Focus
HIS : 1993 - 1998 Prvih pet godina Hrvatske izvještajne službe
(Zbornik, Svezak 1, 2001.)
31 sij 2001 03:46:00
467 views

 

 

Prilozi za razumijevanje mjesta, uloge, zadaće i djelovanja HIS
i Obavještajne zajednice u prvim godinama nastanka i stvaranja Republike Hrvatske

 

prof. dr. sc. Miroslav Tuđman

SAŽETAK

Nakon prvih demokratskih i višestranačkih izbora održanih 1990. u osamostaljenoj je Hrvatskoj započeo proces izgradnje državnih institucija. Članak opisuje razvoj sustava nacionalne sigurnosti: povijest Hrvatske izvještajne službe i obavještajne zajednice, njihovo podrijetlo, strukturu, zadaće i aktivnosti. Detaljno je prikazano i ocijenjeno prvih pet godina (1993.-1998.) sustava nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. HIS je osnovan 1993. kao središnja služba Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS-a). Glavni su ciljevi bili oslobađanje hrvatskih okupiranih područja i rješavanje regionalne krize. HIS je surađivao i sa stranim obavještajnim službama razmjenjujući obavještajne procjene regionalne krize i pružajući podršku međunarodnim trupama (UNPROFOR, UNCRO, IFOR, SFOR, itd.). Autor naglašava zakonske i etičke kriterije na kojima su utemeljeni HIS i obavještajna zajednica.

UVODNA NAPOMENA

Mnoštvo je razloga za pisanje povijesti Hrvatske izvještajne službe i obavještajne zajednice RH. Ovo je prvi takav prikaz, a vjerujem da će ova tema biti predmet istraživanja i pisanja i u budućnosti. Zadovoljiti znatiželju javnosti o djelovanju izvještajnih službi, kako bi se razbile predrasude i strahovi, otklonile česte optužbe u medijima i pridonijelo razumijevanju, nadzoru i potpori sigurnosnog sustava, samo je jedan od najčešćih razloga. Moji motivi za ovaj prikaz imaju nešto drukčiju, ali i skromniju ambiciju.

Prvo, ukazati na onu duhovnu i moralnu osnovu na kojoj se izgrađivao sustav obavještajne zajednice u RH i drugo, da količina i preciznost obavijesti i izvjesnica što ih izvještajne službe dostavljaju svojim vladama nije presudna za rješenja što ih predlažu vlade ili nameće međunarodna zajednica i ključni međunarodni čimbenici. Naime, RH je bila i predmet i čimbenik u rješavanju krize na području jugoistočne Europe od 1990; zato je i OZ RH bila cilj, ali i partner u prikupljanju i razmjeni ne samo podataka i izvjesnica, nego i izvještajnih prosudbi o krizi u regiji te mogućim putevima za razrješenje te najkrvavije europske krize u drugoj polovici 20. stoljeća. Zato sam uvjeren da nedostatak podataka nije razlog dugoj i krvavoj agoniji bivše Jugoslavije. Izvjesnice mogu i često utječu na oblikovanje i usmjeravanje političkih, socijalnih i povijesnih zbivanja, ali ne uvijek. I dan-danas sam uvijek iznova iznenađen nerazumijevanjem veleposlanika različitih zemalja koji u razgovorima pokazuju veliku dozu nerazumijevanja razloga i uzroka raspada ne samo višenacionalnih država (krajem 1980-tih i početkom 1990-tih) SSSR, Čeho - Slovačke nego i bivše Jugoslavije (SFRJ) što je obzirom na njihov angažman i odgovornost prilično zabrinjavajući pokazatelj.

Izvještajne službe dobar dio svojih napora podređuju potrebama diplomacije i međunarodnim političkim odnosima. Budući da su pak same službe odgovorne samo za prikupljanje podataka (i njihovu procjenu), ali ne i za političke odluke, svaki poznavatelj činjenica mora biti zgranut lakoćom kojom se znanje i obavjesni podaci o stvarnim događajima, ljudima i procesima zanemaruju, poriču ili odriču u ime važećih stereotipa i površnih medijskih prikaza.

Prvih pet godina HIS-a, preklapaju se s nastankom i izgradnjom novih institucija hrvatske države, s domovinskim ratom i osobađanjem okupiranih teritorija, s intenzivnim angažmanom u međunarodnim odnosima (Washingtonski i Daytonski sporazumi), s nazočnošću međunarodnih snaga (UN, NATO) u RH (1992 - 1998), BH, Makedoniji, a potom na Kosovu. U tih pet godina većina pripadnika OZ RH sudjelovala je u velikom broju operacija koje su nesumnjivo pridonijele svim tim velikim vojnim i povijesnim promjenama; zato i samo sudjelovanje u tim promjenama svjedoči o uspjesima obavještajne zajednice. U tom je razdoblju i Republika Hrvatska postigla svoj naveći cilj: međunarodno priznanje, oslobađanje svog teritorija i integraciju u najvažnije međunarodne organizacije. Uspjesi Republike Hrvatske očiti su već iz uvida u promjene na političkoj karti Europe od 1990 - 1998.

Pa ipak, u naravi samog izvještajnog djelovanja nema bitnih promjena. Zato ovaj prikaz, kao i svaki osobni stav, ima dodatni sebičan motiv: razumijeti prirodu izvjesnica i učinke vlastite izvještajne djelatnosti. Moj je akademski interes oduvijek bio organizacija i razmjena znanja. Izvjesnice su zacijelo jedna vrsta znanja, znanja koje teži spoznaji i predviđanju budućih događaja; to jest, izvjesnice služe kao podloga za donošenje odluka od nacionalnog interesa.

Nije mi namjera, upuštati se ovdje u teorijske rasprave o izvjesnicama. Ali, ne mogu ne reći da sam se tijekom svih ovih godina često prisjećao Baconove podjele predrasuda (lažnih pojmova) koje on naziva idolima i dijeli ih na idole plemena, idole spilje, idole trga i idole kazališta1. Prečesto sam bio svjedok kako je izvještajna služba (i cijela izvještajna zajednica) bila izložena predrasudama i javnosti ali i političara. Izložena je ponekad s razlogom (jer je nedovoljno transparentna), ali češće bez razloga (kada se ne žele prihvatiti njezini nalazi) budući da je i političarima i medijama lakše skrivati se iza stereotipa i predrasuda, nego izlagati se riziku. Razbijanje nekih stereotipa, npr. da je SFRJ krasna zemlja i dobar primjer multinacionalne zajednice, može biti vrlo krvavo, a za protagoniste i začetnike novonastalih država može imati negativne posljedice u očima onih koji iz ovog ili onog razloga ne žele promijeniti svoje idole. Znanje i obavijesti omogućavaju spoznaju o prošlom i sadašnjem stanju; izvjesnice najavljuju promjenu i moguće nove događaje. Predrasude su, često, rezultat nespremnosti čovjeka da promijeni svoje spoznaje, uskladi svoja znanja sa zbiljskim procesima. Političari su pak često dokaz da nije nužno mijenjati uvjerenja i spoznaje, barem ne za njihova mandata. Zato izvjesnice često nemaju učinka, jer iritiraju. Umjesto toga stvarnost se pokušava oblikovati prema unaprijed zadanim idolima. Bosna i Hercegovina primjer je takvog eksperimenta: ogromna napora međunarodne zajednice koja unosi u BH (osim dobrih namjera i dobre volje) i rješenja koja se u pravilu temelje na znanju bez izvjesnica. Umjesto da nakon uspostave mira prepuste trima narodima u BH samostalno iznalaženje rješenja i dogovor za vlastitu budućnost, međunarodni protektorat često nameće rješenja kojima je zajedničko nepoznavanje i nerazumijevanje uzroka bosansko - hercegovačke krize i tragedije.

Povijest HIS-a i obavještajne zajednice dio je priče o borbi hrvatskog naroda za samostalnost, slobodu i nezavisnost, priče o stvaranju Republike Hrvatske i državnih institucija. HIS je u tom svenarodnom pokretu za slobodu i nezavisnost nastao od ljudi, mahom sudionika domovinskog rata, koji nisu bili profesionalni vojnici nego dragovoljci, rodoljubi i ratnici koji su dobili dvije nove zadaće. Prvo, osigurati političkom vodstvu (u suradnji s drugim članicama obavještajne zajednice) relevantne izvjesnice za oslobađanje okupiranog teritorija RH i rješavanje regionalne krize izazvane raspadom bivše Jugoslavije; drugo, upoznati vodeće zemlje, tj. međunarodnu zajednicu - u suradnji s njihovim obavještajnim službama - s činjenicama o stvarnom stanju i u Hrvatskoj i u cijeloj regiji. A da bi obavili ovu zadaću trebalo je ustrojiti i HIS i obavještajnu zajednicu.

1. EPILOG: URED ZA NACIONALNU SIGURNOST I OBAVJEŠTAJNA ZAJEDNICA RH

U listopadu 1998. počela je s radom Obavještajna akademija Ureda za nacionalnu sigurnost. Pred prvim naraštajem polaznika Obavještajne akademije pojavio sam se u novoj ulozi: kao predavač, a ne više ravnatelj HIS-a2; nova zadaća zahtijevala je od mene prikaz svega onoga što se dogodilo u tih prvih pet godina postojanja HIS-a i obavještajne zajednice RH. Model obavještajne zajednice bilo je jednostavno izložiti: svaka postavka, svako rješenje imali su svoje opravdanje i razloge u okolnostima u kojima su stvarani. Sažetak tog modela dajem na sljedećim stranicama3. Kako onda, tako i sada, suha prezentacija činjenica eliminira svu onu intenzivnu aktivnost, najčešće u ratnim uvjetima, u kojima smo stvarali obavještajni sustav RH.

1.1 Ured za nacionalnu sigurnost

Ured za nacionalnu sigurnost formiran je odlukom4 Predsjednika Republike u ožujku 1993. Tim aktom započelo je stvaranje i razvoj UNS-a i obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Model hrvatske obavještajne zajednice rađen je na temelju iskustava zapadnih zemalja, primarno američke obavještajne zajednice, a osnovnu jezgru sustava čine dvije civilne i dvije vojne službe.

Ured za nacionalnu sigurnost (UNS) državno je izvršno tijelo koje usklađuje, usmjerava i nadzire rad tijela državne uprave djelatnost kojih je u vezi s obavljanjem poslova nacionalne sigurnosti. Ured za nacionalnu sigurnost, kako se navodi u članku 2. Zakona o Uredu za nacionalnu sigurnost5:

  • usklađuje rad državnih ministarstava u obavljanju poslova nacionalne sigurnosti,
  • usmjerava i nadzire rad obavještajnih i protuobavještajnih službi,
  • objedinjava, raščlanjuje i procjenjuje obavještajne podatke i izvješća potrebna za obavljanje ustavnih ovlasti Predsjednika Republike i Vlade RH,
  • skrbi za protuobavještajnu zaštitu i osiguranje Predsjednika Republike, Hrvatskog državnog sabora i Vlade RH i objekata koje oni korist

Radi ostvarivanja zakonom utvrđenog djelokruga unutar Ureda za nacionalnu sigurnost osnovane su službe:

  • Hrvatska izvještajna služba (HIS),
  • Nadzorna služba,
  • Stožer osiguranja.

Radi obavljanja stručnih poslova u UNS-u, ustrojene su i slijedeće stručne službe:

  • Nacionalna služba elektroničkog izviđanja (NSEI),
  • Obavještajna akademija.

Uredom upravlja predstojnik6 kojeg imenuje i razrješava Predsjednik Republike. Predsjednik Republike na prijedlog predstojnika Ureda imenuje ravnatelje pojedinih službi UNS-a. Predstojnik UNS-a odgovara za rad UNS-a i pojedinih službi UNS-a Predsjedniku Republike.

Radi usmjeravanja i usklađivanja rada državnih ministarstava u obavljanju poslova nacionalne sigurnosti pri Uredu za nacionalnu sigurnost osnovan je Stožerni odbor za nacionalnu sigurnost (SONS). Predstojnik UNS-a predsjedava sjednicama SONS-a a članovi su SONS-a zamjenik predstojnika UNS-a, ravnatelj HIS-a i ministri državnih ministarstava. UNS podnosi redovita izvješća Predsjedniku Republike i Vladi RH o pitanjima i poslovima od interesa za nacionalnu sigurnost.

Nadzor nad zakonitošću rada Ureda za nacionalnu sigurnost obavlja zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora putem Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Ovom Odboru UNS podnosi godišnja izvješća o svom radu, a na zahtjev Odbora i posebna izvješća o pojedinim pitanjima iz područja nacionalne sigurnosti.

Hrvatska izvještajna služba središnja je služba Ureda za nacionalnu sigurnost i jedina vanjska obavještajna služba RH koja:

  • prikuplja obavještajne podatke od nacionalnog interesa u inozemstvu,
  • raščlanjuje, objedinjava, procjenjuje i dostavlja obavještajne podatke i izvješća Predsjedniku Republike, predstojniku UNS-a, predsjedniku Vlade te državnim i resornim ministrima u Vladi RH,
  • surađuje sa stranim izvještajnim službama,
  • usmjerava i usklađuje rad službi obavještajne zajednice RH.

Osim navedenih zadaća HIS obavlja i druge poslove sukladno zakonu i drugim propisima.

Radom HIS-a upravlja ravnatelj koji je odgovoran za rad HIS-a i izvršavanje zadaća dobijenih od Predsjednika Republike, predstojnika UNS-a i Stožernog odbora za nacionalnu sigurnost.

Ravnatelj HIS-a također saziva i predsjedava sjednicama Koordinacijskog odbora obavještajne zajednice, usklađuje rad izvještajnih i sigurnosnih službi te predstavlja i zastupa obavještajnu zajednicu i HIS prilikom susreta s predstavnicima stranih izvještajnih službi.

Nadzorna služba nadzire ustavnost i zakonitost rada izvještajnih službi. Nadzorna služba prati, prikuplja i analizira podatke o radu službi članica obavještajne zajednice RH te službi i ustrojbenih jedinica UNS-a. Nadzor se obavlja neposrednim uvidom, ispitivanjem ili temeljem zatraženog izvanrednog nadzora.

Na temelju utvrđenog stanja Nadzorna služba podnosi izvješće predstojniku UNS-a i nadležnom ministru te predlaže rješenja za otklanjanje nedostataka i unapređenje rada pojedine službe i obavještajne zajednice u cjelini.

Nadzornom službom upravlja ravnatelj, a službu čine stalni djelatnici i imenovani predstavnici službi članica obavještajne zajednice RH.

Stožer osiguranja zapravo nije služba, nego tijelo koje koordinira, nadzire i usmjerava rad službi koje obavljaju poslove osiguranja i zaštite štićenih osoba i objekata.

Stožer predlaže ciljeve, strategiju i planove zaštite vrhovništva RH, predsjednika stranih država, vlada, parlamenata, izaslanstava i osoba čiji je posjet Republici Hrvatskoj od iznimne važnosti.

Stožer osobito skrbi za osiguranje i zaštitu Predsjednika Republike, Hrvatskog državnog sabora, Vlade RH i drugih štićenih osoba te objekata koje oni koriste.

Ravnatelj Stožera osiguranja predsjedava Odborom Stožera osiguranja kojeg su članovi: ravnatelj Stožera, zamjenik ravnatelja Stožera, pomoćnik ravnatelja HIS-a za protuobavještajnu djelatnost, nadležni pomoćnik ministra unutarnjih poslova, nadležni pomoćnik ministra obrane, glavni pobočnik Predsjednika Republike, zapovjednik 1. Hrvatskog gardijskog zbora i ravnatelj Državnog protokola.

Nacionalna služba elektroničkog izviđanja ( NSEI) stručna je služba UNS-a koja je funkcionalno povezana sa Središnjicom elektroničkog izviđanja Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske (GS OS RH).

NSEI koordinira, usmjerava i nadzire elektroničko izviđanje svih vrsta signala izvan granica RH, a unutar granica RH diverzantsko-terorističkih veza i neodobrenih signala obavještajne namjene. NSEI je nositelj istraživanja, razvoja, normiranja, obuke, izgradnje, održavanja i nadzora kriptoloških sustava i metoda u tijelima državne vlasti.

Ravnatelj NSEI odgovoran je za rad službe i izvršavanje zadaća dobijenih od predstojnika UNS-a i SONS-a.

Obavještajna akademija je nastavna i istraživačka ustanova UNS-a koja skrbi o obuci i obrazovanju kadrova za potrebe obavještajne zajednice RH. Obavještajna akademija organizira temeljno i specijalističko školovanje za pripadnike obavještajne zajednice; ona, također, ima vlastitu izdavačku djelatnost.

1.2. OBAVJEŠTAJNA ZAJEDNICA

Obavještajnu zajednicu RH čine službe koje posebnim sredstvima i metodama rada prikupljaju u zemlji i inozemstvu podatke od interesa za nacionalnu sigurnost. Ciljeve i zadaće obavještajne zajednice određuju Stožerni odbor nacionalne sigurnosti (SONS) i Koordinacijski odbor obavještajne zajednice (KOOZ).

Obavještajna zajednica RH dužna je priskrbiti podatke od značaja za:

 

  • nacionalnu sigurnost, a osobito za vođenje vanjske i obrambene politike te osiguranje gospodarske dobrobiti sukladno zakonima i propisima,
  • borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala,
  • zaštitu vrhovništva, diplomatskih predstavništava u RH, hrvatskih predstavništava u inozemstvu, kao i objekata od državnog i nacionalnog interesa,
  • zaštitu od obavještajnog rada stranih službi.

 

Obavještajna zajednica dužna je procjene i obavijesti dostavljati Predsjedniku RH, predsjedniku Vlade RH i ministrima državnih ministarstava radi njihova efikasnog djelovanja na zaštiti nacionalne sigurnosti, tj. na unapređenju nacionalnih interesa.

 

STOŽERNI ODBOR ZA NACIONALNU SIGURNOST. Zadaća Stožernog odbora za nacionalnu sigurnost (SONS-a) je usmjeravanje i usklađivanje rada državnih ministarstava u obavljanju poslova nacionalne sigurnosti. SONS utvrđuje ciljeve, zadaće i odobrava planove rada obavještajne zajednice te određuje politiku i strategiju zaštite vrhovništva. SONS također određuje mjere i postupke zaštite nacionalnih interesa.

Predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost predsjedava sjednicama SONS-a, a članovi SONS-a su zamjenik predstojnika UNS-a, ravnatelj HIS-a i ministri državnih ministarstava. U radu Stožernog odbora sudjeluju i savjetnici Predsjednika Republike za nacionalnu sigurnost i za unutarnju politiku.

 

KOORDINACIJSKI ODBOR OBAVJEŠTAJNE ZAJEDNICE. Koordinacijski odbor obavještajne zajednice (KOOZ) odgovoran je za provedbu zadaća dobivenih od SONS. KOOZ koordinira rad svih službi u provedbi dobivenih zadaća.

Ravnatelj Hrvatske izvještajne službe predsjedava sjednicama KOOZ-e, kojeg su članovi zamjenik ravnatelja HIS-a, pomoćnik ministra unutarnjih poslova (voditelj Službe za zaštitu ustavnog poretka), pomoćnik ministra obrane za sigurnost, načelnik Sigurnosno-informativne službe, načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera oružanih snaga RH i načelnik Uprave za međunarodnu vojnu suradnju Ministarstva obrane RH. Ravnatelj HIS-a može po potrebi na sjednice KOOZ-a pozvati i predstavnike NSEI-a, Obavještajne akademije, Financijske policije, Uprave Hrvatske carine, Kriminalističke policije i Vojne policije.

Prema Poslovniku o radu obavještajne zajednice RH Koordinacijski odbor između ostaloga:

  • izrađuje godišnje planove i programe rada obavještajne zajednice,
  • prihvaća planove i odobrava zajedničke operativne akcije,
  • usklađuje rad članica obavještajne zajednice,
  • obavlja analizu i ocjenu važnijih operativnih akcija,
  • usklađuje pravilnike o sredstvima i metodama rada službi,
  • prati stanje u službama i poduzima mjere za unapređenje stanja,
  • predlaže sustav obuke, nabave i opremanja operativno-tehničkim sredstvima članica obavještajne zajednice,
  • rješava slučajeve spornih tumačenja nadležnosti i djelokruga pojedinih službi, kao i druge sporne slučajeve, itd.

1.3. ČLANICE OBAVJEŠTAJNE ZAJEDNICE

Jezgru obavještajne zajednice čine četiri službe koje se bave obavještajnim radom:

 

  • Hrvatska izvještajna služba (HIS),
  • Služba za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova RH (SZUP),
  • Sigurnosno-informativna služba Ministarstva obrane RH (SIS) i
  • Obavještajna uprava Glavnog stožera Oružanih snaga RH (ObU GSOSRH).

 

Članica obavještajne zajednice je i Uprava za međunarodnu vojnu suradnju Ministarstva obrane RH, ali ona nije obavještajna služba u pravom smislu te riječi jer prikuplja podatke putem diplomatskih kontakata i službene suradnje s ministarstvima obrane drugih zemalja.

 

HRVATSKA IZVJEŠTAJNA SLUŽBA. HIS je glavna i izvršna služba UNS-a. HIS provodi ciljeve i zadaće koje dobiva od UNS-a. Kao središnja služba obavještajne zajednice HIS usklađuje i usmjerava rad obavještajnih i sigurnosnih službi na poslovima od interesa za nacionalnu sigurnost te vodi ili ima nadzor nad zajedničkim operacijama obavještajne zajednice.

HIS prikuplja, analizira i procjenjuje podatke koje pribavlja u inozemstvu neposrednim operativnim radom, dok na teritoriju RH može djelovati samo prema strancima u suradnji s drugim službama.

HIS je ovlašten za suradnju sa stranim izvještajnim službama.

HIS objedinjava, analizira i procjenjuje podatke do kojih je došao neposrednim operativnim radom ili ih je primio od drugih članica obavještajne zajednice. Analitičke uratke HIS dostavlja predsjedniku RH, predsjedniku Vlade RH i drugim korisnicima.

SLUŽBA ZA ZAŠTITU USTAVNOG PORETKA. SZUP sukladno odredbama Zakona o unutarnjim poslovima7 izvršava zadaće zaštite ustavnog poretka, osobito zadaće protuobavještajne zaštite na cjelokupnom teritoriju RH. Sprječava djelovanje i namjere za nasilno ugrožavanje i rušenje ustavnog uređenja zemlje. SZUP se bavi terorizmom i organiziranim kriminalom, na teritoriju RH.

SZUP ne može operativno djelovati izvan teritorija RH, osim prema državljanima RH.

 

SIGURNOSNO-INFORMATIVNA SLUŽBA. Sukladno Zakonu o obrani8 SIS prikuplja informacije radi protuobavještajne zaštite oružanih snaga i Ministarstva obrane RH. SIS nema ovlasti prema civilnim osobama državljanima RH osim u slučaju ratnih operacija, kada odlukom ministra obrane rad može biti proširen i na civilne osobe na ratnom području. SIS također obavlja protuobavještajnu i sigurnosnu zaštitu vojne proizvodnje bez obzira na sudionike.

 

OBAVJEŠTAJNA UPRAVA GS OS RH. Obavještajna uprava GS OS RH prikuplja obavještajne podatke za potrebe Hrvatske vojske. U obavljanju tih zadaća ne može stvarati suradničku mrežu i provoditi operativne akcije izvan RH osim u slučaju rata. Izvan Hrvatske može samo razmjenjivati obavještajne podatke službenim kanalima s onim vojskama s kojima RH surađuje.

 

UPRAVA ZA MEĐUNARODNU VOJNU SURADNJU. Uprava za međunarodnu vojnu suradnju Ministarstva obrane RH dužna je pribaviti podatke do kojih vojni izaslanici RH u inozemstvu dolaze putem službene suradnje s ustanovama kod kojih su akreditirani, o čemu izvješćuje ministra obrane i Hrvatsku izvještajnu službu. Uprava ne može operativno djelovati ni u inozemstvu ni u RH.

1.4. PODRUČJA RADA OBAVJEŠTAJNE ZAJEDNICE

Predsjednik RH daje smjernice za rad UNS-u i obavještajnoj zajednici RH. Predstojnik UNS-a i državni ministri određuju zadaće službama za koje su odgovorni. Svaka služba priprema svoj godišnji plan rada prema primljenim smjernicama i dobivenim zadaćama. Godišnji plan rada obavještajne zajednice priprema KOOZ, a sastoji se od projekata i operativnih akcija u izvedbi kojih moraju sudjelovati dvije ili više službi. Stožerni odbor za nacionalnu sigurnost odobrava godišnji plan rada obavještajne zajednice te nadzire njegovu izvedbu.

Zadaće OZ RH u razdoblju 1993 - 1998. odnosile su se na sljedeća područja od nacionalnog interesa:

 

  • zaštita suvereniteta i teritorijalnog integriteta RH (oslobađanje okupiranih područja RH),
  • problemi regionalne sigurnosti (rješenje krize u BH),
  • međunarodni terorizam i organizirani kriminal,
  • protuobavještajna zaštita.

 

Na samom početku težište izvještajnog rada OZ bilo je na teritorijalnoj cjelovitosti RH i regionalnoj stabilnosti, jer su dvije trećine operativnih akcija i projekata, tj. ukupnih kapaciteta službi bile podređene tim ciljevima. Samo je jedna trećina kapaciteta usmjerena međunarodnom terorizmu, organiziranom kriminalu i protuobavještajnoj zaštiti9.

 

FORME IZVJEŠĆIVANJA. Glavni su korisnici HIS-ovih informacija predsjednik Republike, predsjednik Vlade i ministri pojedinih ministarstava. Sve izvjesnice, koje se šalju korisnicima, prima i predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost.

HIS svojim korisnicima upućuje sljedeće tipove informacija: analitičke članke (osnovni tip analitičkog produkta), analitičke studije (dugoročnog karaktera) i tzv. izbor (odabir aktualnih informacija kratkoročnoga karaktera). Po potrebi HIS korisnicima proslijeđuje i određene informacije drugih članica obavještajne zajednice.

 

SURADNJA SA STRANIM SLUŽBAMA. Suradnja sa stranim službama utvrđuje se godišnjim planom, na temelju dogovora i ugovora o suradnji s partnerskim službama. Kao služba ovlaštena za suradnju sa stranim službama HIS je nositelj većine programa suradnje sa stranim partnerima. Druge članice obavještajne zajednice RH mogu surađivati sa srodnim stranim službama jedino uz znanje i odobrenje HIS-a, odnosno Koordinacijskog odbora obavještajne zajednice.

Suradnja sa stranim službama sastoji se u razmjeni informacija, razmjeni tehnike, edukaciji i, konačno, zajedničkim operacijama kao najvišem obliku suradnje između dviju partnerskih službi. Osnovna područja suradnje HIS-a sa stranim službama jesu problemi regionalne sigurnosti, međunarodni terorizam i organizirani kriminal.

NADZOR UNS-a i OZ RH. Nadzor nad radom UNS-a obavlja Predsjednik Republike. Također, nadzor nad zakonitošću rada UNS-a obavlja i Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora preko svojeg Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. UNS Odboru podnosi godišnje izvješće o svojem radu, a na zahtjev Odbora i posebna izvješća o pojedinim poslovima iz svojeg djelokruga.

Redoviti i izvanredni nadzor nad službama članicama obavještajne zajednice obavlja Nadzorna služba UNS-a.

2. NEVOLJE S MODELOM

Jedan od glavnih razloga formiranja UNS i obavještajne zajednice RH bila je politička potreba za koordiniranim i sustavnim izvješćivanjem političkog vodstva; do 1993. događalo se da su primarni korisnici dobivali oprečne izvjesnice o istoj stvari ili pak slične procjene, ali u različitim vremenskim intervalima, što je podjednako izazivalo pomutnju.

Trebalo je nekoliko godina naporna rada da se uspostavi povjerenje između službi, službi koje su po svojoj naravi nepovjerljive. Nakon nekoliko godina, obavještajna je zajednica funkcionirala s punim povjerenjem između čelnih ljudi, ali i na nižim razinama. Dva su razloga presudila takvom razvoju događaja: prvo, bilo je previše posla kojeg uslijed pomanjkanja i ljudi i opreme nijedna služba nije mogla sama obaviti; i drugo, u ratnim prilikama u zemlji i kriznoj regionalnoj situaciji ni jedna služba nije željela preuzeti na sebe rizik i odgovornosti za moguće propuste i promašaje. Razaranja i poginulih bilo je previše, i samo su se zajedničkim naporima mogle otklanjati opasnosti. Šefovi službi i operativci to su shvatili i prihvatili pogotovo nakon nekoliko zajedničkih velikih i uspješnih operacija poput Epiloga, ili zajedničkih operacija na osiguranju međunarodnih trupa u RH i u BiH u čemu su u pravilu sudjelovale sve obavještajne i sigurnosne službe RH.

Nevolje i nesporazumi nastali su, ne u OZRH, nego u medijskoj prezentaciji OZ RH tijekom predizbornih političkih prepucavanja 1997. i 1999. Tako se tvrdilo da u RH postoji devet10 ili čak jedanaest obavještajnih službi, da je potpuna konfuzija u odnosima između VONS-a11, SONS-a i KOOZ-e.

Uvjeren sam da je opisani model uspostavio ravnotežu između politike, koja je određivala zadaće i ciljeve, i obavještajne zajednice koja je profesionalno i autonomno odrađivala primljene zadaće prema zakonu12 i pravilima struke. Da bi obavještajna zajednica doista mogla funkcionirati kao skup sinkroniziranih službi, nužno je da svi njezini sastavni dijelovi kao zasebne jedinice kvalitetno surađuju i koordiniraju poslove od interesa za nacionalnu sigurnost.

Najvažnije koordinacijsko tijelo je Stožerni odbor za nacionalnu sigurnost (SONS) kojem predsjedava Predstojnik UNS-a. Članovi se sastaju prema potrebi,13 radi analiziranja sigurnosnog stanja i određuju prioritete djelovanja OZ u zaštiti nacionalne sigurnosti.

Koordinacijski odbor obavještajne zajednice (KOOZ) okuplja sve čelne ljude svih obavještajnih, a po potrebi i sigurnosnih službi u RH. Stratešku dimenziju, definiranu na SONS-u, KOOZ pretače u operativne zadaće. Isto tako, KOOZ vodi računa o preciznoj podjeli posla između četiriju obavještajnih službi koje postoje u RH: dviju civilnih (SZUP i HIS) i dviju vojnih (VOS i SIS)14.

Predsjednik Republike, predstojnik UNS-a i državni ministri određivali su ciljeve i nisu se bavili operativom. Ravnatelj HIS-a15 i voditelji službi (u pravilu su to pomoćnici ministra) bavili su se operativom, ali nisu određivali ciljeve rada službi. Time je izbjegnuta politizacija obavještajnog sustava, to jest, onemogućena je njegova manipulacija za bilo čije dnevnopolitičke interese. Zbog dvostrukog sustava odgovornosti (subordinacije i koordinacije - šefovi službi primarno su odgovorni svojem ministru, ali za zajedničke operacije i ravnatelju HIS-a) sustav je za sve sudionike bio transparentan jer nije bila moguća ni samovolja ni u odabiru ni u izvedbi zadaća, ali ni odustajanje od preuzetih obveza.

Nizom podzakonskih akata i pravilnika uređivali su se odnosi između članica obavještajne zajednice, unutar UNS-a i HIS-a. Pravna regulativa, kojom se uređuje obavještajno djelovanje, iz godine u godinu raste, a time i pritisak na djelatnike da se strogo drže propisanih procedura. Paralelno s time rasla je i djelotvornost obavještajnog sustava i stvarao se "višak" informacija koje je bilo teško diseminirati širem krugu korisnika jer, na žalost, usudim se tvrditi, ostali potencijalni korisnici (u Vladi i Hrvatskom državnom saboru) nisu imali (a dobar dio ni danas nema) odgovarajuće pravilnike o zaštiti tajnosti podataka.

II PROLOG: Amateri i profesionalci

U jesen 1993. u Washingtonu sam se prvi put susreo s direktorom CIA-e g. Jamesom Woolseyem. Iako je HIS tek bio formiran, susreti sa stranim službama bili su intenzivni od samog početka jer su svi tražili kontakte i informacije iz prve ruke. Amerikanci su impresionirali zbog svojeg sustava, veličine, potencijala i potreba. Tim je veći bio nesrazmjer između stranih službi i HIS-a koji se sastojao od malobrojnih entuzijasta i amatera. Nismo krili to što jesmo: potpuno novi u području, amateri koji žele naučiti zanat. Zbog tog nesrazmjera iznenadila me je Wolsleyeva rečenica kojom me je dočekao: "Čujem da ste otkrili najbolje čuvanu tajnu u Washingtonu: da nemamo nikakve politike prema bivšoj Jugoslaviji". Prilikom kasnije posjete, kada sam direktoru NSA rekao da intelligence za rješenje za regionalnu stabilnost ne treba tražiti u Bosni i Hercegovini nego u Washingtonu koji je u međuvremenu preuzeo glavnu ulogu u regiji, dobio sam odgovor: "Ako je nešto tajna onda to možemo otkriti, ali ako je misterij, ne."

Vrlo brzo smo uspostavili dobre odnose s većinom obavještajnih službi. Vjerujem da smo to postigli zahvaljujući svojoj iskrenosti, neposrednosti i požrtvovnosti. U odnosima sa stranim službama nismo nikada falsificirali činjenice ili ideologizirali stvarnost (barem ne namjerno). Strane analitičare i operativce vodili smo na teren, do same bojišnice i na bojišnicu, omogućili im uvid u stvarno stanje stvari; puštali ih da sami izvode zaključke. Naša je naivnost govorila protiv nas, ali otvorenost, prikupljeni podaci i rezultati išli su nam u prilog16. Nekoliko puta čuo sam istu reakciju predstavnika različitih stranih službi: govorili su, prvi puta imamo posla s real people, ljudima koji su izravni u komunikaciji i koji odrade ono što obećaju.

Odnos sa stranim službama bio je dvosmjeran proces upoznavanja i uspostave povjerenja. U pravilu, uspostavili smo i dobre odnose sa svima onima koji su željeli upoznati stvarnost i činjenično stanje u Hrvatskoj i u regiji. Početkom devedesetih ni sve zemlje ni njihove vlade nisu bile upoznate ni s uzrocima krize niti s činjeničnim stanjem na području bivše Jugoslavije. Nakon nekoliko godina intenzivne suradnje i djelovanja svih svjetskih službi na ovom relativno malom prostoru nedostatak izvjesnica ne može biti razlog ili izgovor što kriza na području jugoistočne Europe i dalje traje. Hrvatska je iz te krize izašla zahvaljujući vlastitim političkim i diplomatskim naporima i vojno-redarstvenim operacijama. No sto tisuća vojnika pripadnika međunarodnih snaga još uvijek je raspoređeno u BiH, Kosovu, Makedoniji, Albaniji, s neizvjesnim izgledima da će u skoroj budućnosti završiti svoju misiju.

Kako se dogodilo da je HIS (tj. obavještajna zajednica RH zajedno s HIS-om) u kratkom vremenu mogao postati ravnopravan sugovornik, a potom i ravnopravan partner službama koje imaju dugu povijest? Zašto u pravilu nema bitnih razlika između obavještajnih službi u procjeni situacije u regiji? Zašto se te razlike multipliciraju za diplomatskim stolom?

Ponovimo još jednom: HIS je nastao 1993. godine kao središnja služba UNS-a. UNS nije bio pravni slijednik ni jedne ustanove17. To znači da HIS nije naslijedio i nije preuzeo ni nečije ljude ni nečije arhive. Politika zapošljavanja bila je da se ne angažiraju ljudi koji su radili u prijašnjim službama iz komunističkog sustava. Zajedničko većini ljudi koji su počeli raditi u HIS-u je sudjelovanje u domovinskom ratu18. Kako je to bio samo jedan od kriterija u oštroj selekciji ljudi pri zapošljavanju, to znači da je kapital HIS od samog početka bio u mladim sposobnim i samozatajnim ljudima koji su, iako na početku nisu imali obavještajnog iskustva, imali vlastita znanja o prilikama na terenu te sposobnost za ocjenjivanje i procjenjivanje ljudi i događaja.

Ono što je svima nama bilo poznato, neovisno o sudjelovanju u domovinskom ratu, jesu odnosi u bivšoj Jugoslaviji, glavni uzroci i akteri krize, stavovi formalnih i neformalnih vođa i njihov raspored na političkoj sceni. Strancima je to bilo nedokučivo jer su polazili od teze i slike u koju su željeli vjerovati iz ovog ili onog razloga: kako je bivša Jugoslavija "a very nice country". Svi oni koji su živjeli u njoj, a nisu bili dio komunističkog establishmenta znali su koliko je ta slika daleko od istine.

U čemu je onda bila prednost amatera pred profesionalcima? Da li je ta prednost stvarno postojala ili si to samo umišljamo?

Vjerujem da je ta prednost postojala i da se ona sastojala u tome što smo mi bili dio realnosti, što smo poznavali tu realnost, a znali smo za koje se vrijednosti zalažemo i borimo. Za nas nije postojalo mnoštvo rješenja - sva ona rješenja što ih teorija i logika mogu pretpostaviti i sva ona nelogična što ih diplomacija može izmisliti. Precizno smo znali što druge strane u sukobu žele. Mi smo željeli razvoj događaja samo k jednom cilju, kako bismo pobjegli od prošlosti: jugoslavenske unitarističke države i njezinog komunističkog sustava. Mi smo dobro poznavali prošlost i znali smo što ne želimo. Ciljeve smo vjerojatno idealizirali, ali ne i prošlost. Zato nam je put u budućnost bio tako jasan iako nije bio lagan.

Naša prednost počivala je na uvjerenju da je svaka obavještajna procjena uvjetovana ispravnom dijagnozom stanja. Teorija da je prognoza uvjetovana dijagnozom može se obrazložiti sljedećim modelom19:

Osnovna je teza jednostavna:

 

  • Mir i stabilnost u regiji, tj. neka nova, poželjna stvarnost, ne može se postići sredstvima, ciljevima i modelima koji odudaraju od stvarne dijagnoze krize; onaj tko ne zna prošlost, ne zna ni kakva je sadašnjost. Drugim riječima, sredstva, ciljevi i modeli realizirat će se samo ako se premise, tj. skup podataka na kojima se temelji dijagnoza sadašnjeg stanja, stvarno poklapaju sa činjeničnim stanjem krize.

S metodološkog stajališta ovaj je pogled prihvatljiv. Ako prihvatimo gornju tezu, moramo se suočiti i s njezinim posljedicama:

  • Ciljevi i sredstfva za rješavanje problema nužno proizlaze iz opisa problema (činjenice i podatci, kojima se problem opisuje, temeljni su argument za postizanje željenog cilja); nema bitne razlike između dijagnoze i prognoze: procjene postojećih i poželjnih uvjeta ujedinjuje jedinstven sustav vrijednosti, koji mora biti konzistentan, tako da su i procjena krize i model za njezino rješavanje na kraju konzistentni (kompatibilni, sumjerljivi);
  • Vidimo samo ono što želimo vidjeti. Prihvaćamo samo onu informaciju koju možemo razumjeti. Razumijemo samo ono što odgovara našem vrijednosnom sustavu; promičemo samo one ciljeve koji se poklapaju s našim pogledom na svijet. Drugim riječima, mnoštvo informacija i stalno povećavanje količine podataka, koji se odnose na krizu, nemaju kumulativni efekt. Novi podatci ne povećavaju naše znanje; dapače, oni pojačavaju razlike između sukobljenih strana. Strane u sukobu imaju različita stajališta i polazeći od različitih vrijednosnih sustava neizbježno će pridati različito značenje istom skupu podataka. Kadgod postoji suprotnost interesa između raznih strana, tijekom vremena sve će se više razilaziti u komunikaciji pa će na kraju među njima biti sve manje i manje razumijevanja. Duboko sam uvjeren da ovi postulati vrijede za sve sudionike u krizi: za one koji promiču globalna i lokalna rješenja, za razvijene i nerazvijene, velike i male, jake i slabe, civilizirane i one koji to nisu. Jednostavno, to su postulati organizacije i razmjene znanja kojima se vlada ponašanje društvenih grupa i političkih zajednica.

III. KONTROVERZE, STVARNOST I PREDRASUDE

Kakva je bila stvarnost i što je bilo predmet interesa i bavljenja velikog broja obavještajnih službi? O čemu su HIS i obavještajna zajednica RH raspravljali i surađivali s velikim brojem stranih obavještajnih službi?

Možda je suvišno, ali je ipak potrebno naznačiti osnovne konture zbivanja koja su potresala područje bivše Jugoslavije. Ta su zbivanja još uvijek uzrok neriješene krize na jugoistoku Europe20.

Godinu i pol nakon prvih višestranačkih izbora održanih 1990. Jugoslavija se raspala. Proces raspada ubrzao se onog trenutka kad su sve kontradikcije došle na vidjelo i stvarnost Jugoslavije postala samo iluzija i ništa više od obmane. Novostvorene države slavile su svoju nezavisnost i emancipaciju. Svijet je pragmatično priznao novu stvarnost kao činjenicu, iako uistinu nikad nije razumio prave razloge i uzroke nestanka Jugoslavije.

Jugoslavija je bila zemlja proturječja.21 Ta su proturječja ključna za razumijevanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti odnosa među narodima i zemljama koje su stvorene na području bivše Jugoslavije. Ona oblikuju strahove i želje, motive i ciljeve novostvorenih subjekata na povijesnoj i političkoj sceni.

Suživot je u bivšoj jugoslavenskoj državi bio jednako tako nasilan kao i sama dezintegracija Jugoslavije. Tko to ne razumije i ne uzima u obzir, nikad neće moći razumjeti stanje u bivšoj Jugoslaviji i teško će moći artikulirati putove i načine rješenja krize u BiH i na Kosovu danas, a sutra možda u Makedoniji.

Očit primjer neriješenih proturječja i kriza je u Bosni i Hercegovini. Starim proturječjima treba pridodati i nova izazvana ratom i nametnuta novim/starim rješenjima.

Američka ideja nacije zastupa multietničku državu. To je u suglasju s američkim iskustvom, iskustvom nacije kao države koja ima više etničkih zajednica. Europsko je iskustvo, međutim, drugačije. Europa je svjesna višenacionalnih država i upoznata je s njima. To se vidi i u Bosni i Hercegovini: niti jedan od triju naroda u BiH ne želi se odreći svoje nacionalnosti.

Različite američke i europske ideje nacije potječu iz različitih povijesnih iskustava, dvaju različitih tumačenja stvarnosti i, konačno, dviju različitih vizija budućnosti. Europski modeli za rješavanje bosanske krize slijedili su europska iskustva, uglavnom švicarska i belgijska22.

STVARNOSTI I PREDRASUDE

Početkom 1990. u Hrvatskoj su se dogodile brojne demokratske promjene:

  • ozakonjen je višestranački politički sustav i održani slobodni izbori;
  • konstituiran je novi Sabor, 30. svibnja 1990.
  • u prosincu iste godine donesen je novi hrvatski ustav i ustavni zakoni koji se tiču ljudskih prava i sloboda i prava etničkih i nacionalnih zajednica i manjina u Republici Hrvatskoj.

Svjestan da će proces demokratizacije dovesti u pitanje plan o Velikoj Srbiji, Milošević je ponudio pomoć ekstremističkom krilu srpske manjine u Hrvatskoj. Oni su prijetili oružanom pobunom i terorizirali su sve one koji su imali drugačije mišljenje. Sve se to događalo uz logističku, političku i propagandnu podršku Srbije i Jugoslavenske narodne armije. Vojne pripreme za ostvarenje projekta Velike Srbije započele su još 1980-tih preustrojem vojnih oblasti u bivšoj Jugoslaviji. One su 1985. preustrojene tako da pokrivaju teritorij Velike Srbije23.

U Hrvatskoj se 19. svibnja 1991. održao referendum. Na njemu je 94% glasača glasovalo za hrvatsku neovisnost. Na temelju rezultata referenduma 25. svibnja 1991. Sabor donosi ustavnu deklaraciju o suverenitetu i nezavisnosti Hrvatske.

RAT U HRVATSKOJ I REAKCIJA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE

U srpnju 1991. nakon pokušaja vojne intervencije u Sloveniji JNA je izvela brutalnu agresiju na Hrvatsku okupiravši oko 25% njezina teritorija. Srbi su kontrolirali JNA, ona je tijekom rata reorganizirana u tri srpske armije: Vojsku Jugoslavije, Vojsku Republike srpske krajine i Vojsku Republike srpske. Kombiniran s raznim srpskim paravojnim skupinama napad JNA na Hrvatsku, poslije i na Bosnu doveo je do sigurnosne krize u cijeloj regiji.

Agresija JNA na Hrvatsku došla je u trenutak nezgodan za međunarodnu zajednicu: odmah nakon zaljevskog rata, u sjeni krize koja je potresala SSSR, krize koja je dovela do njegova raspada. Danas znamo da bi djelotvorno bilo samo vojno uplitanje u korist srpske agresije; međutim, nitko u međunarodnoj zajednici ovu opciju nije uzimao za ozbiljno. Sve što su radili, ključni su svjetski igrači radili da bi poduprijeli očuvanje Jugoslavije. Dovoljno je podsjetiti se pokušaja da se Jugoslavija očuva u jednom komadu pomoću Ante Markovića, a poslije i s Milanom Panićem.

Odgovor međunarodne zajednice na izazov krize pokazao je da je bila iznenađena događajima i da nije mogla aktivirati potrebne sigurnosne mehanizme kako bi spriječila agresiju.

Nakon inzistiranja Europske unije Hrvatska i Slovenija odgodile su na tri mjeseca provedbu svojih deklaracija o nezavisnosti. UN je srpskoj vojsci dao priliku da u rujnu 1991. pacificira Hrvatsku donošenjem embarga na uvoz oružja za cijeli teritorij bivše Jugoslavije24 i to u uvjetima nevjerojatnog omjera snaga u korist srpske vojske, a na štetu jadno naoružane hrvatske policije i Zbora narodne garde.

Ipak, međunarodni politički igrači na kraju su se morali suočiti s činjenicom koju su željeli izbjeći: Jugoslavija je kao država bila neodrživa. Jedini je argument beogradskog režima bila vojna sila. S druge strane, Hrvatska je održala slobodne izbore, donijela nov i demokratski ustav i provela referendum na kojem je potvrđena želja za slobodom i nezavisnošću. Hrvatska je izrazila svoju odlučnost u odabiru i zaštiti svoje nezavistnosti po svaku cijenu.

Srbija nije iskoristila svoju šansu da postigne svoje vojne ciljeve. Više nije mogla sakriti razaranja i kriminalne aktivnosti za koje je u Hrvatskoj bila odgovorna. Zbog hrvatskog vojnog otpora i međunarodnog javnog mnijenja zgroženog razmjerima srpske agresije međunarodna zajednica krajem 1991. poduzima prve smislene akcije. Badinterova komisija25 objavila je raspad Jugoslavije kao međunarodnog subjekta. Hrvatska je tada priznata kao suverena i nezavisna država. Prvo su je priznale europske države, a poslije i ostatak međunarodne zajednice. Ujedinjeni narodi, odlučili su u sklopu Vanceovog plana poslati u Hrvatsku međunarodne trupe.26

Što je Hrvatska dobila međunarodnim priznanjem? S jedne strane, dobila je političku satisfakciju, a s druge, mogućnost da se u svoju korist uključi u mehanizme međunarodne zajednice - dakle, da utječe na odluke koje se odnose na UNPROFOR i poslije UNCRO. Na žalost, ispalo je da ti mehanizmi uopće nisu djelotvorni. Nije postojala politička volja da se provedu potpisani sporazumi. To je dovelo do blokade koja je trajala od 1991. do kolovoza 1995. Hrvatska jest 1991/1992. bila priznata kao nezavisna država, ali je morala dopustiti UNPROFOR i UNCRO sa svim njihovim ograničenjima i zabranama.

RAT U BOSNI I HERCEGOVINI

Srpski ratni stroj, zaustavljen u Hrvatskoj nakon što je zauzeo četvrtinu njezina teritorija, ubrzo se okrenuo prema Bosni i Hercegovini. Cilj je bio isti kao i u Hrvatskoj, razoriti zemlju, promijeniti etničku sliku i na teritoriju BiH formirati Veliku Srbiju.

S obzirom na količinu nasilja i veličinu razaranja srpska je agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu najkrvavija epizoda europske povijesti nakon II. svjetskog rata. Upravo je zbog brutalnosti BiH postao ozbiljan problem za nove europske i svjetske poretke. U BiH su se preplitali interesi triju nacionalnih grupa s divergentnim političkim interesima: to su nacije koje pripadaju različitim vjerskim i kulturnim krugovima. Duboka ukorijenjenost problema BiH u povijest čitave regije, zajedno s uvijek prisutnom mogućnošću proširenja sukoba na susjedne zemlje, ubrzalo je međunarodnu zajednicu da provjeri svoje političke, vojne i sigurnosne mehanizme koncepta novog svjetskog poretka koji se upravo stvarao.

Postojao je minimum koncenzusa među međunarodnim akterima i to samo u jednoj točki, da on bude ograničen na postojeći teritorij. Pitanja političkog rješenja i utvrđivanja teritorijalnih posjeda triju strana ostala su bez odgovora jer su interesi bili prerazličiti da bi bilo kakav sporazum bio moguć.

Diplomatski su napori bili očiti, ali neuspješni. "Cutilhierov plan" bio je sastavljen prije eskalacije rata u BiH. Taj plan nitko nije ni pokušao primijeniti. Slijedio je Vance-Owenov plan iz travnja 1993., Owen-Stoltenbergov plan iz rujna 1993. i plan "Kontaktne skupine" iz lipnja 1994.27 Svi su predloženi planovi propali zbog ponovljenog srpskog odbijanja. Međunarodna zajednica nije imala ovlasti, a UNPROFOR djelotvornost na terenu tako da se rješenje nije moglo naći. To je značilo nastavak rata. Međutim, potraga za rješenjem otvorila je Hrvatskoj mnoge mogućnosti.

Unatoč različitim interpretacijama od samog je početka hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini bila jasna i transparentna, a zasnivala se na dvije temeljne odrednice: konstitutivnosti i teritorijalnosti svakog od triju naroda u BiH. Konstitutivnost i ravnopravnost triju naroda - Hrvata, Srba i Bošnjaka - presudna je za Hrvate kao najmalobrojnijeg naroda u BiH. Teritorijalnost bez obzira kako se ona zvala: provincije, kantoni, unija triju republika, uvijet je opstanka svakog naroda, a za Hrvate u BiH garancija je da neće biti majorizirani na lokalnoj razini. Zato je hrvatski narod u BiH glasovao na referendumu za samostalnu BiH28, a Republika Hrvatska prva29 je priznala BiH kao nezavisnu državu i jedina je potpisivala sve predložene planove za rješenje krize u BiH - jer su svi u većoj ili manjoj mjeri poštivali načela konstitutivnosti i teritorijalnosti.

OSLOBOĐENJE HRVATSKIH OKUPIRANIH PODRUČJA
- OPERACIJE BLJESAK, LJETO '95 I OLUJA

U ljeto 1995., nakon dugih pregovora, Hrvatska se konačno morala suočiti s činjenicom da u bliskoj budućnosti nema izgleda za mirno vraćanje okupiranih područja. Da bi zaštitila vlastite nacionalne interese, Hrvatska je odlučila sama vojno osloboditi okupirana područja. Zbog geografske naravi i okolnosti okupirana su područja predstavljala trajnu prepreku normalnog funkcioniranja i razvoja zemlje.

Hrvatsku su situaciju otežavale prilike u BiH. Posebno je bilo kritično oko Bihaća. "Sigurna zona UN" postojala je samo na papiru. Zbog stalne srpske opsade prijetio joj je pad. Opsadne su snage uključivale pobunjeničke snage s kninskog područja. Da je Bihać pao, Hrvatska bi se bila suočila s novim golemim izbjegličkim valom. Da bi stvar bila gora, bili bi se stvorili potrebni uvjeti za ujedinjenje srpskih kvazidržava u Hrvatskoj i susjednoj Bosni. Stvorila bi se njihova neprekinuta cjelina. U svibnju 1995. Hrvatska vojska pokrenula je vojnu operaciju "Bljesak" i oslobodila zapadnu Slavoniju. S Hrvatskim vijećem obrane i Armijom BiH na temelju sporazuma potpisanog u Splitu utemeljena je vojna suradnja između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.30 Izvedena je operacija "Ljeto '95 ". Oslobođeno je područje koje s bosanske strane graniči s kninskim. Malo poslije, u kolovozu iste godine izvedena je mnogo složenija operacija, operacija "Oluja". Operacijom je oslobođena većina okupiranog područja u Hrvatskoj. Time su stvoreni uvjeti za aktivno uključivanje međunarodne zajednice u procesu rješavanja sukoba u regiji. Nakon dobro poznate srpske okupacije "sigurnih područja" Srebrenice i Žepe kredibilitet i međunarodne zajednice i misije UN-a bio je potpuno uzdrman.

Nakon hrvatskih operacija i neuspješnih pregovora međunarodna se zajednica aktivnije uključila u proces rješavanja krize. Uz velik američki diplomatski angažman i nakon NATO-va pokazivanja snage mirovni je proces pokrenut s mrtve točke. Ostvarili su se nužni preduvjeti za uspostavu mira i stabilnosti na području.

Potpisan tek nakon mnogih brojnih kompromisa Daytonski je sporazum označio normalizacju odnosa između republika bivše Jugoslavije i kraj agresije, rata, razaranja i ljudske patnje. Iako su se mirovni aranžmani uglavnom ticali Bosne, treba spomenuti da je hrvatski doprinos bio važan. Hrvatska je uspjehom u vojnim operacijama promijenila stratešku situaciju i prekinula srpsku opsadu Bihaća, opsadu koja je trajala 1000 dana. Hrvatski su predstavnici imali ključnu ulogu u Daytonu jer su više puta spasili pregovore.

*****

Sva ova zbivanja i procjene mogućih zbivanja bila su i jesu predmet suradnje HIS sa stranim obavještajnim službama. Male su razlike u obavještajnim procjenama o regionalnoj krizi između hrvatskih i stranih obavještajnih službi, pogotovo u razdoblju do oslobođanja okupiranih teritorija u RH i uspostave mira u BiH31. Razlike u procjenama postaju veće tek nakon toga razdoblja - kada strane službe gube interes za unutarnje političke događaje u pojedinim zemljama. Time se počinju intenzivno baviti nevladine i "nevladine" organizacije i diplomacija.

Razlike se povećavaju u ocjeni i procjeni, prvo, unutarnjih političkih prilika, zbog nepoznavanja povijesti i prošlosti koja je odredila sadašnjost i postojeće prilike, i drugo, zbog temeljne razlike u poimanju ljudskih prava u američkoj i europskoj politici.

Objasnimo prvu tezu. San o multietničkoj i multikulturalnoj Bosni i Hercegovini nije samo u suprotnosti s vizijom bosanske budućnosti. On je u suprotnosti i s iskustvima iz prošlosti: BiH jest višenacionalna i multikulturalna zajednica; godinama se nazivala "mala Jugoslavija". "Amerikanizacija Balkana" u proturječju je i s poviješću BiH i poviješću (bivše) Jugoslavije. Primjena koncepta multietničnosti i multikulturalnosti stoga je vrlo upitna. Recimo to još jednom. Nisu namjere proutrječne. Vizija je u proturječju s bosanskohercegovačkom poviješću.

Pojasnimo drugu tezu. Američka politika32 vođena je načelom ljudskih prava; međutim američka politika priznaje samo individualna ljudska prava i prema njima se odnosi kao da su to univerzalna ljudska prava. Individualna ljudska prava osnovno su načelo na kojem počiva američka politika globalizacije. Za razliku od američkog pristupa Europa priznaje i poznaje osim individualnih i kolektivna ljudska prava: pravo na kulturu, religiju, jezik, naciju, itd. Srpsko - albanski sukob na Kosovu u osnovi jest oko kolektivnih, a ne individualnih ljudskih prava. Trupe NATO na Kosovu promašile su cilj svoje misije, a KFOR se zaglibio bez šanse da još godinama završi svoju misiju baš zato što nisu uvidjeli tu razliku.

IV - SAPERE AUDE33

U prvih pet godina svojeg postojanja Hrvatska izvještajna služba i OZ RH dali su veliki doprinos oslobođanju okupiranih teritorija RH. HIS je sudjelovao u obavještajnim procjenama, a djelatnici HIS-a i osobno su sudjelovali u svim vojnim i redarstvenim operacija do 1995. i to ne samo kao operativci i analitičari, nego i kao pripadnici vojnih postrojbi. To je bilo moguće u neponovljivom vremenu kada je domoljublje omogućavalo takva rješenja. Ta su neponovljiva vremena za nama. Samo oni koji su prošli rat, koji su osjetili i gorčinu poraza i slavu pobjede, mogu naslutiti odnose povjerenja, hrabrosti i požrtvovnosti, koji se uspostavljaju među ljudima koji su započeli jedan posao u ratu i ustrajali na njemu do samog cilja.

Ljudi su godinama bili izravno izloženi ratnim opasnostima. Zahvaljujući sreći nitko od pripadnika HIS-a u tim vojnim operacijama i operacijama na bojištu nije poginuo, a od 1995. - 1998. zasluga je i obavještajne zajednice da je i posljednjih dio okupirana teritorija Hrvatske - tzv. Istočni sektor - mirno reintegriran u sastav Republike Hrvatske.

Sve vrijeme i HIS i OZ RH surađivali su i sa stranim obavještajnim službama u pitanjima regionalne stabilnosti. Isto tako, davali su podršku na osiguranju međunarodnih trupa (UNPROFOR, UNCRO, IFOR, SFOR, itd.) i u RH i u BiH. Sve hrvatske izvještajne i sigurnosne službe svake su godine primale pohvale i zahvale od zapovjednika NATO i međunarodnih snaga34.

U prvih pet godina postojanja HIS je dvije trećine svojih akcija i kapaciteta podredio zadaćama oslobađanja okupiranih teritorija i regionalnoj stabilnosti. Približno jedna trećina zadaća odnosila se na antiteroristički program i organizirani kriminal. U ratnim i poratnim prilikama i taj dio programa dijelom je bio povezan s prvom grupom zadaća.

HIS je u kratko vrijeme uspostavio suradnju s velikim brojem stranih službi35. Uspostavljeni partnerski odnosi bili su i jesu prilog stabilnosti u cijeloj regiji. Zahvaljujući i tim odnosima pojedine zemlje, njihove i službe i vlade, mogle su bolje i preciznije uvidjeti realnost na jugoistoku Europe. To znači da su službe, s kojima HIS surađuje, imale na raspolaganju izvjesnice i činjenice o zbilji u kriznom području. Kao što je već rečeno, prognoza nije moguća bez prave dijagnoze stanja. No, odgovornost je za uporabu izvjesnica na političarima. Unatoč raspoloživosti izvjesnica ne treba precijenjivati moć i ulogu obavještajnih službi ni na kojoj strani - jer i njihove spoznaje samo su jedan od izvora koji je, u krajnjoj liniji, ipak određen svjetonazorom, ciljevima i mogućnostima onih koji odlučuju.

Prilikom usvajanja zakona o UNS u svibnju 1995. u prigodnom govoru36 naznačio sam cilj koji smo svi mi osjećali kao svoj i kojem smo podredili svoje snage: "Formirati obavještajnu zajednicu s UNS-om kao središnjom ustanovom, a HIS-om kao elitnom službom. Cilj je osigurati strateške informacije - za donošenje strateških, dugoročnih odluka vrhovništva (Predsjednika Republike i Vlade). Djelatnost voditi tako da bude javno obznanjeno da stvaramo i jesmo obavještajna elita: profesionalno i moralno. Ni jedna akcija, operacija ili ponašanje djelatnika ne smije biti nemoralno. Želimo respekt ne samo domaće političke javnosti, nego i poštovanje međunarodne obavještajne zajednice. Moramo biti bolji od svih službi bivših socijalističkih zemalja, a efikasniji od većine zapadno-europskih službi.

Naša je zadaća biti mala, ali visoko profesionalna i etička služba. Svaki naš djelatnik mora biti izvan i iznad prosjeka. Naš je posao intelektualni i radimo umom, ili angažiramo druge kako bismo došli do vrhunskih spoznaja.

Biti elitom, obavještajnom elitom, znači biti iznad svakog prosjeka. Zato laki cilj nije naš cilj. Samo onaj koji je dovoljno visok i važan za strateške odluke i procjene..."

Od samog početka od HIS-a se tražilo da radi za najviše ciljeve: slobodu i nezavisnost Hrvatske, mir i stabilnost regije. Zauzvrat, djelatnici HIS-a dobili su najviše što im je zemlja mogla dati: priliku, mogućnost i mjesto u povijesnim zbivanjima. Nema tih riječi kojima se može opisati pripadnost i sudjelovanje u borbi za pravo hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske da izaberu i oblikuju vlastitu sudbinu i budućnost.

 

 


BILJEŠKE

1 Danas bismo tu Baconovu podjelu mogli i drugačije prikazati: kulturne predrasude, osobne predrasude, medijske predrasude (predrasude javnog mijenja), grupne predrasude (interesne predrasude).

2 Ravnatelj HIS-a i zamjenik predstojnika UNS-a bio sam od 1993 do svibnja 1998. Razriješen sam na vlastiti zahtjev. No imenovan sam predsjednikom Nastavnog vijeća Obavještajne akademije u listopadu 1998.

3 Ovaj prikaz rađen je na temelja bilješka i skica pripremljenih za predavanja na Obavještajnoj akademiji. Formulacije su pak djelomično preuzete iz brošure "UNS i obavještajna zajednica RH", interne publikacije UNS-a, siječanj 2000.g.

4 Ured za nacionalnu sigurnost osnovan je odlukom Predsjednika Republike 21. ožujka 1993. godine.

5 Zakon o Uredu za nacionalnu sigurnost (NN 37/95)

6 Predstojnici Ureda za nacionalnu sigurnost bili su od 1993 - 1998:

o Hrvoje Šarinić (3.4.1993 - 12.10.1994) o Krunoslav Olujić (12.10.1994 - 18.5.1995) o Miroslav Tuđman v. d. (14.6.1995 - 1.2.1996) o Luka Bebić (1.2.1996 - 15.12.1996) o Ivan Jarnjak (16.12.1996 - veljače 2000.)

7 Zakon o unutarnjim poslovima (NN 29/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94)

8 Zakon o obrani (NN 74/93)

9 a prema Prijedlogu Planu rada za 2000. godinu glavne zadaće trebale bi se odnositi na:

o hrvatske nacionalne interese i regionalnu stabilnost,o zaštitu suverenosti i teritorijalne cjelovitosti,o međunarodni terorizam i organizirani kriminal,o protuobavještajnu zaštitu tajnih podataka u tijelima državne vlasti io zaštitu gospodarskih interesa. Iz čega je već vidljivo kako je tijekom godina dolazilo do promjena u težištu rada obavještajne zajednice, ovisno o političkim i sigurnosnim promjenama.

10 Tako je tjednik "Globus" (u br. 468) objavio članak pod naslovom "U Republici Hrvatskoj djeluje devet službi koje se bave obavještajnim i protuobavještajnim radom", na što je tajništvo UNS-a reagiralo svojim prioćenjem od 8. prosinca 1999.

11 VONS - Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti, kojeg prema Ustavu imenuje predsjednik RH.

12 Nizom je zakona definiran rad obavještajnih i sigurnosnih službi u RH. Najvažniji su sljedeći:

o Ustav Republike Hrvatske (NN 8/98),o Zakon o sustavu državne uprave (NN 75/93),o Zakon o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (NN 74/94, 86/94, 7/95),o Zakon o Uredu za nacionalnu sigurnost (NN 37/95),o Zakon o unutarnjim poslovima (NN 29/91, 73/91, 19/92, 33/92, 76/94),o Zakon o vanjskim poslovima (NN 48/96),o Zakon o obrani (NN 74/93),o Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obrani (NN 57/96),o Zakon o službi u oružanim snagama RH (NN 23/95, 33/95),o Zakon o financijskoj policiji (NN 89/92, 16/93),o Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o policiji (NN 94/93),o Zakon o dopunama Zakona o financijskoj policiji (NN 28/94),o Zakon o carinskoj službi RH (NN 53/91, 57/91),o Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj službi RH (NN 106/93),o Zakon o zaštiti tajnosti podataka (NN 108/96),o Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (NN 28/96),o Zakon o istražnim povjerenstvima (NN 24/96).

13 U prosjeku SONS se sastajao dva puta mjesečno.

14 Ili prema drugom kriteriju: dvije obavještajne službe (HIS, VOS) i dvije protuobavještajne službe (SZUP, SIS).

15 Ravnatelj HIS-a ima rang državnog ministra - jer predsjedava KOOZ-om članovi koje su pomoćnici ministara.

16 Od samog početka bili smo otvoreni za suradnju. Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman svojim instrukcijama uvijek je određivao smjer i dimenziju suradnje. U pravilu, dobivali smo naloge za otvorenost i neposrednost u prenošenju stvarnih ciljeva i namjera hrvatske službene politike.

17 Krivo je mišljenje da je UNS pravni sljednik Ureda za zaštitu ustavnog poretka kojeg je vodio g. Josip Manolić.

18 Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman posjetio je HIS 10.listopada 1996. Tom prigodom izvjestio sam Predsjednika Republike i o kadrovskoj strukturi djelatnika HIS-a: 80% muškaraca bili su sudionici domovinskog rata, odnosno 50% svih zaposlenih. Djelatnici HIS-a nemaju vojne činove, ali s osobnim činom kojeg su dobili u ratu bilo je: jedan general, dva brigadira, pet pukovnika, itd.

19 Ovu tezu zagovarao sam u svom izlaganju "A View from Croatia. Peace and Stability in the Balkans and in South-East Europe. Realities and Contradictions", Wilton Park Conference: Peace and Stability in the Balkans and in South-East Europe, 27-31.10.1997.

20 Vidi: M. Tuđman "Croatia as a Factor for Peace and Stability in Europe", in. M. Sopta (ed.) Croatia as a stabilizing factor for peace in Europe, Croatian Center of Strategic Studies, Zagreb, 1998.

21 Takve su bile i bivša Čehoslovačka i Sovjetski savez. Raspad ovih višenacionalnih zemalja ima isto polazište: potrebu tzv. malih naroda da ostvare svoju nezavisnost i suverenitet.

22 I Cutilheirov i Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan zastupali su kantonalnu podjelu BiH i/ili su BiH zamišljali kao uniju koja se sastoji od triju republika. Vidi karte u prilogu.

23 Vidi karte u prilogu. Zahvaljujem admiralu Davorinu Domazetu, načelniku Glavnog stožera oružanih snaga RH na dozvoli za korištenje karata iz njegova članka "How agression against Croatia and Bosnia-Herzegovina was prepared or the transformation of the JNA into serbian imperial force" (in press).

24 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a na prijedlog Jugoslavije usvojilo je Rezoluciju 713 o potpunom embargu na uvoz oružja u Jugoslaviju. Napad JNA na Vukovar počeo je mjesec dana prije, 25. kolovoza 1991. Tjedan dana nakon usvajanja Rezolucije 713, tj. 1. listopada 1991. duž čitave granice Crne Gore s Hrvatskom počela je crnogorsko-srpska agresija JNA na dubrovačko područje. 7. listopada 1991. zrakoplovi JNA bombardirali su Banske dvore, rezidenciju predsjednika Tuđmana u vrijeme sastanka predsjednika Tuđmana sa Stjepanom Mesićem i Antom Markovićem.

25 Badinter Commission, tj. arbitražno povjerenstvo Konferencije za mir u bivšoj Jugoslaviji zaključilo je 4. srpnja 1992. da "SFRJ više ne postoji" i da se SRJ ne može smatrati "jedinom nasljednicom"SFRJ.

26 11. prosinca 1991. pred Vijeće sigurnosti iznesen je plan C. Vancea o mirovnoj operaciji UN-a u bivšoj Jugoslaviji. VS UN-a odobrilo je hitno razmještanje 14000 plavih kaciga u Hrvatskoj 6. ožujka 1992.

27 Vidi karte u prilogu.

28 Na referendumu o nezavisnosti BiH - 64,31% građana, većinom Muslimani i Hrvati, odlučilo se za nezavisnu i suverenu BiH, 29. veljače 1992.

29 Hrvatska je priznala BiH 7. travnja 1992.

30 Splitski sporazum o vojnoj suradnji tj. "Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja" potpisali su hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, predsjednik BiH Alija Izetbegović i predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak 22. srpnja 1995. u Splitu.

31 Između Hrvata i Bošnjaka Washingtonskim sporazuma 1994., a potom i sa Srbima Daytonskim sporazuma 1995.

32 Direktiva predsjednika Clintona: Executive order 13107 "Implementation of Human Rights Treaties", 10. December 1998.

33 Sapere aude geslo je HIS-a upisano i u grb službe. Smisao ove latinske izreke jest: usudi se biti mudar (Horacije), imaj snage da se poslužiš vlastitim razumom (Kant); doslovno znači do mudrosti slušanjem, a osnovno je značenje: budi inteligentan.

34 SFOR je u Mostaru (BiH) u listopadu 1999. izveo operaciju WESTAR - upadom u zgradu Službe nacionalne sigurnosti - da dokaže kako se HIS bavi nezakonitim djelovanjem u Federaciji BiH. HIS je odmah reagirao svojim priopćenjem tražeći ispriku i očitovanje američke administracije. Dobio sam pisma direktora i CIA i NSA, kao podršku i potvrdu naših izjava. Američki veleposlanik u Zagrebu William Montgomery izjavio je u više navrata da je Hrvatska dala veliki doprinos sigurnosti međunarodnih trupa. SFOR nije nikada iznio nikakav dokaz o nezakonitim djelovanju HIS-a u BiH, a američka Vlada i State Department propustili su da korektnim odnosom (i prema SFOR-u i prema hrvatskoj Vladi) spriječe nepotrebne medijske manipulacije.

35 HIS danas ima suradnju s dva puta više stranih službi nego što ih je imala npr. bivša Jugoslavija do 1990.

36 Ovo je jedan od rijetkih govora koje sam prethodno napisao tako da ga donosim u izvornom obliku, a ne prema sjećanju.

 

Gallery / Galerija slika
Nema galerije slika / No image Gallery

web
analytics