja 1996. donijelo Odluku o osnivanju Agencije za istraživanje i dokumentaciju Bosne i Hercegovine (AID).87 AID preuzima poslove, imovinu i djelatnike Službe državne bezbjednosti i centralnog nacionalnog biroa INTERPOL-a BiH.88 Ubrzo je i skupština R BiH na sjednici od 27. i 28. svibnja 1996. donijela Zakon o Agenciji za istraživanje i dokumentaciju.89

Na čelu AID-a nalazi se ravnatelj, agencija je organizirana tako da u sjedištu ima osam odjeljenja na čelu kojih su pomoćnici ravnatelja. Izvan sjedišta AID je utemeljio osam sektora i to u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Zenici, Doboju, Goraždu, Mostaru i Banja Luci. U sklopu sektora djeluju i brojni detašmani (Travnik, Bugojno, Gradačac, Zvornik, Brčko, Bjeljina, Fojnica, Tarčin, Visoko…). Sjedište je Dobojskog sektora u Tešnju, a Banjalučkog u Sanskom Mostu.

Pored SDB-a odnosno AID-a kao civilne službe na muslimanskoj, tj. bošnjačkoj strani90 funkcionirale su i dvije vojne službe. Prva je Služba vojne bezbjednosti (sigurnosti) rad koje je bio propisan "Pravilom za rad službe vojne bezbjednosti u oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine".91 Služba je bila nositelj poslova državne sigurnosti u oružanim snagama BiH. Na čelu službe nalazio se načelnik Uprave sigurnosti koji je imao i zamjenika. Uprava je bila smještena u Ministarstvu obrane R BiH. U sjedištu je služba imala sedam odjela i to: Odjel za kadrovske i pravne poslove, Odjel tehnike, Odjel za protuobavještajne poslove, Odjel za štabno-bezbjednosne i vojnopolicijske poslove, Odjel za protuobavještajnu zaštitu Generalštaba i prištabskih jedinica, Odjel za specijalne protuobavještajne poslove i Odjel analitike. Pored Odjela formirana su i dva odsjeka, Odsjek za protuobavještajnu zaštitu vojnih atašea i Odsjek za istraživanje i dokumentaciju ratnih zločina. Izvan sjedišta služba je djelovala po zapovjedništvima.

Pored sigurnosne službe na muslimansko-bošnjačkoj strani utemeljena je i obavještajna služba. Najprije je u sastavu Štaba Vrhovne komande Armije R. BiH formirana Obavještajna uprava koja je poslije nazvana Obavještajnom upravom Glavnog Štaba Armije BiH. Na čelu uprave nalazio se načelnik koji je imao i zamjenika. U sjedištu služba je imala sedam odjela i to: odjel analitike, odjel za obavještajno operativni rad, odjel elektronskog djelovanja, odjel za odnose sa stranim armijama, odjel za kadrove i informatiku, odjel za specijalna djelovanja i obuku i odjel obavještajnog osiguranja borbenih djelovanja. Izvan sjedišta služba je djelovala preko Obavještajnih centara, smještenih u sjedištima korpusa Armije R.BiH i preko obavještajnih podcentara i punktova. Obavještajna uprava GŠ Armije BiH nije djelovala samo prema vojsci, vrlo rado ubacivala se u civilne, političke sfere. Jedna od boljih ilustracija načina njenog djelovanja jest Operativna akcija "Kamp 22"92 i akcija s dokumentom pod naslovom "Federalna politika i hrvatski elementi odgovorni za subverzivne aktivnosti u jugozapadnoj Hercegovini".93 Bile su to akcije kompromitacije hrvatske politike u BiH i to pomoću lažnih "dokumenata" SFOR-a odnosno OESS-a. Hrvatske službe raskrinkale su ove akcije i utvrdile povezanost mostarskog obavještajnog centra i trećeg odjeljenja OU GŠ ARBiH s ovim dokumentima. U medijima su objavljeni i originalni dokumenti službe.94 Radi provaljene akcije uskoro je smjenjen načelnik mostarskog operativnog centra, ali i šef regionalnog centra OSCE Mostar.

Na osnivanje AID-a reagirao je Predsjednik Federacije BiH otvorenim pismom najvišim dužnosnicima R BiH i Federacije ustvrdivši kako je ta odluka grubo kršenje Ustava Federacije BiH, te spriječavanje uspostave pravne države.95 U pismu je također upozoreno kako sporna odluka u znatnoj mjeri derogira ovlasti federalnog Ministarstva unutarnjih poslova i onemogućava rad na provedbi Zakona o unutarnjim poslovima. Prva velika afera koja je uzdrmala AID rezultat je akcije međunarodnih snaga (IFOR) izvedene u bivšem skijaškom odmaralištu Pogorelica, nedaleko Fojnice. Postrojbe IFOR-a otkrile su 15. Veljače 1996. kako je navedeno odmaralište pretvoreno u kamp za obuku AID-ovih operativaca.96 Instruktori su bili iranski obavještajci, pripadnici MOIS-a, od kojih su trojica i uhićeni tijekom akcije. Uz njih uhićeno je i osam bošnjaka-muslimana, pripadnika AID-a. U kampu se pored obavještajne izvodila i teroristička obuka. Pod pritiskom međunarodne zajednice, a prije svih SAD-a, Predsjedništvo RBiH smijenilo je Ravnatelja AID-a 16. 03. 1996.,97 samo mjesec dana nakon akcije IFOR-a, a samo dan nakon njegove tvrdnje "Washington postu", kako neće podnijeti ostavku.98 U izjavi za tjednik blizak vladajućoj SDA predsjedavajući Predsjedništva BiH izjavio je između ostaloga: "Ono u Pogorelici kod Fojnice bila je naša krupna greška".99

U lipnju iste godine dvojica djelatnika AID-a100 zajedno s dvojicom pripadnika specijalne policije (jedinica Bosna) MUP-a R BiH oteli su, ispitivali, mučili, a zatim i ustrijelili svojeg kolegu, također pripadnika AID-a, te ga bacili u šaht. Čovjek je preživio,101 i danas se po svemu sudeći nalazi u Nizozemskoj u ulozi zaštićenog svjedoka Haškog tribunala u vezi s istragom oko navodnih zločina koje su počinili specijalne policijske postrojbe zvane "Ševe".102 Bivši načelnik štaba Vrhovne komande, tj. Glavnog štaba armije BiH, podnio je protiv tog "zaštićenog svjedoka" i grupe visokih policijskih i vojnih dužnosnika kaznenu prijavu Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu zbog niza teških kaznenih djela, između ostalog za neuspio atentat na njega. U atentatu su smrtno stradali njegova supruga i njezin brat.103

Prvi čovjek koji je posjetio ranjenog djelatnika AID-a u bolnici, gdje je bio smješten nakon ranjavanja i čuvan pod jakom stražom, bio je bivši šef službe, još iz vremena kad se zvala SDB. On je poslije bio pomoćnik ravnatelja AID-a. Obavio je s ranjenikom duži razgovor i snimio ga na audio-vrpcu. Nedugo zatim i on je ubijen. Bilo je to 28. rujna 1996. ispred zgrade u centru Sarajeva kamo je pošao u privatni posjet prethodno se najavivši telefonom.104 Njegove ubojice još nisu otkrivene unatoč činjenici što je ubijeni neposredno prije smrti razgovarao s predsjedavajućim Predsjedništva BiH i u tom razgovoru nagovjestio mu kako će biti ubijen rekavši svakako i od koga mu prijeti opasnost.105

Početkom 1997. AID ponovno trese afera. Radnik AID-a na dužnosti šefa detašmana u srednjoj Bosni nestao je 6. veljače 1997. sa ženom i tri kćeri.106 Nakon dužih nagađanja o tome što se s njim dogodilo pojavio se u hrvatskom tjedniku, sa svojom pričom.107 Pobjegao je u strahu da će biti ubijen. Ustvrdio je kako je AID čista muslimanska služba, i to stranačka služba SDA. U njoj postoje dvije struje koje se međusobno obračunavaju. I on je osobno radio po nalogu svojih šefova na konstruiranju "dokaza" i pripremanju lažnih svjedoka protiv pojedinih hrvatskih časnika radi optužbi za ratne zločine.108

S hrvatske strane dugo vremena u javnost nije dolazilo gotovo ništa. Službe su djelovale tiho. Preddaytonska Republika BiH i HR H-B prestajale su funkcionirati, a njihove su ovlasti prenošene postupno na Daytonsku Bosnu i Hercegovinu. Član Predsjedništva BiH iz redova Hrvata 6. siječnja 1997. odlukom je imenovao savjetnika za unutarnju politiku u Uredu člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda.109 Savjetnik je imao sličnu ulogu koju je prije imao Voditelj Ureda za nacionalnu sigurnost pri Predsjedničkom vijeću HR H-B. Dakle, radilo se o savjetničkoj ulozi, nekoj vrsti koordinacije hrvatskih službi u BiH i suradnji sa stranim službama. Nakon uhićenja više osoba hrvatske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj osumnjičenih za više različitih kaznenih dijela, započeli su medijski napadi na čelnike hrvatskih službi u BiH, ali i Republici Hrvatskoj. Uz pravu medijsku hajku protiv njih su podignute i kaznene prijave,110 koje su poslije odbačene kao potpuno neutemeljene, ali su medijski uspješno iskorištene. Kriza oko hrvatskih službi u BiH kulminirala je 24. prosinca 1998. upadom Policije Ministarstva unutarnjih poslova županije Hercegovačko-Neretvanske i djelatnika SNS-a u urede, koji su pripadali Savjetniku člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, koji je na svoj zahtjev razriješen te funkcije 24. rujna 1998.111 odmah nakon što su objavljeni rezultati općih izbora u BiH, održanih 12. i 13. rujna temeljem kojih je došlo do promjene na mjestu Člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

SNS je nakon izbora kadrovski značajno osiromašen, na čelo su došli nekompetentni ljudi, koji nisu shvaćali situaciju u kojoj rade, nisu uspjeli održati visok rejting službe stečen dugogodišnjom profesionalnom suradnjom sa svim važnijim službama nazočnim u BiH. Kao dio potpore mirovnog procesa ili sigurnosti mirovnih snaga, naročito u početku njihova dolaska, dok su još bili malobrojni i na nepoznatom terenu. Zbog toga su, između ostalog, zaveli operativne akcije protiv radnika nekih međunarodnih organizacija koje su djelovale u BiH. Sve se to u danom trenutku poklopilo s interesima dijela međunarodne zajednice za rušenje vladajućeg HDZ-a u Republici Hrvatskoj, ali i s povrijeđenom sujetom tadašnjeg zapovjednika SFOR-a što je rezultiralo upadom snaga SFOR-a 14. listopada 1999.112 Ta je akcija izjednačila SNS sa AID-om pa je bilo potrebno promijeniti vodeću strukturu Službe, što je i učinjeno. Sada je pred SNS-om ponovo vrijeme dokazivanja, vrijeme u kojem vodeći ljudi službe moraju jasno dati do znanja kako su dio međunarodnog sigurnosnog sustava i učiniti sve kako bi taj sustav bio što funkcionalniji. Jedan je od najboljih načina svakako što žurnije donošenje Zakona o Obavještajno sigurnosnoj službi Federacije BiH.

Reintegracija sigurnosno obavještajnog sustava F BiH nakon Daytona

Vojna obavještajno sigurnosna služba (VOSS) Federacije Bosne i Hercegovine određena je Ustavom BiH, aneksom 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH iz 1995., zatim Ustavom Federacije BiH,113 Zakonom o obrani Federacije BiH iz 1996.114 i Privremenim pravilnikom o radu Vojne obavještajno-sigurnosne službe Federacije BiH iz 1998. VOSS F BiH definirana je kao specijalizirana vojno-stručna komponenta sustava obrane Federacije BiH koja obavlja obavještajne i sigurnosne poslove iz djelokruga obrane. Službu u Federalnom Ministarstvu obrane organizacijski čine Sektor sigurnosti i obavještajnih poslova, na čelu kojih je pomoćnik Ministra za obavještajni rad i sigurnost. On ima i zamjenika. Sektor je podjeljen na pet odjeljenja, a izvan sjedišta uspostavljeni su obavještajno-sigurnosni organi područnih organizacijskih jedinica. U Vojsci federacije, tj. njezinom Zajedničkom zapovjedništvu, utemeljena je Uprava za obavještajni rad i sigurnost. Na njezinom je čelu Pomoćnik načelnika stožera Zajedničkog zapovjedništva koji također ima zamjenika. U Upravi funkcioniraju četiri odjeljenja i tri odsjeka, a u zborovima (korpusima), brigadama i ostalim ustrojbenim jedinicama odjeljenja, odsjeci i niži organizacijski djelovi službe. Kontrolu zakonitosti rada službe obavlja Komisija za obranu, sigurnost i kontrolu zakonitosti rada službi za zaštitu ustavnog poretka Federacije Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.115

Civilne službe u F BiH funkcionirale su odvojeno. Nakon formiranja AID-a i ubojstva nekadašnjeg šefa SDB-a s kojim je hrvatska strana započela razgovore oko suradnje i ujedinjenja službi zamrla je svaka inicijativa, a učestale su svađe i sumnjičenja. Problem službi ispolitizirao se do krajnjih granica da bi nakon sastanka i dogovora Predsjednika Republike Hrvatske i Predsjednika Predsjedništva BiH od 6. kolovoza 1997. član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda odredio već 20. kolovoza iste godine dvojicu članova radne grupe, koja bi uz pomoć eksperata iz SAD-a i uz sudjelovanje bošnjačkih stručnjaka izradili odgovarajuće prijedloge novog ustroja Sigurnosno obavještajnog sustava FBiH.116 Bošnjačka je strana još neko vrijeme odugovlačila kršeći time sporazum. Ipak 27. siječnja 1998. u Sarajevu su dvojica članova Predsjedništva (Hrvat i Bošnjak) donijela zajedničko rješenje, kojim formiraju radnu grupu od četiri člana radi pripreme prijedloga organizacije i vođenja federalne službe, koja će obavljati poslove iz sadašnje nadležnosti AID-a.117 Bila je to svojevrsna obostrana legalizacija, i hrvatska legalizacija AID-a, ali i bošnjačka legalizacija SNS-a. Obje su strane jedna drugoj osporavale legitimitet službi pa je to bio način da se nadvlada dotadašnje stanje. Nakon više sastanaka i usuglašavanja u zadanom roku od sedam dana radna grupa izradila je i 3. veljače 1998. predala "Prijedlog Organizacije i rukovođenja Federalne službe koja će obavljati sigurnosne i obavještajne poslove". Bila su to praktična načela na temelju kojih bi se nastavilo s izradom nacrta Zakona. Cijeli posao obavljen je, prema dogovoru, uz pomoć dvojice stručnjaka iz SAD.118

Nakon toga ista radna skupina dobila je zadaću izraditi Radni projekat za donošenje Zakona o uspostavljanju obavještajno sigurnosne službe. Radna skupina bila vrlo marljiva pa je uz otvoren i korektan, krajnje profesionalan odnos završila posao. Tako su 4. ožujka 1998. izrađeni dokument potpisala sva šestorica članova radne grupe. Nakon toga materijal je predan na usuglašavanje i potpis članovima predsjedništva BiH iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda. Oni su ga prihvatili i potpisali 6. ožujka,119 dakle samo dva dana nakon što im je predat. Ovim je cijeli posao prebačen s područja struke na područje politike koja nije uvijek bila voljna prihvatiti jednu jaku i profesionalnu službu. Još za vrijeme izrade prijedloga pojedinci iz političkih krugova davali su izjave protiv sporazuma120. Također, po medijima su plasirani članci koji su imali svrhu stvoriti zabunu i nepovjerenje.121 Neke od njih je demantirao i predsjedavajući Predsjedništva BiH.122 Ravnatelj AID-a uputio je Federalnom Ministarstvu pravde 12. lipnja 1996. tekst prednacrta Zakona o uspostavljanju obavještajno sigurnosne službe radi davanja mišljenja temeljem članka 21. Poslovnika o radu vlade FBiH.123 Ovo ministarstvo odgovorilo je 30. lipnja iste godine124 ustvrdivši kako postoji niz odredbi koje nisu u skladu sa Ustavom BiH, tj. nisu do kraja precizno određene nadležnosti službe pa je nejasno je li služba federalna ustanova ili je pak na razini BiH. I ured za zakonodavstvo Vlade FBiH dao je svoje mišljenje koje je bilo slično onome Ministarstva Pravde.125

Sve se to odvijalo neposredno prije općih izbora u BiH pa je osim minimalnih opravdanih primjedbi većina osporavanja bila politička kalkulacija. Na hrvatskoj se strani promijenio sastav radne skupine. Najprije je iz nje istupio Savjetnik člana predsjedništva, koji je dao ostavku na to mjesto nakon izbora, a onda je drugi član radne skupine, zamjenik ministra unutarnjih poslova FBiH stradao u atentatu izvršenim podmetanjem eksplozivne naprave 16. ožujka 1999. Eksplozija je odjeknula ujutro, nešto prije 8 sati, dok je njegovo službeno vozilo prolazilo Alipašinom ulicom u centru Sarajeva, nedaleko od veleposlanstva SAD.126 Eksplozivna naprava bila je postavljena ispod vozila i teško je ozljedila zamjenika ministra koji je umro nekoliko dana poslije. Nitko drugi nije stradao. Nakon atentata usljedio je niz optužbi. Hrvatski član Predsjedništva optužio je bošnjački državni vrh i vrh SDA.127 Reagirao je predsjednik Predsjedništva BiH izjavom da su te optužbe neozbiljne i da odgovornost za terorizam snose ili "naše budale" (muslimansko-bošnjačke op.a.) ili hrvatski ekstremisti. Dalje je rekao kako su ostale nepoznate ubojice Johna Kennedyja, Olafa Palmea i Alda Mora, dajući do znanja da će i ovo ubojstvo vjerojatno ostati neriješeno što se, na žalost, pokazalo točnim. Do danas se ne zna tko je odgovoran za smrt zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine. Glavni urednik sarajevskog tjednika ustvrdio je u svojoj redovitoj kolumni 3. srpnja 1999. kako u federalnom MUP-u znaju da je svaka akcija u tom smjeru uzaludan posao sve dok nisu u stanju dotaći se ključnih ljudi tajne bošnjačko-muslimanske policije, MOS-a, skrbnika problematičnih stranih državljana (iz arapskih zemalja), a njih ne mogu dotaći jer upravo čelni ljudi MOS-a i biraju bošnjačko-muslimanske kadrove federalnog MUP-a.128 Isto tako, još se ne zna ni tko je ubio pomoćnika ravnatelja AID-a 28. rujna 1996. Ne zna se ni tko je odgovoran za nestanak generala HVO u noći između 8. i 9. ožujka 1995. On je bez traga nestao nakon svađe sa zapovjednikom V. korpusa ABiH u Bihaću, gdje je HVO činio zanemarivu manjinu i borio se zajedno s ABiH protiv srpskih napadača.129

Uopće, otkriven je vrlo mali broj počinitelja od 172 kaznena djela s obilježjima terorizma, koliko ih je bilo evidentirano od prestanka rata u prosincu 1997., što je predstavljeno Parlamentu F BiH preko Komisije za obranu i sigurnost.130 Tu se uključuju i ona najteža djela terorizma koja su svojevremeno značajno uznemirila bosansku i hercegovačku javnost; npr. auto-bomba u Mostaru podmetnuta 18. rujna 1997. u Splitskoj ulici uz stambeni blok. Prema prvoj informaciji tom prilikom teže je ranjeno 25 osoba i još toliko ih je lakše ranjeno.131 Naknadno su utvrđena i oštećenja na 94 stana, 13 poslovnih prostora i 96 automobila. Jedna je osoba je ubrzo i umrla.132 U ovome je slučaju ipak uhićena veća grupa od oko 40 Arapa, bivših pripadnika mudžahedinskih postrojbi, ali su u zatvoru zadržana samo petorica. Optuženi su mjenjali iskaze i cijeli slučaj još nije potpuno jasan.133 Još su nepoznate osobe koje su 28. rujna eksplozivnom napravom napali oporbenog političara u zapadnom dijelu Mostara, a dva dana poslije lakše ga ranili pucnjavom iz automatskog oružja po njegovom stanu.134 Nepoznati su ostali i napadači na brojne crkve i džamije diljem BiH.

Sve to ukazuje na potrebu za jakom profesionalnom službom kakva i jest bila zamišljena u Nacrtu Zakona o službi za obavještajno-sigurnosne poslove Federacije BiH. Zaključkom Vlade FBiH donesenim na 37. sjednici održanoj 15. ožujka 2000. Federalno ministarstvo pravde zaduženo je da na temelju rasprave o Nacrtu zakona o službi uskladi tekst zakona s Ustavom i pravnim sustavom FBiH. Ministarstvo pravde pripremilo je nov tekst Nacrta zakona i o njemu 28. ožujka 2000. obavijestilo predstavnike AID-a BiH i SNS-a. Oni su istakli da i dalje ostaju kod rješenja iz teksta Prijedloga zakona koji je već razmatran u oba Doma Parlamenta BiH i na koji nije bilo primjedbi. Federalno ministarstvo pravde uputilo je zatim 31. ožujka 2000. Vladi FBiH nov tekst Nacrta zakona koji je usuglašen s Ustavom FBiH.135 Ravnatelj AID-a uputio je premijeru Vlade FBiH i njegovom zamjeniku dopis,136 u kojem naglašava da i SNS i AID BiH odlučno podržavaju Nacrt zakona, koji je razmatran na 37. Sjednici Vlade Federacije, jer je taj tekst maksimalno usuglašen pa traži da se Nacrt zakona uvrsti na prvu narednu sjednicu Vlade kako bi što prije došao Parlamentu Federacije BiH na razmatranje.137

Prema ovom Nacrtu zakona osnovala bi se Služba za obavještajno-sigurnosne poslove Federacije BiH (OSS FBiH).138 Bila bi to samostalna federalna služba, sa sjedištem u Sarajevu, bavila bi se obavještajnim radom radi zaštite ustavnog uređenja Federacije BiH i obavljala protuobavještajne poslove. Služba ne bi imala policijske ovlasti. Na čelu bi joj bio ravnatelj, koji bi imao zamjenika iz drugog konstitutivnog naroda. Služba bi imala potreban broj organizacijskih jedinica izvan svojeg sjedišta. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestale bi s radom AID i SNS, službe koje su do tada obavljale sigurnosne i obavještajne poslove na prostoru FBiH.139 Ovaj Nacrt zakona u biti se uopće ne razlikuje od svoje prve verzije izrađene dvije godine prije. Razlika je samo u tome tko će biti korisnik informacija, članovi Predsjedništva ili predsjednik i dopredsjednik FBiH, tj. tko će imati vlast nad službom. Kako god bilo, Federaciji Bosni i Hercegovini žurno treba jaka profesionalna služba, a cijeloj Bosni i Hercegovini funkcionalan sigurnosno obavještajni sustav postavljen na mladom, obrazovanom i neopterećenom kadru, pod kontrolom demokratske vlasti, sigurnosni sustav koji će biti dio europskog i svjetskog sustava sigurnosti.

 

 


BILJEŠKE

1 Sisački odred NOP, Vojna enciklopedija, svezak 8., Beograd 1974., str. 591. Sisački odred bio je prvi partizanski odred u Hrvatskoj (i uopće na teritoriju kasnije Jugoslavije) formiran je 22. lipnja 1941. godine po odluci Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. (Nastao je kao reakcija komunista na napad Njemačke na Sovjetski savez.)

2 "OZNA", Vojna enciklopedija, svezak 6., Beograd 1973., str. 495.

3 Isto.

4 Isto.

5 Bezbednosna obuka, SSNO, Uprava bezbednosti, Beograd 1975., Svezak I, str. 21.

6 Korpus narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ), Vojna enciklopedija, Beograd 1972., str. 629.

7 Isto.

8 Bezbednosna obuka, Beograd 1975., str. 24-27.

9 Isto.

10 Zoran Sekulić: Pad i ćutnja Aleksandra Rankovića, Dositej, Beograd, 1989., str. 58-59. Komisija je formirana na sjednici izvršnog komiteta CK SKJ održanoj 16. lipnja 1966. godine u Beogradu. Za Predsjednika komisije izabran je Krste Crvenkovski.

11 Zoran Sekulić,1989., str. 78-85.

12 Bezbednosna obuka, sveska 1, SSNO, Uprava bezbednosti, Beograd 1975, str. 30,31.

13 Milivoj Lekov: Bezbednost SFRJ u svetlu odredbi Ustava i odgovarajućih saveznih zakona, "13 maj", časopis SSUP, Beograd 1975., br.2., God. XXVIII, str. 9,20.

14 Zakon o osnovama sistema državne bezbednosti (Sl. list SFRJ 1/1974), po Lekov 1975, str.12

15 Sl. list SFRJ, 15/84.

16 Još 1946 u Jugoslaviji je došlo do razdvajanja vojne od civilne sigurnosno obavještajne službe.Njihov rad je određen "Zakonom o narodnoj obrani" odnosno "Zakonom o obavljanju unutarnjih poslova iz nadležnosti saveznih organa uprave."

17 Služba za istraživanje i dokumentaciju (SID) Saveznog sekretarijata za vanjske poslove SFRJ zakonski je bila definirana kao dio sustava državne sigurnosti; bila je to obavještajna,ali i protuobavještajna služba. Djelovala je preko jugoslavenskih diplomatsko konzularnih predstavništava.

18 Dušan Bilandžić: Historija SFRJ- Glavni procesi 1918-1985, Školska knjiga, Zagreb 1985., str.330 -331.

19 Službeni list SFRJ, 9/74

20 D.Bilandžić 1985.

21 Ustav SFRJ, Savremena administracija, Beograd 1974

22 Službeni list SR BiH, 4/74

23 Ustav BiH, Novinsko izdavačka organizacija Službeni list SR BiH, Sarajevo 1989, str. 7.

24 Služba je djelovala po rezolucijama, odnosno odlukama partijskih komiteta, što je posebno naglašeno zaključcima četvrtog plenuma CK SKJ. Temeljem te činjenice možemo sa sigurnošću ustvrditi kako za sve ono što su sigurnosno obavještajne službe bivše Jugoslavije učinile protiv svojih građana, od ubojstava, do različitih oblika torture i ugrožavanja temeljnih ljudskih prava , političku pa i pravnu odgovornost snose predsjednici, te članovi raznih komiteta koji su odlučivali o tome što i kako će službe raditi.

25 SR BiH, RSUP, SDB, Centar Mostar, Broj 01-424/2, od 19.9.1967 godine.

26 Zanimljivo je iz današnje situacije promatrati kako su pojedini pokrovitelji i pisci ovakvih i sličnih teza postali mjera demokracije na gotovo cijelom prostoru bivše Jugoslavije i kako strastveno ističu svoje političko opredjeljenje za bezuvjetne Euro-atlanske integracije i ulazak u NATO pakt.

27 SR BiH, RSUP, SDB, Izvještaj o radu Službe državne bezbjednosti RSUP-a SR BiH u 1986. godini, Sarajevo, januara 1987 godine.

28 Isto.

29 Isto.

30 Isto.

31 Isto.

32 Isto.

33 Isto.

34 Isto.

35 Dosjei UDBE o hrvatskoj emigraciji iz BiH, Bonitas, Prozor, LAUS, Split, 2000., str.9-12

36 Isto., str.441-442.

37 Jugoslavenske partizanske jedinice po završetku rata poubijale su ogroman broj zarobljenih vojnika i civila. Za te zločine drži se odgovornima OZNA i KNOJ (preteče UDB-e i SDB)

38 Slobodna Dalmacija od 15 kolovoza 2000 godine. Feljton: Hrvati u inozemstvu žrtve državnog terora poslije 1945 godine. Iz materijala Komisije Hrvatskog državnog sabora za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Str.10.

39 Službeni list SFRJ, poverljivo glasilo, br. 18., Beograd, 27.07. 1990.

40 Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Službe državne bezbjednosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, marta 1990 godine.

41 SR BiH, Izvršno vijeće Skupštine SR BiH, Pov.21, Sarajevo 01. 03.1990.

42 SR BiH, RSUP, SDB, Sarajevo, Broj: 5248/1, dana 1.10. 1990.

43 Isto.

44 Karlo Rotim: Obrana Herceg-Bosne 1, Široki Brijeg, 1997., str. 295-297

45 SR BiH, Vlada., Pov. 76/91, Sarajevo, 8.srpnja.1991. godine.

46 Kronologija rata 1989.-1998, HIC, Zagreb, 1998, str. 74.-93.

47 Karlo Rotim: Obrana Herceg-Bosne 2,Široki Brijeg, 1998, str.155-157.

48 Nezavisne novine, Banja Luka, 01.rujan 2000, Omer Behmen; "Tražio sam od generala JNA da izvrše vojni udar da bi se sačuvala Jugoslavija", str.15,16,17 i 38.

49 Ivan Markešić: Opće političke i vojne prilike u BiH s posebnim osvrtom na Ravno, Humski zbornik, Ravno, Popovo, Ravno-Zagreb, 1997. str.219.

50 Narodni list HZ H-B, br. 1/92., str.2-3.

51 Srpska demokratska stranka BiH, Opštinski odbor SDS Mostar, broj:01-53/91, Mostar, 3.9.1991. godine.

52 RBIH, MUP, CSB Mostar, SJB Mostar, br.16-12/09, Mostar, 11.03.1992 god.

53 Ivan Markešić: Opće političke i vojne prilike u BiH s posebnim osvrtom na Ravno, Humski zbornik, Ravno Popovo, Ravno-Zagreb,1997, str.207.

54 Sefer Halilović: Lukava strategija, Maršal, Sarajevo, 1997, str.166-168.

55 Isto.

56 Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995, Zagreb-Sarajevo 1999, str. 378.

57 Oslobođenje, Sarajevo, 26.03.1992., str.5.

58 Oslobođenje, Sarajevo, 06.04.1992., str.2.

59 Karlo Rotim: Obrana Herceg-Bosne 1, Široki Brijeg, 1997, str. 520-521.

60 Isto, str. 521-523.

61 CSB Trebinje, depeša broj: 2/92, 03.04.1992. godine.

62 Načelnik odjela za obrambene pripreme CSB Mostar, tražio je i dobio dopuštenje od načelnika Centra otići u Sarajevo, gdje mu je navodno bila obitelj. Ostao je u okruženom Sarajevu i uskoro postao drugi čovjek MUP-a BIH.

63 Oslobođenje, Sarajevo, 5. ožujka 1992, str.1.

64 Narodni list HZ H-B, br. 1/92, str.64.i 66.

65 Narodni list HZ H-B, br. 1/92, str.12.

66 Predsjednik Predsjedništva HZ H-B, br. 470, Mostar, 24.07.1992.

67 Narodni list HZ H-B, br. 6/92, str. 41.

68 Narodni list HR H-B, br. 1/93, str. 6.

69 Milivoj Kujundžić, Zdravko Dizdar: Hrvatska borba za opstojnost 1918-1998, Zagreb, 2ooo, str. 232.

70 RBiH, HZ H-B, HVO, Odjel obrane, br.03-142/92, Mostar 17.10.1992.

71 RBiH, HZ H-B, HVO, Odjel obrane, br.02-1-496/93, Mostar 20.05.1993.

72 MO HR HB, Mostar 08.12.1993.

73 RBiH, HZ H-B, HVO, OO, br.02-1-1057/93, Mostar 31.08.1993.

74 Karlo Rotim: Obrana Herceg-Bosne, Široki Brijeg, 1997., Str.377.

75 Razvoj i funkcioniranje Obavještajne službe HVO u domovinskom ratu. Izlaganje načelnika Obavještajne uprave GS HVO, na proslavi petogodišnjice službe, 01.02.1997.

76 Narodni list HZ H-B, br. 2/92, str.10-13.

77 Narodni list HZ H-B, br. 1/93, str.10.

78 Narodni list HZ H-B, br. 8/93, str.188.

79 Narodni list HR H-B, br. 15/94, str. 578.-590.

80 BiH, HR H-B, MUP, br.03-1/23/94, Mostar, 25.07.1994.

81 Kronologija rata, Zagreb, 1998, str.346.

82 BiH, HR H-B, Predsjedničko Vijeće, br: PV-VI-020/95, Mostar, 21. lipanj 1995.

83 Vođe triju izaslanstava ovoga sastanka bili su prof. dr. Miroslav Tuđman, Nedžad Ugljen i Ivica Lučić.

84 K.Rotim, 1.1997., str. 423-425.

85 Božidar Bakotić: Daytonski sporazum, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb 1998.

86 Sastali su se N. Ugljen i I. Lučić.

87 RBiH, Predsjedništvo, Pr.Broj: 1901/96, Sarajevo, 12. sječnja 1996.

88 Isto.

89 Službeni list RBiH, 17/96.

90 Ustavom Federacije BiH donesenim na sjednici Ustavotvorne skupštine od 30. ožujka 1994. godine, Muslimani mjenjaju naziv svoje nacije i prozivaju se Bošnjacima.

91 Predsjednik Predsjedništva BiH, br. 02-011-714/92, Sarajevo, 11. rujna 1992.

92 Slobodna Bosna, Sarajevo, 27. siječnja 1998.

93 Dani, Sarajevo, rujan 1997, str. 48-61.

94 Horizont, br. 38, Mostar, 10. rujna 1997.

95 Hrvatska riječ, Sarajevo, 10. veljače 1996, str.8.

96 Hrvatska riječ, Sarajevo, 17. veljače 1996, str. 2.

97 Večernji list, Zagreb, 18.03.1996.

98 Vjesnik (AFP/HINA), Zagreb, 16. 03. 1996.

99 Ljiljan, Sarajevo, 27.03.1996, str.4.

100 Jedan od njih, osuđen na 13 godina zatvora, piše otvoreno pismo predsjedavajućem Predsjedništva BiH, gdje tvrdi kako je samo izvršavao zapovjedi svoga ravnatelja.

101 Oslobođenje, Sarajevo, 01.10.1996.

102 Slobodna Bosna, Sarajevo, 17.08.2000.

103 BiH, FBiH, Kanton Sarajevo, Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu, 05.10.1998.

104 Oslobođenje, Sarajevo, 01.10.1996. Ubijen je Nedžad Ugljen, pomoćnik Direktora AID-a.

105 Večernje novosti, Sarajevo, 07.10.1996.

106 Oslobođenje, Sarajevo, 15.02.1997. ,str 10.

107 Nacional, Zagreb, 18.lipnja1997., str. 7.i 8.

108 Isto.

109 BiH, Predsjedništvo, Ured KZ, Broj: P-012/97, Sarajevo 06.01.1997.

110 Viši sud u Mostaru, Istražni sudac, broj:Ki-20/97, Mostar 16.07.1997.

111 BiH, Predsjedništvo, Ured KZ, broj: P-01-060-18/98, Sarajevo, 24. rujna 1998.

112 Slobodna Bosna, Sarajevo, 23. listopada 1999, str.19.-21.

113 Službene novine FBiH, 1/94.

114 Službene novine FBiH, 15/96.

115 Službene novine FBiH, 01/99.

116 BiH, Predsjedništvo, KZ, br: P-01-372-2/97, Sarajevo 20. kolovoza 1997.

117 Članovi ove radne grupe bili su: Kemal Ademović, ravnatelj AID-a; Ivica Lučić, savjetnik u Kabinetu člana Predsjedništva; Asim Dautbašić, pomoćnik ravnatelja AID-a i Jozo Leutar, zamjenik ministra unutarnjih poslova u MUP-u FBiH.

118 Slobodna Bosna, Sarajevo, 19. 06. 1999, str.08. Od američke vlade za pomoć pri izradi ovoga projekta zaduženi su dugogodišnji djelatnik američke službe William D.Marray i odvjetnik njihove središnje službe Dave Roseman.

119 Dnevni avaz, Sarajevo, 12. ožujka 1998., str. 3.

120 Isto, Predsjednik HDZ-a Božo Rajić izjavio je kako je za njega i njegovu stranku AID sila iznad društva i Ustava, te ga treba rasformirati, a ne transformirati.

121 Oslobođenje, Sarajevo, 17.12.1997, str. 7. U članku "Gasi li se AID" plasirana je dezinformacija kako Ivica Lučić, član grupe za izradu Prijedloga Zakona o službama i smjenjeni Ravnatelj AID-a, Bakir Alispahić, tada na funkciji Predsjednika Komisije za obranu i sigurnost Zastupničkog doma Parlamenta FBiH pregovaraju oko pozicije, odnosno ukidanja AID-a Cilj ove dezinformacije bio je prije svega onemogućiti dotada korektnu profesionalnu suradnju između Lučića i Keme Ademovića, tadašnjeg i aktualnog Ravna telja AID-a. (Ademović i Alispahić bili su u jako lošim odnosima)

122 Oslobođenje, 18.12.1997. Ovaj demanti nije išao na to da objasni kako nikakvih razgovora na navedenu temu nije bilo, već je samo rečeno kako Komisija za obranu i sigurnost nije ovlaštena voditi pregovore o reorganizaciji AID-a. Tako je ovaj demanti samo zakomplicirao situaciju, koja je ipak nadvladana.

123 BiH, AID, broj K1-4404, Sarajevo, 12.06.1998.

124 BiH, FBiH, Federalno ministarstvo pravde, broj 03-021-1104/98, Sarajevo, 30.06.1998

125 BiH, FBiH, Ured za zakonodavstvo Vlade FBiH, broj 02-021-219/98, Sarajevo, 04.07.1998.

126 Slobodna Bosna, Sarajevo, 20.03.1999., str.5-11.

127 Isto.

128 Slobodna Bosna, Sarajevo, 03.07.1999., str.4, piše Senad Avdić.

129 Slobodna Dalmacija, Split, 17.03.1995. Predsjedničko vijeće HR H-B, na svojoj 26. sjednici održanoj 16.03.1995. zatražilo je međunarodnu arbitražu sponzora Washingtonskog sporazuma glede nestanka generala Vlade Šantića te zaštitu Hrvata Bihaća. Vijeće je ocijenilo kako odgovornost za sudbinu generala Šantića snosi zapovjednik V. Korpusa A. BiH general Atif Dudaković.

130 Oslobođenje, Sarajevo, 17.12.1997, str.7.

131 BiH, FBiH, FMUP, Informacija broj: PP-1/1154-94/97., Sarajevo, 19.09.1997.

132 Slobodna Bosna, Sarajevo, 25.07.1998,str. 24-25.

133 Isto.

134 Večernji list, Zagreb, 02. listopada 1996, Priopćenje mostarske policijske uprave.

135 BiH, FBiH, Federalno ministarstvo pravde, broj 04-02-1691/2000, Sarajevo, 31.03.2000.

136 BiH, FBiH, AID, broj K-2477, Sarajevo, 21.04.2000.

137 Isto.

138 BiH, FBiH, Zakon o službi za obavještajno-sigurnosne poslove FBiH (nacrt), Sarajevo, travanj 2000.

139 Isto.

 

Gallery / Galerija slika
Nema galerije slika / No image Gallery