Editorials
Sigurnosna pitanja u 21. stoljeću: obavještajna perspektiva
(Zbornik, Svezak 1, 2001.)
31 sij 2001 03:43:00
478 views

Robert Gates

 

 Svijet je samo nešto više od deset godina u najdalekosežnijim, višedimenzionalnim i revolucionarnim promjenama od Prvog svjetskog rata i njegova poraća. Nakon stoljeća rata, koje je donijelo smrt starih carstava i pobjedu demokracije i tržišnog gospodarstva nad nacističkim i komunističkim totalitarizmima i njihovim državnim ideologijama, svijet se promijenio i njegova budućnost s njim.

Kao rezultat događaju se strašno ohrabrujući razvoji po cijelom svijetu - od Rusije i Kine do Indije, Srednjeg istoka i drugdje. Međutim, postoji i paralelna stvarnost: svijet je sve nestabilniji, nepredvidljiviji, turbulentniji i - u mnogim aspektima - nasilniji od svijeta koji smo s krajem Hladnog rata i raspadom Sovjetskog saveza ostavili iza sebe. Ta paralelna stvarnost privlači pozornost obavještajnih službi i časnika.

Za razliku od većine političara, koji nastoje misliti sretne misli i grabiti mogućnosti, obećavati usredotočiti se na razvoj i postignuća, obavještajni časnik zbog svoje zadaće i prirode posla mora paziti na prijetnje i izazove. On prijetnju može potcijeniti ili je naglasiti, može je jednostavno smjestiti u veći kontekst, ali tamna strana ljudskog (i vladinog) ponašanja uvijek će ostati u središtu njegove pozornosti. Zbog toga se obavještajnom časniku političar rijetko raduje. Mi smo taman oblak koji mu prečesto pomrači paradu.

U očima političara za vrijeme Hladnog rata bili smo nužno zlo. Prijetnja je bila tako kozmička, a opasnosti tako goleme da su se naši napori da se opiše ta prijetnja shvaćali vrlo ozbiljno. Tako je obavještajnom časniku uvijek bilo mjesto za stolom i uvijek ga se saslušalo. Zaista, donosioci odluka osvrtali su se na naše analize i oslanjali se na naše podatke kao na najcjelovitije i najpouzdanije, naročito kad se radilo o vojnom planiranju i kontroli naoružanja. Naša su se upozorenja shvaćala ozbiljno.

Tada je Hladni rat završio. Na cijelom Zapadu, baš kao i 1918. i 1945. političari su i građani odahnuli pretpostavivši da u posthladnoratovskom "novom svjetskom poretku" nema važnih sigurnosnih prijetnji i izazova. Mnoge su se zemlje požurile smanjiti resurse za nacionalnu sigurnost - vojne, diplomatske i obavještajne instrumente koji su u Hladnom ratu igrali ključnu ulogu.

Na nesreću, takvi potezi - utemeljeni na stvarnim transformacijama i pozitivnim razvojima - blaženo su ignorirali paralelnu stvarnost: nastavak prijetnji miru, demokraciji i stabilnosti u cijelom svijetu. Za razliku od Hladnog rata nove se prijetnje mnogo teže uočavaju, mjere i opisuju i mnogo se teže s njima izlazi na kraj, nego s protivnicima iz Hladnog rata.

Popis je prijetnji poznat. Tu je proliferacija oružja za masovno uništavanje s više od dva tuceta država koje imaju kemijsko i biološko oružje i više od 40 zemalja s balističkim raketama. Tu je i globalni organizirani kriminal s resursima i tehnologijom daleko ispred one, koju imaju mnoge vlade, dok nacionalne i regionalne kriminalne strukture surađuju po svijetu, a ne natječu se međusobno. Tu je i terorizam, kojeg više ne podržavaju toliko države, koliko snažne vjerske, etničke i političke sile koje se protežu preko granica. Tu su i etnički sukobi koji dobivaju genocidne mjere na Balkanu, u Africi i drugdje. Tu su regionalni agresori, kao što smo vidjeli u Perzijskom zaljevu, a nedavno i u Africi. Zabrinjavaju i napetosti između Indije i Pakistana, zemalja koje su sada naoružane nuklearnim oružjem i balističkim raketama. Popis se nastavlja.

U malobrojnim su zemljama politički vođe ove izazove shvatili ozbiljno, a mnogi drugi rijetko gledaju preko svojih vlastitih granica, iako te granice dnevno prelaze mnogi pojedinci ili grupe uključene u jednu ili više gore opisanih opakih aktivnosti. Čak i u zemljama, u kojima se izazovi shvaćaju ozbiljno, previše je vođa, koji odbijaju dati odgovarajuća sredstva potrebna obavještajnim službama da dođu do kvalitetnih informacija koje su potrebne za valjane odluke. Sredstva su previše raspršena pa rastu šanse za ozbiljan obavještajni propust, propust koji može stajati mnogih života.

Uistinu, dok su hladnoratovske prijetnje bile toliko strašne da su vođe obično mogli brzo galvanizirati podršku za instrumente nacionalne sigurnosti, sigurnosni izazovi i prijetnje ranog 21. stoljeća tako su raznolike, naigled udaljene i, za sada, neizvježbanom oku tako neraspoznatljive, da malo političara čak i pokušava osigurati sredstva potrebna za uspješno suprotstavljanje.

Ukratko, ozbiljne sigurnosne prijetnje i izazovi na početku 21. stoljeća i dalje postoje i rastu. Budući da izgledaju udaljene, raspršene, nezabrinjavajuće, kad ih se gleda pojedinačno, i tako umjerene u usporedbi s opasnostima nuklearne konfrontacije supersila ili rata između zemalja NATO i Varšavskog pakta, te opasnosti ne potiču onu brigu koja je potrebna da bi se osigurala potrebna sredstva. To može biti konačna tragedija sigurnosnih prijetnji 21. stoljeća: danas se te opasnosti uglavnom mogu savladati, ograničiti ili riješiti. Sutra to možda neće biti tako. Prečesto se čini da su obavještajni časnici - usredotočeni na tamnu stranu - među rijetkima koji razumiju prijetnje, priliku da im se sada stane na kraj i cijenu koja će u budućnosti biti daleko veća nego danas. Na nesreću, čini se da nitko ne sluša.

Gallery / Galerija slika
Nema galerije slika / No image Gallery

web
analytics