Davor Marijan
Vojni muzej
Zagreb, Republika Hrvatska

SAŽETAK

Autor u ovom radu nema namjeru dati cjelovit opis rata u Bosni i Hercegovini, između ostalog i zbog toga što današnja razina istraženosti to i ne omogućava. Put, koji vodi spoznaji ovog rata, jesu činjenice, a ne predrasude. One su pogotovo jaka značajka su muslimansko-bošnjačkih autora. Svode se na tvrdnju kojom se razbijačima Bosne i Hercegovine imenuju Srbi i Hrvati između kojih se stavlja znak jednakosti. Oslanjajući se na uglavnom neobjavljene i nenavođene dokumente svih triju konstitutivnih bosanskohercegovačkih naroda, dokumente koje dijelom i navodi, autor činjenično osporava neke od uobičajenih i općeprihvaćenih tvrdnji. Za neke tvrdnje nudi drugačije odgovore i skreće pozornost na kompleksnost rata u BiH, koji se uglavnom tumači crno-bijelo. Drži da se u razmatranju karaktera rata prelazi preko rata u Hrvatskoj i njihovog međusobnog odnosa. Težište je rada na 1992. i muslimansko-hrvatskim suprotnostima koje početkom 1993. prerastaju u otvoreni rat. Također, postavlja pitanje u kojoj je mjeri Međunarodna zajednica sudjelovala u ratu i putu u podjelu Bosne i Hercegovine.

Kraju XX. stoljeća u Europi, uz silazak komunizma sa svjetske političke scene, trajan biljeg dao je i raspad Jugoslavije u nekoliko ratova koje nije lako opisati. Tako je po drugi put u posljednih pedeset godina nestala država Jugoslavija, ovaj put, čini se, trajno ili na duže vrijeme. Prvi od tih ratova, onaj u Sloveniji prema ratu u Hrvatskoj, a još više prema onom u Bosni i Hercegovini (BiH), doimao se kao ozbiljniji manevar, a ne sukob naroda i ideologija. Upravo je rat u BiH po intenzitetu i surovosti skrenuo na sebe svjetsku pozornost čemu je nesebično pripomogla činjenica da je riječ o ratu u visokociviliziranoj Evropi.

Još dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini pojavili su se pokušaji njegova tumačenja. Oni su ga vulgarizirali na crno bijelu sliku dobra i zla primjereniju nekom lošem literarnom predložku ili filmu B produkcije. Agresija na Bosnu i Hercegovinu je organizirano i planski pripremljena i izvedena u proljeće 1992. od strane Srbije i Crne Gore (tzv. Jugoslavije), uz vrlo aktivnu pomoć bosanskih i hercegovačkih četnika. Njima se krajem 1992. i početkom 1993. kao agresor pridružila i Hrvatska uz oslonac na ustaški dio Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Ove rečenice Mustafe Imamovića, profesora Pravnog fakulteta u Sarajevu daju bit muslimansko-bošnjačke publicistike na temu rata za Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995., bit koja je u mnogo čemu upitna. Značajka tog tumačenja, prvenstveno u onom "najosjetljivijem" dijelu, muslimansko-hrvatskom sukobu, jest težnja da se na cijeli rat proširi "slika" iz druge polovine 1993.

Rat se 1991/92.-1995. u mnogočemu doimao kao nastavak ništa manje mračnog Drugog svjetskog rata rezultatima kojeg je detreminirana povijest socijalističke Bosne i Hercegovine. Tijekom tog rata sva tri konstitutivna naroda nalazila su se na dvije suprostavljene strane, a Bošnjaci-muslimani na tri, odnosno četiri što u posljednje vrijeme pokušavaju dokazati. Sličnost s II. svjetskim ratom vidi se i u pristupu s kojim se on tumači. Kao što je nekada 1941. bila "nulta" godina, s kojom je sve počinjalo i prije koje nije bilo gotovo ništa vrijedno proučavanja, osim "mučne" sudbine pobjednika, tako se sada za početak uzima 1991., odnosno 1992. Vrijeme prije toga bilo je "teško i neravnopravno" doba za svakog od triju bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda, što je neodrživa konstrukcija.

Srbi su II. svjetski rat proveli podjeljeni na četnike i partizane s tim da je udio drugih konstantno rastao primicanjem kraja rata, koji su završili kao većina u bosanskohercegovačkom partizanskom kontingentu. Muslimani su rat proveli zastupljeni poglavito u regularnim domobranskim i stranačkim ustaškim postrojbama Nezavisne Države Hrvatske, a dobrim dijelom i u lokalnim milicijskim skupinama koje se "danas" žele "osamostaliti", iako se radilo o postrojbama osnivanim uz blagoslov nadređenih vojnih instanci NDH. Udio u partizanima Josipa Broza Tita bio je znatno manji i počeo je rasti krajem 1942., ali većinskih postrojbi bilo je svega nekoliko, tako da se poštujući partizansku terminologiju može govoriti o snagama ekvivalenta "divizije", ili pješačke brigade, da zbog preciznosti uporabimo jezik regularne vojske. Doista, mali broj Muslimana nalazio se i u redovima srpskih nacionalista - četnika, što je paradoks s obzirom da su tijekom rata najviše stradali upravo od njih.

Bosanskohercegovački su Hrvati kao najmalobrojniji narod tijekom čitavog rata ostali nakloneni radikalnom hrvatstvu i njihov je udio u partizanima do masovnih partizanskih mobilizacija pred sam kraj rata ostao simboličan. Tijekom rata imali su većinu u jednoj "brigadi", odnosno pješačkoj bojni, koja je kao i većina muslimanskih postrojbi nosila nacionalno odnosno vjersko ime, što sa postrojbama sastavljenim od bosanskih Srba nije bio slučaj.

Nakon rata zadaću čuvanja bratstva i jedinstva u Bosni i Hercegovini dobili su zaslužni Srbi, ali i Muslimani. U kontekstu tih nastojanja postupno je "zaboravljana" njihova uloga i opredjeljenje u ratu 1941.-1945. To su u potpunosti "baštinili" Hrvati koji se dugo nakon rata nalaze pod sustavnom represijom zbog strane na kojoj su ratovali. Rat između Hrvata i Muslimana u BiH tijekom 1993. pokazat će svu snagu tog zaborava. Budući da povijest socijalističke Jugoslavije tek postaje historiografski problem, djelomičan uvid u međunacionalne odnose i stupanj "ravnopravnosti" konstitutivnih naroda daju popisi stanovništa. Iz njih se vidi da je postotak Hrvata nakon II. svjetskog rata konstantno opadao pa se s 25% sveo na 17,5%, što mnogo govori o raskoraku između verbalnog i stvarnog. Tom korpusu problema pripada i kulturni položaj, gospodarsko zapostavljanje i slično. Sve je to nužno za razumijevanje bosanskohercegovačke ratne drame, no to bi trebalo biti tema većeg historiografskog rada.

Posljednje desetljeće socijalizma u BiH značajno je i zbog procesa izraženog nacionalnog "osvještavanja" Muslimana. Taj je proces prečesto u humanističkim znanostima poprimao vulgarne značajke. Proces se nastavlja i danas, a njegovi nosioci potječu iz onog malog "elitnog" dijela pučanstva koje se osobno drži intelektualcima. Eini se da je suvremeni kamen temeljac ovog procesa položen u Enciklopediji Jugoslavije rečenicom: Po tome izgleda da se jedno dosta jako pleme Bosna nakon seobe naselilo u centralnoj Bosni, dijelu rimske provincije Dalmacije. Iako je ta rečenicu izazvala manji skandal u akademskim krugovima, ostala je postojano u Enciklopediji i na njoj se danas temelji najranija povijest Muslimana. Bio je to jedan od najdalekosežnijh poteza na ovim područjima pa tako u knjizi Historija Bošnjaka možemo pročitati da u literaturi postoje mišljenja da su Slaveni, koji su se doselili na područje središnje ili matične Bosne, donijeli to ime sa sobom, kao što su učinila i neka druga staroslavenska plemena, u prvom redu Hrvati i Srbi. Po tome je u slavenskoj pradomovini, negdje iza Karpata, živjelo pleme Bosna ili plemenski starješina po imenu Bosna. Iako se ove i slične rečenice smiješne krugovima, kojima je poznata problematika srednjovjekovne Bosne, radi se o iznimno tiražnoj i prodavanoj knjizi, tj. o "kapitalnom intelektualnom proizvodu" koji već stječe status koji kod Hrvata ima Povijest Hrvata Vjekoslava Klaića.

Prevedeno na politički jezik današnjice to znači da je za BiH kao zemlju isključivo Muslimana-Bošnjaka bila potrebna njihova "nazočnost" na području BiH od ranog srednjeg vijeka. Na tom je pravcu iskonstruiran kronološki slijed Bosni (rani srednji vijek) - bogumili (razvijeni srednji vijek) -muslimani (osmanska epoha) - Bošnjaci (od Austro-Ugarske do danas), a sve radi hvatanja koraka s Hrvatima i Srbima, nazočnost kojih je potvrđena u povijesnim izvorima, tj. jedinim južnoslavenskim plemenskim skupinama koje su na ove prostore došle s određenim stupnjem preddržavne organizacije i svijesti o sebi kao zajednici. Tako je srednjovjekovna Bosna postala nužan temeljni kamen u muslimansko-bošnjačkom povijesnom mozaiku koji se brzo slagao. Samo vremensko razdoblje interesa za ovu problematiku u zadnjih petnaestak godina jasno govori o kakvim je motivima riječ. Do tada ova problematika u principu je bila nezanimljiva za Bošnjake-Muslimane, čiji je znanstveni interes za povijest BiH donju granicu imao u 15. stoljeću, a to je vrijeme dolaska osmanskih Turaka i nestanka srednjovjekovne Bosne. Inače je na polju ove problematike u vremenu socijalističke Jugoslavije dominirala historiografija iz pera srpskih povjesničara s obiju strana rijeke Drine, a sve radi produžene ruke državnih interesa koji su stavljali znak jednakosti između Srbije i Bosne. Hrvatska mediavelistika nakon 1945. usmjerila se na vjersku i kulturnu problematiku što je bila izravna posljedica političkih promjena po svršetku Drugog svjetskog rata, nakon kojeg nije bilo zahvalno baviti se političkom problematikom srednjovjekovne Bosne. Rijedak ulaz u ovu problematiku, bilo s crte historiografije ili izvan nje, bio je isključivo na crti avnojevske Jugoslavije, odnosno na jasnoj crti republičkih granica.

Kraj "idile"

Pobjeda nacionalnih stranaka na prvim višestranačkim izvorima jasno govori da je komunističko internacionalno jugoslavenstvo bilo surogat koji nije uspio trajno otupiti nacionalizme, tj, preciznije, šovinizme, nego ih je samo umrtvilo do prve povoljne prilike. Muslimanska Stranka demokratske akcije (SDA) okupila je oko sebe većinu najbrojnijeg stanovništva usmjerivši se na očuvanje BiH kao zasebne političke zajednice, bez obzira na to hoće li ona i na koji način, biti inkorporirana u neku širu državno-pravnu tvorbu i što je moguće veću islamizaciju svih pora života, s krajnjim ciljem stvaranja potpuno islamskog društva. Srpska demokratska stranka (SDS), stranka bosanskih Srba nosila je isto ime kao ona hrvatskih Srba u Hrvatskoj, ali je imala veću težinu od nje, ideološki i brojčano u odnosu na ostala dva naroda u BiH. Obije su bile dio jedinstvenog srpskog pokreta centar kojeg je bio u Beogradu. Njezin cilj može se svesti na poznatu krilaticu o svim Srbima u jednoj državi, što govori o nepriznavanju republičkih i stavljanje u prvi plan etničkih granica. Stranka bosanskohercegovačkih Hrvata, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) nosila je isto ime kao stranka u Hrvatskoj i bila je očekivani odgovor na tezu o jedinstvu srpstva. Za razliku od dijela najvišeg vodstva stranke u u prvoj, doratnoj fazi postojanja, njezini birači stavili su jasno do znanja da su im pogledi upućeni prema Zagrebu i hrvatskom predsjedniku. Stranka se zalagala za decentralizaciju vlasti u Jugoslaviji putem transformacije zemlje u konfederaciju, uz očuvanje nutarnjih republičkih granica; u slučaju neuspjeha stvaranja konfederacije u obzir je dolazilo samo istupanje iz Jugoslavije, kao i ravnopravnost triju konstitutivnih naroda. Stranke pobjednice ustrojile su vlast po modelu trojne podjele, za koju su već tada ozbiljni analitičari uočavali da je neprirodna, inkompatibilna s demokratskim uzusima, nefunkcionalna. Tako su već s prvim istupom na povijesnu scenu nacionalne stranke obznanile su da im se pogledi na budućnost Bosne i Hercegovine ne poklapaju, što ne treba čuditi jer je isti slučaj bio i s pogledom na prošlost i sadašnjost.

Rat prije "rata"

Rat u Hrvatskoj 1991.-1992., na bosanskohercegovačke Hrvate psihološki se odrazio isto kao i na one u matici. Napad na Hrvatsku shvaćen je kao napad na Hrvate u cjelini, a na se isti način shvaćalo napadače; to su Srbi, bez obzira na njihovo republičko podrijetlo. Dio bosanskohercegovačkih Hrvata dragovoljno se uključio u rat. Bosanskohercegovački su se Srbi još u većem postotku uključili u rat u Hrvatskoj jer su sebe i svoj cijeli nacionalni korpus smatrali čuvarima Jugoslavije. Sudjelovanje bosanskohercegovačkih Muslimana u ratu na srpskoj strani svelo se na djelovanje časničkog zbora jugoslavenske vojske, novake na odsluženju redovnog vojnog roka i pričuvnike mobilizirane u Jugoslavensku narodnu armiju (JNA). Na hrvatskoj strani bilo je i dragovoljaca u Zboru narodne grade Republike Hrvatske (ZNG RH). Ipak, čini se da u oba slučaja to nije bio neki značajan postotak, a pogotovo to nije bio ekvivalent ulozi Bosne i Hercegovine kao odskočne daske za napade JNA na Hrvatsku. Područja Bosanske krajine i istočne Hercegovine bila su oslonac za napade na zapadnu Slavoniju i južnu Hrvatsku od ušća Neretve do Prevlake. Zapovjednik Teritorijalne obrane BiH (TO BiH) bosansko-hercegovačkim pričuvnicima čak je isplatio naknadu bez znanja i odobrenja Predsjedništva SRBiH ... sredstvima Republičkog štaba TO Bosne i Hercegovine. U tim trenutcima republički suverentitet BiH bio je takav da je jednostavnije postaviti pitanje da li ga je uopće bilo.

Kao što smo već rekli teritorij BiH nije bio u stanju slijediti dio matičnog stanovništva i velikim dijelom postaje prostorija napada na Republiku Hrvatsku. Osim uporabe bosanskohercegovačkog teritorija JNA je napala i Hrvate u BiH što potvrđuju uništena hrvatska istočnohercegovačka sela. Simbol tog stradanja postalo najveće od njih, selo Ravno. Tu se susrećemo s prvim pitanjem: je li za Hrvatsku Bosna i Hercegovina agresor? BiH je operacijsko područje s kojeg Hrvatsku napada operativna vojska JNA sastavljenja od dijela domaćih državljana, koji su bezpričuvno prihvatili politiku centra u Beogradu. S izuzetkom graničnih područja naseljenih Hrvatima (Posavina i zapadna Hercegovina s Livnom i Tomislavgradom) ostatak je bosanskohercegovačke granice i dubokog zaleđa ratna zona s najmanje dva operacijska pravca. Teritorij Bosne i Hercegovine odigrao je tako za Hrvatsku nepovoljnu ulogu izvanredne operacijske osnovice koju JNA nije uspjela iskoristiti na strateškoj razini. Ovoj se činjenici pridaje mala težina. Tri konstitutivna bosanskohercegovačka naroda prema ratu u Hrvatskoj potpuno su se odredili. Hrvati i Srbi u njemu su sudjelovali, dok su Muslimani pokušali ostati po strani u skladu s poznatom izjavom A. Izetbegovića da to nije naš rat.

Ako shvatimo Bosnu i Hercegovinu kao područje koje je funkcioniralo na današnjoj teritorijalnoj razini, a to je vrijeme od 1878. do 1918. i od 1945. do 1991., možemo zaključiti da je BiH opstajala na osnovi posebnog statusa. Znakovito je da je taj status, tj. jamac opstojnosti (nedjeljivosti) redovito izvan granica Bosne i Hercegovine. U Austro-Ugarskoj monarhiji bila je pod ingerencijom zajedničkih ministarstva, a u socijalističkoj Jugoslaviji držana je na suprotnosti između hrvatskog i srpskog pitanja kojemu se je pri kraju te države aktivno pridružilo i muslimansko pitanje. Krajem osamdesetih jamstvena "ravnoteža", koja je držala BiH na okupu, počela se narušavati, da bi u kasnu jesen 1991. prestala postojati.

Predznaci rasapa

Ratna događanja 1992. imala su svoju političku predigru u drugoj polovini 1991. U političkom smislu bosanski su Srbi 24. listopada 1991. osnovali Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Na temelju plebscita srpskog naroda BiH 9. i 10. listopada 1991., 21. listopada verificirane su proglašene srpske autonomne oblasti u BiH. Sljedeći korak bio je 21. prosinca 1991. kada je donesena Odluka da se pristupi formiranju Republike Srpske Bosne i Hercegovine što je učinjeno 9. siječnja 1992. Time je već započeti proces rastrojavanja središnjih republičkih organa vlasti na jednom dijelu BiH došao do samog kraja.

Nakon Srba i bosanskohercegovački su Hrvati pokazali potrebu za organiziranjem u republici koja je svakim danom to bila sve manje. Na sastanku predsjednika kriznih štabova Hercegovačke i Travničke regionalne zajednice u Grudama 12. studenog 1991. zaključeno je da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države. Dok su ti zaključci govorili o strategiji bosanskohercegovačkih Hrvata koja je bila stvaranje Suverene Hrvatske u njenim i etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama, šest dana poslije otklonila ih je donesena Odluka o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, kojom je odlučeno da će Zajednica ... štovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

U Odluci o suverenosti Skupštine BiH od 15. listopada 1991. između ostalog stoji da će se Bosna i Hercegovina ... razvijati kao građanska republika, suverena i nedjeljiva država. U sukobima između Srbije i Hrvatske bit će neutralna, a u jugoslavenskoj zajednici može ostati samo ako ostanu Srbija i Hrvatska, što ocrtava muslimanski stav. Za druga dva naroda taj je stav već bio anakronizam; Jugoslavija se raspadala, a BiH je bila Jugoslavija u malome. Muslimani za Hrvate i Srbe još nisu protivnici, ali ni saveznici. Takav odnos traje do travnja 1992. kada se otvara nova stranica bosanskohercegovačke povijesti.

U susret ratu

Vrijeme do početka rata u BiH karakteriziraju pripreme stranaka za rat. Intenzitet tih priprema nije jednak poglavito iz razloga što je početna etapa različita. Prednjači SDS, srpska stranka koju oružjem opskrbljuje srbizirana JNA. Hrvati preko HDZ-a također dolaze do oružja u znatno manjim količinama nego Srbi, no dovoljnim da se postupno umanji osjećaj inferiornosti nakon što je JNA razoružala republičku TO. Kod Muslimana je stanje najnepovoljnije, djelom zato što su našli između rakoraka između političkih vođa i naroda. Ipak su i oni vrlo rano načinili korake na tom planu. Muslimanska Patriotska liga osnovana je 2. svibnja 1991. i u tim se trenutcima može tretirati samo kao stranačka paravojna postrojba. Potom je u sarajevskom Domu milicije 10. lipnja 1991. na sastanku vodećih bošnjačkih javnih radnika iz cijele Jugoslavije, pod okriljem SDA osnovano ... Vijeće nacionalne obrane muslimanskog naroda s PL kao vojnim krilom. Politička scena u BiH podsjećala je tada na političku scenu u Kraljevini Jugoslaviji iz doba sporazuma Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka, kada su politički predstavnici Srba i Hrvata rješavali najvažniju problematiku, a Muslimani bili negdje sa "strane".

Zajedničko je "trci u naoružanju" njezin etnički princip. Svi se naoružavaju zasebno. Na vojnom savjetovanju muslimanske Patriotske lige u selu Mehurići kod Travnika održanom 7./8. veljače 1992. zaključeno je da je na raspolaganju između 60 do 70 tisuća naoružanih članova. Krajem veljače donesena je i usvojena je Direktiva za odbranu suvereniteta iz koje je razvidno da Patriotska liga razbijačkim snagama BiH drži SDS s jugoslovenskom armijom i ekstremno krilo HDZ. Po Direktivi glavna zadaća imala je biti zaštita muslimanskog naroda, očuvanje integriteta i cjelovitosti BiH, kako bi se obezbjedilo i ubuduće daljnji zajednički život svih naroda i narodnosti na državnoj teritoriji BiH. U točki 3. poziva se narod Sandžaka, Kosova i Makedonije da se solidarišu sa našom pravednom borbom i odmah otpočnu borbena dejstva u cilju vezivanja snaga neprijatelja i slabljenja njegove udarne moći na prostoru BiH. Istovremeno uspostaviti kontakt, suradnju i koordinaciju na zajedničkim dejstvima sa hrvatskim narodom u BiH protiv zajedničkog neprijatelja. U odnosu na početak mjeseca bio je to velik napredak jer se ne spominje kao protivnik "ekstremno krilo HDZ-a".

Rat

Nakon smirivanja borbenih djelovanja u Hrvatskoj početkom 1992. moglo se pomisliti da su se pojavili uvjeti za razdvajanje bojišnice putem republičkih, tj. državnih granica. Do toga nije došlo u prvom redu zato što rat u Hrvatskoj nije bio završen, nego primiren. Otcijepljena područja Hrvatske naseljena Srbima nisu uklopljena u pravni sustav Republike Hrvatske pa republičke granice u dijelovima Like, Banovine i Korduna nisu mogle postati državne. Na tom području stajalo je tako i za Hrvatsku i za BiH nezgodno "vezivno tkivo". Povlačenje JNA u BiH započelo je još u ljeto 1991. izvlačenjem 14. i 30. korpusa iz Slovenije i 10. i 13. korpusa iz Hrvatske i službeno je trebalo biti nastavljeno. Kod ovog izvlačenja možemo razlikovati dvije skupine postrojba JNA. Dok je jedna izvučena s područja s kojim više nije imala nikakav fizički kontakt (14. i 30. korpus), dio se samo prelio preko republičke granice u BiH i nastavio s borbenim djelovanjima prema Hrvatskoj.

Smirivanjem bojišnice u Hrvatskoj počeo je proces njezinog otvaranja u Bosni i Hercegovini. Već se tada nazirala strategija srpske JNA da probleme rješava odvojeno i da izbjegava sukobe na dva pravca. Iskustvo iz Slovenije, Hrvatske i Makedonije na vrijeme je analizirano i ocjenjeno da za pripadnike armije idu teški dani te da se mora otpočeti sa evakuacijom na sigurne prostore.

Početnu fazu rata ilustrira procjena zapovjedništva 2. VO u kojoj se kaže: Nakon priznanja suvereniteta BiH od strane zemalja Evropske zajednice, SAD i nekih drugih zemalja, ovu Republiku je zadesila ratna drama sa nesagledivim tragičnim posledicama. Eskalacijom međunacionalnih oružanih sukoba na teritoriji je nastupilo opšte bezvlašće, haos, strah i panični beg čitavih naroda iz pojedinih gradova i sela. Situacija je krajnje neizvesna, konfliktna i u konačnom ishodu potpuno nepredvidiva. Razne vojske i naoružani civili drže pod kontrolom pojedine opštine, gradove i naselja. Sve su učestalije pojave pojedinačnih, ali i masovnih ubistava, teških razaranja, zarobljavanja i monstruoznih mučenja, pljačke i kriminala svake vrste. Na čitavom prostoru ne funkcioniše ni jedna političko-državna institucija, osim JNA. Ceo život je paralisan. Na pragu je glad, socijalna beda i sve druge prateće nesreće ratne drame. Predviđanju se ne može ništa dodati osim primjedbe da je ključni pokretač ove ljudske drame bila upravo srbizirana JNA.

Kao što se moglo očekivati, dijelovi JNA u BiH postali su oružana sila bosanskih Srba koji su tako u sukob ušli s nemjerljivom prednošću. Krajem svibnja postale su dotadašnje postrojbe i materijalno-tehnička sredstva JNA Vojskom Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Operativni sastavi zadržali su uglavnom dotadašnje zone odgovornosti i preimenovani su tijekom svibnja i početkom lipnja u skladu s novom terminologijom. Iako su imali neusporedivu premoć u MTS, bosanski su Srbi imali problema s ljudstvom i s djelatnim časničkim kadrom. Pogotovo su imali problema s časnicima na koje se general Ratko Mladić u rujnu 1992. požalio da ih je od 4206 iz BiH u VRS došlo 900 što je bila polovina ustrojbenih potreba srpske bosanske vojske.

Između ciljeva i uspjeha

Sa srpskih etničkih područja, na koja je tijekom 1991. i 1992. iz Slovenije i Hrvatske izvučen MTS i živa sila, JNA krenuo je rat u zaokruživanje srpskog etničkog prostora. Brzi uspjesi polučeni su u istočnoj Bosni, na područjima većinski naseljenim Muslimanima. Na području jugozapadne Bosne osim uspjeha na Kupresu Srbi su doživjeli dvostruki neuspjeh na hrvatskim područjima oko Livna. Pretrpjeli su neuspjeh i u pokušaju zauzimanja Sarajeva i u dolini Neretve. Krajem ožujka počele su teške višemjesečne borbe za Bosansku Posavinu. Na području Bosanske krajine, gdje nije bilo većeg borbenog otpora, počela je praksa etničkog čišćenja i stvaranja koncentracijskih logora, praksa koja je uskoro proširena i na druge dijelove Srpske Republike Bosne i Hercegovine.

Eini se da je u toj prvoj etapi rata JNA, odnosno od 21. svibnja Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine, pokušavala brzim manevrom oklopnim postrojbama uzeti sve što se bez velikog naprezanja može uzeti na tenkoprohodnim pravcima. Na područjima, na kojima oklopno-mehanizirane postrojbe nisu mogle doći do izražaja zbog nepodesnog terena ili organiziranijeg otpora, uspjesi su znatno manji. Nakon tog početnog razdoblja uspjeh se mogao postići mukotrpno, uz veliko naprezanje ljudstva i MTS-a, kao što je to bilo u Bosanskoj Posavinu i Jajcu.

U izlaganju o postignutim rezultatima i stanju vojske, Glavni stožer Vojske Srpske Republike ocjenio je da su postignuti ... značajni rezultati koji se ogledaju u sledećem:

1.- Vojska SR uspešno je preuzela front JNA u bivšoj BiH i zaštitila srpski narod.

2.- Osujećena je namera razbijača Jugoslavije da razbiju i unište srpski narod u bivšoj BiH ili da ga učine građanima drugog reda.

3.- Sprečeno je ovladavanje teritorijom SR i osujećeno izbijanje ustaških formacija širokim frontom na r. Drina.

4.- Slomljeno je više ofanziva Hrvatsko-Muslimanske koalicije, potpomognute regularnim snagama Hrvatske i nekim zapadnoevropskim i islamskim zemljama u pokušajima deblokade Sarajeva, prodora kroz Hercegovinu i za presecanje Koridora.

5.- Operacijom "Koridor" razbijene su ustaške formacije u Posavini i Semberiji i ostvarena je kopnena veza sa SRJ i ostalim delovima SR.-

...

9.- Zahvaljujući herojskom otporu i visokoj svesti srpskog naroda kao i rešenosti političkog i vojnog rukovodstva SR da istraje u borbi za očuvanje srpstva i stvaranje sopstvene države na pradedovskim ognjištima sada smo došli u situaciju da po prvi put od dolaska naših predaka na ove prostore ostvarimo te ciljeve ostanemo svoji na svome i stvorimo demokratsku zajednicu u kojoj će se poštovati sva civilizacijska dostignuća i prava čovjeka i građanina.

Nasuprot Srbima prva faza rata kod Hrvata i Muslimana prolazi u nastojanju da se konsolidiraju crte obrane. U tom kontekstu značaj hrvatskih uspjeha ima veću stratešku težinu od uspjeha Armije BiH iz jednostavnog razloga. Na njih se vezala Hrvatska koja je za oba ugrožena naroda bila logistička baza i oslonac. Borbena djelovanja Hrvatske vojske, odnosno Zbora narodne garde na u zahvatu sjeverne i jugoistočne granice Bosne i Hercegovine uz međusobni oslonac s HVO-om značila su i izravnu potporu ABiH u dubini jer su borbenim djelovanjima vezali dio snaga bosanskih Srba i omogućila logistički i humanitarni promet. Glede toga danas je prema tome primjetna kolektivna amnezija ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u Hrvatskoj.

Bosanska Posavina od jeseni 1992. nosi "ljagu" političkog dogovora i izdaje što se može svesti na tvrdnju da usprkos povoljnom položaju F. Tuđman paralelnim zapovjednim linijama, mimo GSHV, naređuje povlačenje HV i HVO iz dijelova Bosanske Posavine, što omogućuje srpskim snagama iz smjera Banja Luke i smjera Bijeljine da se spoje i uspostave koridor kao vitalnu komunikaciju između Srbije i dijelova Hrvatske i BiH pod srpskom paravlašću. No, bez temeljite raščlambe nezahvalno je izvlačiti dalekosežne zaključke. Mislimo da je Posavina bila prezahtjevna i za Hrvatsku vojsku i za HVO. Zapovijedanje je bilo upitne vrijednosti, a isto tako i taktika oslonjena na uporabu prevelikog broja borbenih skupina koje su teško postizale duh zajedništva. Kod postrojbi HVO, koje su toj fazi bile najbliže milicijskoj organizaciji, postojao je veliki problem nezainteresiranosti za djelovanja izvan svojeg područja, pogotovo nakon što su ga izgubili. VRS je na to područje dovukao uglavnom oklopne i motomehanizirane postrojbe nasljeđene od bivše JNA. Njihova je značajka bila velika vatrena moć i dobra pokretljivost. Ove postrojbe nisu na vrijeme uočene od hrvatskih vojnobavještajnih organa, što je bio veliki nedostatak jer se je konkretno radilo o 16. mtbr i 1. okbr koje su bile najkvalitetnije postrojbe 1. Krajiškog korpusa. Propust je to bio pogotovo bitan, kad se radilo o oklopnim brigadama, jer se radilo o tenkoprohodnom području. Eini se da je ogromna većina uspjeha VRS postignuta upravo na oklopu i topništvu čemu protivnik nije dugo mogao parirati. U razmatranju borbi za Posavinu uočava se parcijalni pristup, koji prelazi preko činjenice da su istovremeno trajale borbe na južnom bojištu, da je dio operativnih snaga i dalje ostao razmješten oko područja, koje su nadzirali pobunjeni hrvatski Srbi, i da je u to vrijeme trajao veliki preustroj Hrvatske vojske u sklopu kojeg se smanjivalo njezino brojno stanje za desetak pješačkih brigada.

Operacija Vrbas 92, kojom je ojačana 30. krajiška divizija VRS nakon višemjesečne borbe zauzela Jajce, odvijala se dijelom paralelno s borbama za Posavinu. Operacija je nedvojbeno pokazala u kojoj je mjeri bosanska srpska vojska bila vezana za oklop i topništvo i koliko je sporije dolazila do uspjeha osloncem na pješačke postrojbe. Naravno, sukob između HVO i Muslimana imao je također odraza na ishod borbi, no tvrdnja da su slomu zajedničke hrvatsko-bošnjačke obrane kumovale ... velikim dijelom političke intrige HDZBiH, odraz je svjetonazora pis(a)ca, a ne analize činjenica.

Padom Jajca i Bosanske Posavine za HVO je rat sa VRS doslovno priveden kraju. Obranom Livna, dijela doline Vrbasa i dijela srednje Bosne, a napose uspjehom u dolini Neretve, kruna kojih su bile Lipanjske zore, HVO je uglavnom došao sa Srbima u pat poziciju, nakon koje postoje samo pozicione borbe od kojih su povremeni izuzeci Usora i dijelovi posavske bojišnice. Nekoliko sastanaka između vodstva bosanskih Srba i Hrvata izvan BiH, čini se, nisu urodili konkretnim učincima. Rezimirajući događanja u 1992. načelnik GS HVO zaključuje je da su snage HVO i pored dosta problema i poteškoća pod svojom kontrolom uspješno drže 70% slobodnog prostora u BiH, te da je stvarajući svoje oružane snage na prostorima HZ H-B, Hrvatski narod obranio .. sebe i najveći dio Muslimana.

Najmanje razloga za zadovoljstvo imala je Armija BiH. Ona je na kraju 1992. imala pod svojim nadzorom najslabiji odnos između brojnog stanja i područja koje je nadzirala.

Nastojanja predstavnika međunarodne zajednice da se rat privedu kraju rezultiraju poznatim Vance-Owenovim planom s početka 1993. Planom se BiH određuje kao država sastavljena od deset provincija. Stajalište, s kojeg polazi plan, stanje je na terenu. Eini se da su Hrvati i Srbi bili zadovoljni prostorom koji su nadzirali. Područje srednje Bosne, u kojem su bile izmješane postrojbe Operativne zone HVO Srednja Bosna i 3. korpusa AbiH, imalo je podjelom na provincije biti razriješeno. Uvjeren u kraj rata Glavni stožer HVO prvih dana siječnja poduzimao je mjere da ispuni obaveze proistekle iz konferencije u Ženevi pa je od podređenih tražio dostavu zapisnika o minskim poljima i procjenu ljudstva potrebnog za kontrolu dostignutih linija. Sa svoje strane Narodna skupština Republike Srpske donijela je 17. prosinca 1992. Deklaraciju o završetku rata. U njoj se između ostalog zaključuje da je etničko-vjerski rat u bivšoj BiH za Republiku Srpsku završen i da je srpski narod odbranio svoju samostalnu i suverenu državu - Republiku Srpsku.

U takvoj su situaciji ovdašnji Hrvati bili posve zadovoljni svojom situacijom u proljeće (ispravnije, zimu o.a. D.M.) 1993. i nisu imali nikakva razloga za otvaranje sukoba s Bošnjacima, tvrdnja je koja se može bezpričuvno prihvatiti. Sukob, koji je potom uslijedio sredinom siječnja 1993., rijetko je dobar povod da se pokriju stvarni uzroci sukoba, dvije neuskladive političke koncepcije o budućnosti Bosne i Hercegovine.

Rat u "ratu"

Otvoreni Muslimansko-hrvatski sukob, koji je obilježio cijelu 1993., imao je predigru koja datira od prvih dana rata u Bosni i Hercegovini. U SJB (Stanica javne sigurnosti, o.a. D.M.) Bugojno ratnoj miliciji podeljena municija, ali samo pripadnicima muslimanske nacionalnosti s napomenom da se sakrije od pripadnika Hrvatske nacionalnosti. U Gornjem Vakufu zategnuti odnosi između Hrvata i Muslimana. Iako ove dvije rečenice na prvi pogled oslikavaju stanje s kraja 1992. ili početka 1993., one su napisane znatno prije, 2. travnja 1992. u redovnom dnevnom izvješću u ovom slučaju "nepristranog" Zapovjedništva 30. partizanske divizije JNA koja je neposredno pred izbijanje rata u BiH imala zonu odgovornosti od Kupreške visoravni, doline rijeke Vrbasa do šireg područja Janja.

Nepovjerljivi međusobni odnosi, koji su zabilježili vojnobavještajni organi 30. partizanske divizije, bili su su pravilo u svim onim sredinama u kojima je bio približan postotak dvaju ili više naroda, tj. gdje broj jednih nije bio dovoljno velik za prevagu nad drugima. Na takvim područjima nije se ni jedna strana mogla uvjerljivo nametnuti onoj drugoj. Glede toga možemo konstatirati da su u BiH postojala upravo takva po nacionalnom sastavu ujednačena područja i čista etnička područja, tj. područja u kojima je jedan od "temeljnih" naroda imao iznimno izraženu prevagu. Svi sukobi iz 1992., sukobi koji prethode otvorenom ratu, dogodili su se na ovakvim područjima, preciznije, na području srednje Bosne. Od ovog "pravila" odudara samo sukob u Sarajevu u naselju Stup koje je bilo mala hrvatska oaza u području naseljenom pretežno Muslimanima.

Eini se da je upravo na području Uskoplja, tj. Gornjeg Vakufa došlo do prvog sukoba između HVO i TO i to već krajem travnja 1992., da bi se ponovio 20. i 21. lipnja 1992. Početkom svibnja izbio je i u Busovači sukob koji se ponovio slijedećeg mjeseca. U Novom Travniku izbio je u poslijepodnevnim satima 19. lipnja sukob između jedinica štaba TO, s jedne i jedinica HVO i HOS-a s druge strane. Međunacionalnih napetosti bilo je i u Konjicu, da bi početkom kolovoza izbio sukob u Kiseljaku. Ipak, u toj prvoj fazi muslimansko hrvatske netrpeljivosti posebno mjesto zauzima 17. kolovoza 1992. kada su postrojbe TO BiH upale u hrvatsko naselje Stup u Sarajevu. Zbog posljedica, koje je pretrpjela sarajevska hrvatska zajednica, taj se incident razlikuje od prijašnjih sukoba, koji su bili lokalne razine, i povlači opravdano pitanje s koje je razine izazvan.

Kronologija sukoba između HVO-AbiH poznata široj javnosti počinje događajima u Prozoru. Prethodila im je napetost koja je između HVO i TO BiH u srednjoj Bosni vladala veći dio listopada, u Travniku u prvom redu. Temperaturu je diglo TV Sarajevo kada u emisiji "Dokumenti" objavljuje informaciju i prikazuje navodni masakr nad pripadnicima TO u selu Lješće a slike se stvarno odnose na pripadnike postrojbi HVO Travnik. Masakr se dogodio 15. 05. 1992. godine na Vlašiću kojom prilikom su zvjerski mučeni i ubijeni od strane četnika pripadnici HVO. Potom slijedi pucnjava i oružani napad u selu Rastovci, općina Novi Travnik na časnika stožera Srednja Bosna ... i njegove suputnike. U selu Karaula pripadnici A BiH pucali su na vozilo zapovjednika HVO Jajce. Verbalni sukob između HVO i ABiH oko benzinske crpke u Novom Travniku, zbog koje je lokalni zapovjednik ABiH navodno izjavio Benzinska ili rat, prethodi ubojstvu zapovjednika Travničke brigade na prometnici Travnik-Vitez za što je HVO optužio pripadnike 7. muslimanske brigade.

Pogoršanje sigurnosnog stanja u Operativnoj zoni Srednja Bosna redovno se preko Gornjeg Vakufa odražavao na rubnim područjima Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina pa je 21. listopada 1992., GS HVO izvješten da je u Gornjem Vakufu i Prozoru stanje napeto i svakog momenta može doći do sukoba... u svezi s novonastalom situacijom u dijelu operativne zone poduzete su sve mjere sigurnosti da bi se spriječili sukobi snaga HVO i OS BiH, a posebno u G. Vakufu i Prozoru.

Do sukoba je ipak došlo 23. listopada i on je završen potpunim porazom lokalnih postrojbi ABiH. Tvrdnja da HVO izvršava prepad na postrojbe ARBiH u Prozoru vrlo je "hrabra" i utemeljena na predrasudi. Na sastanku predstavnika HVO i ABiH održanom 6. studenog 1992. u Jablanici predstavnici ABiH pristali su na zahtjev HVO-a za smjenom svojeg zapovjednika Općinskog štaba obrane Prozor, što je činjenica koja u razmatranju sukoba nije nevažna.

Drugi veliki problem u odnosima HVO i ABiH jest postojanje dviju paralelnih političkih i vojnih struktura u središnjem dijelu Bosne i sjeverozapadne Hercegovine. Odraz su dubokog međusobnog nepovjerenja i različitog pogleda na budućnost Bosne i Hercegovine. Jedno od pitanja, na koje historiografija treba dati odgovor, razina je nastojanja SDA i HDZ da riješi taj problem.

Ilustriraju to rečenice jednog od članova ratnog predsjedništva SO Novi Travnik: Fundamentalni problem Novog Travnika je dvije vlasti, HVO i naša, ko biva, regularna. Dolazi do kolizija i sukoba. I dalje će se to dešavati. Predsjedniku vlade ne daju bez iskaznice ući u Općinu. Bolje je podijeliti se. Opet ćemo se tući. Bilo je raznih ponuda, da Muslimani i Hrvati formiraju svoju vladu. Mi smo pokušavali da paritetno damo iz svake nacije po isti broj ljudi u vladi.

Problem dvovlašća ključni je problem hrvatsko-muslimanskih odnosa u srednjoj Bosni, području na kojem je rat eskalirao. Raščlanjujući uzroke sukoba u Prozoru zapovjednik Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina s pravom je zaključio da je jedini preventivan lijek za izbjegavanje takvih sukoba zabrana postojanja dva zapovjedništva, dvije vojske, dvije logistike i sl. Slično je rezonirao i zapovjednik 17. krajiške brigade ABiH ocjenivši da je jedan od problema neuspješne obrane Jajca bio i taj što jedan grad brane dvije komande. Svakako najpoznatiji pokušaj razrješavanja dvovlašća poznata je zapovijed ministra obrane Republike Bosne i Hercegovine od 15. siječnja 1993. Ta je zapovijed u jednoj od posljednjih knjiga koje se bave ovom problematikom interpretirana sljedećim rečenicama: Ministar obrane BiH Božo Rajić (HDZ) naređuje da se u operativnim zonama na prostoru provincija 3, 8 i 10 (Posavina, Hercegovina s livanjsko-duvanjskim područjem, dio srednje Bosne s Travnikom i Lašvom) Glavnom stožeru potčine postrojbe ARBiH, što ARBiH odbija. Istu interpretaciju nalazimo i u "Hrvatskom leksikonu". Radi povijesne istine moramo konstatirati da ovakva interpretacija ne stoji. Navedena zapovijed ima 9 točaka, a predočena je samo ona pod rednim brojem 2. Po prvoj točki zapovijedi Sve postojbe Hrvatskog vijeća obrane, koje se u ovom trenutku nalaze na prostorima provincija 1, 5, 9 koje su Ženevskim dogovorom proglašene Muslimanskim provincijama, potčinjavaju se Glavnom štaba Armije Bosne i Hercegovine. Dok se redakciji Hrvatskog leksikona može progledati kroz prste zbog površnosti i nepoznavanja problematike, to se priređivačima kronologije u zborniku radova Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995., ne može, jer se u jednom od radova nalazi, što je inače vrlo rijedak slučaj, točna interpretacija zapovijedi.

S vojne točke gledišta zapovijedi se ne može ništa predbaciti. Ona je bila neuspio pokušaj definiranja zona odgovornosti i nadležnosti nakon koje su obije strane trebale imati jasniju sliku svojeg položaja u vremenu, prostoru i, što je najvažnije, ciljevima. Eini se da je upravo to bio problem zbog kojeg ju je jedna strana odbacila i zbog kojeg je na nju reagirala politički, ali s naglaskom na vojnoj komponenti.

Treći veliki problem muslimansko-hrvatskih odnosa izazvala je treća, srpska strana svojim osvajačkim pohodima i praksom etničkog čišćenja. Ogromne mase prognanika i izbjeglica slijevale su se s područja pod nadzorom VRS na muslimansko-hrvatska područja. Dio ih je otišao u Hrvatsku i dalje u inozemstvo, dok je populacija muškaraca sposobna za oružje uglavnom ostala. Na taj način narušena je etnička struktura što je dovelo do novog odnosa snaga između Hrvata i Muslimana, naročito na mješanim područjima srednje Bosne. Većina prognanika dolazila je iz ruralnih sredina u urbane donoseći drugačiji mentalitet. U etnički mješanim područjima gradovi su imali iskustvo multikulturalnosti što u selima u pravilu nije bio slučaj. Promjena etničke strukture pojačala je muslimansku poziciju. HVO je bio toga svjestan pa je prema politički nedefiniranoj budućnosti karakterističan stav HVO Gornji Vakuf. U izvješću iz sredine lipnja 1992., nakon drugog sukoba s ABiH u nepuna dva mjeseca piše da na našem području ima oko 12.000 izbjeglica iz D. Vakufa (a sve muslimanske narodnosti) s velikim brojem vojnih obveznika, pa ukoliko se još naoružaju, onda ne da prijeti opasnost samo našoj općini, nego i susjednim (Bugojno, Novi Travnik, Travnik), a naš je zaključak da smo im mi prvi neprijatelji pa tek onda četnici. Nakon lokalnih muslimansko-hrvatskih sukoba jedan od prvih hrvatskih zahtjeva bio je onaj za povlačenje stranaca s općinskih područja.

Nedostatak takta

Jedno je od zanimljivijih pitanja bosanskohercegovačkog rata i ono o pokušajima suradnje između HVO i ABiH u borbi protiv JNA, odnosno VRS. U većoj je mjeri suradnja zaživila tek nakon Washingtonskog sporazuma od 18. ožujka 1994.

Za pitanje te suradnje najintrigantnija je 1992. Prvi mjeseci rata za obje su strane protekli u stvaranju oružane sile. Hrvatska je nastajala doslovno iz ničega minimalno oslanjana na bivše republičke strukture teritorijalne obrane, dok je muslimansko-bošnjačka baštinila upravo elemente Teritorijalne obrane u hodu pojačane časničkim kadrom koji je napuštao iz JNA. Krupan kamen smutnje između HVO i TO odnosno ABiH bio je upravo časnički kadar, od kojeg je dio imao za sobom borbeno djelovanje u Hrvatskoj protiv hrvatskog naroda. U HVO je dio časničkog kadra također imao iskustva iz rata u Hrvatskoj, naravno na drugoj strani. Obje ove skupine bile su podozrive jedna prema drugoj, što ne treba čuditi.

Nakon što je u Zagrebu 21. srpnja 1992. potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, stvoreni su uvjeti za suradnju između HVO i ABiH. Do pokušaja suradnje do jeseni 1992. ipak nije došlo. Problem je bio u različitom pogledu na budućnost Bosne i Hercegovine u odnosu na vrijeme u kojem se živilo. O problemima rječito govori neuspio sastanak predstavnika civilnih i vojnih predstavnika Gornjo-vrbaske i Lašvanske regije održan 15. kolovoza 1992. u Travniku. Dogovor nije postignut zbog međusobnog hrvatsko-muslimanskog optuživanja oko muslimanskog unitarizma i pitanja hrvatske krivnje za nastalo stanje u regiji. Završavajući izvješće o sastanku predstavnik Općinskog stožera HVO Gornji Vakuf naveo je riječi predsjednika Skupštine općine Travnik da gdje god su živjeli Srbi i Muslimani, nastradali su Muslimani, a gdje su živjeli Hrvati i Srbi, nastradali su Hrvati, ali gdje žive Hrvati i Muslimani, živi su i jedni i drugi, ali se nisu dogovorili.

Narav te suradnje, čini se, dobro oslikava izvješće OZ Srednja Bosna o dojmovima s prvog sastanka najviših predstavnika ABiH i HVO u Sarajevu. Načelnik GS HVO zamjerio je Predsjedništvu BiH i Armiji BiH zašto do danas nisu stupili u kontakt sa Glavnim stožerom HVO. Petković iznosi činjenicu da Glavni stožer nije nitko telefonski nazvao, a kamoli što drugo učinio. Sa druge strane Predsjedništvo BiH i organi Armije BiH kontaktiraju sa HOS-om iz Ljubuškog koji ima 180 ljudi, a to je u visini jedne satnije. Kako dalje izjavljuje, vi šaljete ljude u Ljubuški da kontaktiraju sa Blažom Kraljevićem, bez mog znanja i u mojoj zoni odgovornosti. Ubuduće će uhititi sve one koji budu dolazili na prostore moje zone odgovornosti bez moga znanja. Ako ste u Sarajevo bili pozvali Kraljevića i Primorca i bili su kod vas, a iz HVO-a nikoga niste zvali. Ukoliko želite raditi na zajedničkoj obrani morate nas uvažavati i naše rezultate. Kada se političari dogovore o zajedničkom zapovjedništvu i kako se dogovore, HVO će poštivati. Prvog studenog u Zagrebu su predsjednici RH i BiH imali susret o dogovoru i suradnji. Primjer te suradnje trebalo je biti zajedničko zapovjedništvo na čelu s pukovnikom Jaganjcem i generalom Praljkom. Vrijeme je pokazalo da ono nije bilo prihvaćeno, u prvom redu s Bošnjačko-muslimanske strane.

Glede pokušaja hrvatsko-muslimanske suradnje danas prevladava neutemeljeno i iskrivljeno gledište da je za suradnju bio HOS kao miješana oružana skupina sastavljena od Hrvata i Muslimana. Prema takvom pogledu Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a ubijen 2. kolovoza 1992., bio je zagovornik hrvatsko-bošnjačkog savezništva. Ovo gledište "prevelo" je medijski problematični HOS iz rata u Hrvatskoj u skupinu za čijim raspadom se duboko žali. Srpski pak pogled na ovaj problem dobro ilustrira procjena zapovjedništva 30. partizanske divizije s početka ožujka 1992. u kojoj se zaključuje da se HOS .. smatra za najekstremniji deo hrvatskih snaga kojih se čak i Tuđman javno odriče ali ih ipak stavlja u prvim borbenim linijama. No ni HOS u cjelini, čini se, nije funkcionirao jedinstveno na cijelom području BiH. Sektor Službe državne bezbjednosti Zenica krajem lipnja 1992. procjenjuje HOS produženom rukom HVO-a na području Novog Travnika. U sukobu od 19. lipnja HOS je sudjelovao na strani HVO-a.

Krivci i predrasude

Razmatrati suvremeni povijesni proces iznimno je teška zadaća. Ako taj proces, kao što je to "bosanskohercegovačka priča" nije završen, tada je ta zadaća još teža. Suvremena historiografija u mnogo čemu je specifičnija u odnosu na onu koja se bavi ranijim razdobljima. Zahvaljujući tehnološkom napretku, sveopćem povećanju stupnja pismenosti i pojavom novih medija, današnjica je dokumentirana ogromnom količinom podataka i informacija. S jedne strane to omogućuje nepojmljivu mogućnost spuštanja na lokalnu i naizgled manje važnu povijesnu razinu. S druge strane ta količina podataka nosi u sebi konstantnu opasnost da se procesu rasvjetljavanja priđe selektivno, samo s minimalnom količinom odabranih argumenata i "čvrsto" dokaže željenu sliku. Također, postavlja se pitanje ima li smisla čekati "povijesni odmak" od 30 do 50 godina, odmak nakon kojeg se otvaraju arhivi, kada sudionici, novinari i publicisti oboružani predrasudama nemilice razvlače "priču" i pretvaraju je u "lov na vještice".

Uostalom, dovoljno je pogledati u hrvatske ili muslimansko-bošnjačke tiskovine pa da bude jasno o čemu se radi. Sredinom ožujka ove godine možemo u visokonakladnom Globusu o ustroju i zapovjednoj strukturi HVO-a pročitati između ostalog: Da je Mate Boban Odluku o osnivanju hrvatske vojske u BiH donio .. još 1991., i da je u lipnju te godine formiran .. improvizirani Glavni stožer. Novinar je pogriješio za gotovo godinu dana. Možemo pročitati i da je načelnika GS HVO, generala M. Petkovića na pritisak međunarodne zajednice zamjenio u drugoj polovini 1993. general Slobodan Praljak. Stvarno je general Praljak imenovan zapovjednikom HVO-a, dok je general Petković i dalje ostao na dužnosti načelnika Glavnog stožera. Može se pročitati da je general Praljak nakon rušenja mostarskog Starog mosta naredio pokretanje istrage, što nije točno. Istragu nije mogao pokrenuti jer u vrijeme rušenja Mosta nije više bio zapovjednik HVO-a. Da je generala Praljka na dužnosti zapovjednika HVO-a zamjenio general Stanko Matić, također nije točno, jer je taj bivši general major JNA bio u vrijeme dolaska i odlaska generala Praljka na dužnosti pomoćnika načelnika GS HVO. Ni da se u zapovjednu "zbrku" unutar HVO-a umješao Janko Bobetko kao zapovjednik Južnog bojišta, nije istina. Dovoljno je pogledati "Sve moje bitke" navedenog generala da se vidi da je u to vrijeme (kraj 1993.) Bobetko bio gotovo godinu dana na dužnosti načelnika GS HVO.

Ovo je samo primjer netočnog pisanja. Ustroj je najtransparentniji dio svake vojne organizacje i u velikom se postotku može rekonstruirati na temelju civilnog i vojnog tiska koji je bio dostupan najširoj javnosti, a zahtijevao je samo kraći boravak u institucijama kao što je npr. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

Većina radova, na koje smo se u tekstu osvrnuli, pripada kategoriji više ili manje kultivirane muslimansko-bošnjačke promidžbe i ne ovise o formalnom zanimanju autora. Tako je knjiga Ko je branio Bosnu brigadnog generala Hasana Efendića, bivšeg oficira JNA i prvog zapovjednika ABiH, odnosno TO BiH, kultiviranija od knjige profesionalnog povjesničara dr. Smaila Eekića Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima 1991.-1993.

Knjiga Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995. posljednja je u nizu kojoj je tema bosanskohercegovački rat. Osim korektnog članka povjesničara M. A. Hoare pozornost zaslužuje kronologija rata. Na dio dvojbenih interpretacija već smo se osvrnuli i učinili bismo smo to za još jednu.

Za 18. prosinac 1992. možemo pročitati da HVO preuzima svu vlast na području koje kontrolira: raspušta legalne općinske skupštine, smjenjuje gradonačelnike i članove lokalnih uprava koji se protive konfrontaciji s Bošnjacima, te razoružava preostale vojnike Bošnjake (osim u Posavini). HVO i ARBiH uglavnom su nacionalno homogeni i snažno politički suprostavljeni. Dok prvu tvrdnju nismo uspjeli provjeriti, druga je potpuna konstrukcija. Višenacionalne postrojbe na području BiH u većoj su mjeri postojale samo u HVO-u i to prvenstveno u operativnim zonama Jugoistočna Hercegovina i Bosanska Posavina. Na ultimativnu zapovijed 1. brigade HVO zapovjedništvo 42. brdske brigade ABiH odgovara sredinom travnja 1993., između ostalog, i rečenicom: Napominjem, a Vi to dobro znate da se jedan veliki broj vojnika iz redova Muslimana nalazi u Vašim postrojbama, a oni su Muslimani i pripadaju ovome narodu, pa ne bi bilo dobro da se naruši određena organizacija i formacija Vaših postrojbi. Nakon 30. lipnja 1993., kada je izdajom veće skupine Muslimana, vojnika HVO-a pala vojarna Sjeverni logor u Mostaru i rasapla se 2. brigada HVO, počeo je ubrzani proces razoružavanja nepouzdanih vojnika, proces koji je osim na području Zbornog područja Orašje dovršen tek krajem 1993..

Eini se da je namjera priređivača Kronologije bila da pred sam početak otvorene ratne 1993. pokažu namjeru da je djelovanjem HVO-a konfrontacija s ABiH bila neizbježna. Vrijeme od travnja do siječnja 1993. doba je vojne i političke zategnutosti između HVO i ABiH, odnosno HDZ i SDA. U tom je vremenu na poticaj Republike Hrvatske napravljeno nekoliko neuspjelih pokušaja da se odnosi pokrenu s mrtve točke.

Za kraj bismo se osvrnuli na neke značajke rata u razdoblju od siječnja 1993. do kraja 1995. Prije svakog "ozbiljnijeg" suda valja između ostalog razmotriti i slijedeće probleme:

U Bosni i Hercegovini tri su konstitutivna naroda. Kako se postaviti prema činjenici da od samog početka rata jedan od njih ima neskrivenu namjeru razbiti tu državu, a kako tek zauzeti odnos prema činjenici da to traže u isto vrijeme dva od njih tri, i to ne nužno uvijek ista dva?

Ako tri konstitutivna naroda ratuju međusobno, s pravom se postavlja pitanje građanskog rata. Kako odrediti modalitete miješanja susjeda izvan svojih državnih granica? Hrvatska se određuje kao zemlja koja je izvršila agresiju pomažući HVO logistički i ljudski. U pojedinim trenutcima rata Hrvatska je logistički pomagala i Armiju BiH i dopuštala ustrojavanje njezinih postrojbi na svojem terenu, a 1. dobrovoljačka pukovnija Kralj Tomislav čak je i formalno ušla u sastav ABiH, odnosno TO. S gledišta VRS riječ je o agresiji. S točke gledišta HVO to se može "zamjeriti" Hrvatskoj, kao i na primjeru muslimanskih "svetih ratnika" kojih je ogromna većina na područje BiH došla preko RH. Uz dozu ironije, možemo li postaviti pitanje agresije Hrvatske u BiH npr. u ljeto 1992. tijekom borbi za koridor u Bosanskoj posavini kada su postrojbe bosanskih Srba pojačali pobunjeni hrvatski Srbi iz Republike Srpske Krajine? Isto određenje prema SRJ ima HVO i ABiH.

Kakva je uloga međunarodne zajednice? Što znači čuvena Rezolucija 713 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (VSUN) o embargu na isporuke oružja i vojne opreme za sve republike SFRJ? Povlači li ona moralnu odgovornost i predstavlja li izravno potpomaganje najbolje naoružane strane, Vojske Republike Srpske? Znači li to da je Svijet (Velike sile) s gledišta HVO i ABiH su-djelovao VRS u ratu protiv druga dva konstitutivna naroda, tj. da je dao svoj prilog određenju rata međunarodnim sukobom? Nije li Svijet pristajanjem na stanje realnosti, to jest stanja na terenu, položio temeljni kamen za podjelu Bosne i Hercegovine? Ovoj grupi pitanja bez odgovora pripada i boravak pokojnog predsjednika Republike Francuske, kao i priča o zaštićenim zonama za koju je garanciju dalo VSUN.

Je li se dogodio rat protiv BiH ili u njoj. Ako prihvatimo tvrdnju da je riječ o ratu protiv BiH, ne znači li to da je jedan narod "temeljniji" od druga dva? Znači li to da je izvršena agresija izvan granica BiH? To znači da se između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) stavlja znak jednakosti. Zaboravlja se da Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju zajedničko ratište u području Bihaća pa je stoga položaj Hrvatske bitno drukčiji od položaja SRJ prema BiH. A gdje je tu (ne)časna ulogaVijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Međunarodne zajednice, sjenka koje poput noćne more leži nad ruševinama Bosne i Hercegovine i Hrvatske?

Mislimo da je rat u BiH bio rat protiv BiH i u njoj. To je sankcionirala i međunarodna zajednica. Vojska Republike Srpske tijekom zaokruživanja što je moguće većeg teritorija počinila je etničko čišćenje i zločine ogromnih razmjera. Oružane snage druga dva konstitutivna naroda na tom području "osjetno" su manje napravile. No, primjetna je namjera da se HVO izjednači s VRS, čime bi ABiH bila amnestirana. Toj namjeri premalo činjenica ide u prilog. Hrvatsko vijeće obrane i Armija Bosne i Hercegovine imaju, između ostalog, zajedničke crte: rat protiv druga dva konstitutivna naroda, razbijanje teritorijalnog integriteta države, pomoć izvana, provođenje etničkog čišćenja, uništenje imovine protivnika, koncentracione logore i počinjene ratne zločine. Je li "općeprihvaćena prednost" Armije Bosne i Hercegovine nad Hrvatskim vijećem obrane samo u njezinom imenu?